Vatrena kiša, sjajni, crveno-žuti komadi koji padaju s neba, dok se kilometrima uvis diže tanka zraka, neonske, plavičastobijele boje. Prizor je to koji su, probuđeni glasnom eksplozijom, vidjeli stanovnici Pripjata dok je po njima počeo padati bijeli pepeo...

Malo je tko od njih tog 26. travnja 1986. bio svjestan kako gleda najveću nuklearnu katastrofu u povijesti. Nitko nije znao da je koju minutu ranije reaktor broj 4 nekoliko kilometara udaljene nuklearne elektrane Vladimir Iljič Lenjin, poznatije kao nuklearka Černobil, eksplodirao u tijeku rutinske sigurnosne vježbe. Ti crveno-žuti komadi bili su užareni komadi visoko radioaktivnog grafita koje je eksplozija razbacala u nebo iznad elektrane, a plava svjetlost nije bila odsjaj vatre. Mnogi su mislili da izgleda prelijepo...

Nesreća se dogodila tijekom noćnog testiranja sigurnosnih sustava reaktora izgrađenog samo dvije godine prije. Zbog tehničke pogreške u dizajnu reaktora, u jednom trenutku sustav je ostao bez tekućine za hlađenje, a pritisak pare narastao je na oko 200 puta veću razinu od one koja je bila maksimalno dopuštena. Rezultat je bio strašan. U velikoj eksploziji para je izbacila 2000 tona težak čelično-betonski poklopac reaktora koji je poput šampanjskog čepa odletio u zrak, a sekundu ili dvije poslije druga, još snažnija eksplozija, razorila je reaktor.

Reakcija spasilačkih službi bila je kaotična. Lokalni vatrogasci golim su rukama podizali radioaktivne blokove pokušavajući ugasiti vatru. Zalijevali su reaktor mlazovima vode, no ona se odmah pretvarala u paru. Istovremeno, u kontrolnoj sobi nuklearke očajnički su pokušavali procijeniti kolika je razina štete i radijacije. Uređaji su pokazivali radijaciju od 3,6 rendgena, no to je bila maksimalna vrijednost koju su mogli prikazati - u stvarnosti je radijacija bila 5000 puta jača. Već nakon sat vremena počele su padati prve žrtve.

Djeca su u Pripjatu sljedeća tri dana normalno išla u školu i vrtiće, ljudi su odlazili na posao, trgovine su normalno radile. Sve to vrijeme po gradu je padao bijeli pepeo, a nitko nije znao kako on sa sobom nosi smrt od radijacije. Moskva je tajila tragediju koliko god je mogla, sve dok nakon nekoliko dana detektori u Švedskoj nisu otkrili veliku razinu radijacije i uzbunili svijet. Skrivati se više nije moglo.

- Uspjeli smo ugasiti vatru, spriječiti da se ona proširi na ostale reaktore. Najgore je iza nas - poručio je u svom prvom i relativno kratkom obraćanju o stanju u Černobilu tadašnji sovjetski lider Mihail Gorbačov.

No šteta je već bila golema. Radioaktivni oblak proširio se preko Ukrajine, Bjelorusije, baltičkih zemalja na veći dio europskog kontinenta. Rubno je zahvaćena bila i Hrvatska. Danima se izbjegavalo jesti povrće, piti mlijeko, sve kako bi se unos radioaktinog materijala smanjio na najmanju moguću mjeru.

Eksplozija u Černobilu promijenila je svijet najmanje na tri načina. Mihail Gorbačov ustvrdio je kako je upravo ta nuklearna havarija ubrzala raspad SSSR-a. Nuklearna je industrija uvela drastično strože sigurnosne protokole, a havarija je podigla globalnu svijest o ekologiji postavši trajni podsjetnik kako je krhka ravnoteža prirode i tehnologije.

Nuklearna elektrana Černobil nalazi se danas u ratnoj zoni. Veliki betonski sarkofag vrijedan 1,5 milijardi eura kojim je prije desetak godina obložen zloglasni reaktor oštećen je u napadu ruskih raketa, no još uvijek zadržava radijaciju koja u unutrašnjosti reaktora bukti. No u ratnim okolnostima malo nedostaje da ta nuklearna havarija ponovo postane aktivna prijetnja cijelome svijetu.