Alfons Balmann: Hrana bi morala biti dostupna i cjenovno pristupačna svima
Očekujem da bi u budućnosti moglo biti manje poljoprivrednih gospodarstava, ali će ona biti veća
Prof. dr. Alfons Balmann, ravnatelj Leibnizova instituta za razvoj poljoprivrede u tranzicijskim gospodarstvima (IAMO) u Halleu u Njemačkoj, održat će u utorak, 24. studenoga, na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predavanje o temi "Sigurnost opskrbe hranom u nesigurnim vremenima - njemačka iskustva i izazovi u europskom kontekstu". Uoči ovog predavanja s prof. Balmannom smo, uz posredovanje i podršku njemačkog veleposlanstva u Zagrebu, razgovarali o stanju europske poljoprivrede.
Ako je Europa izgubila tehnološku industrijsku prednost koju je imala nad ostatkom svijeta, možemo li reći da je u pitanju proizvodnje i opskrbe hrane i dalje sigurna i samodostatna?
- Za početak bih preispitao polazišnu tezu: Europa nije u cjelini izgubila svoju tehnološku prednost. Značajne prednosti i dalje postoje, osobito u poljoprivredi te s njom povezanim sektorima koji joj prethode i slijede nakon nje. No taj položaj ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Jedno problematično područje u poljoprivredi, primjerice, odnosi se na nove genomske tehnike. Drugo se tiče alternativa mliječnim i mesnim proizvodima. U oba područja regulatorne prepreke smanjuju spremnost na ulaganje u istraživanje i inovacije. Prije svega moramo razlikovati sigurnost opskrbe od samodostatnosti. Europska unija je u velikoj mjeri samodostatna kada je riječ o mnogim ključnim poljoprivrednim proizvodima. Istodobno postoje i ovisnosti, primjerice, kada su u pitanju stočna hrana bogata bjelančevinama, određena gnojiva i energija. Stoga visoki stupanj samodostatnosti u opskrbi hranom ne znači i neovisnost u cijelom proizvodnom lancu. Prema mom mišljenju, potpuna samodostatnost ne bi bila ni realan ni razuman cilj. Međunarodna trgovina omogućuje nadoknadu regionalnih podbačaja u prinosima. Ključni je zadatak ograničiti jednostrane ovisnosti, diversificirati izvore opskrbe te očuvati vlastite sposobnosti za inovacije i prilagodbu. Sigurnost opskrbe postiže se učinkovitim i profitabilnim poljoprivrednim gospodarstvima, funkcionalnom infrastrukturom, pouzdanim trgovinskim odnosima i gospodarskom snagom. Naposljetku, hrana mora biti ne samo dostupna već i cjenovno pristupačna ljudima. Prema mom mišljenju ključno pitanje nije kako možemo sve sami proizvesti, nego kako možemo ostati sposobni za djelovanje, čak i u promijenjenim uvjetima.
Pravedni uvjeti
Je li budućnost europske poljoprivredne proizvodnje u manjem broju velikih proizvođača ili u većem broju manjih obiteljskih gospodarstava?
- Smatram da takva usporedba dovodi do zablude. Obiteljsko poduzeće može biti vrlo veliko, a malo poduzeće nije automatski održivije ili gospodarski stabilnije. Poduzeća ne bismo trebali prosuđivati na temelju takvih oznaka, već na temelju toga kako posluju, kako upravljaju resursima i kako se prilagođavaju novim zahtjevima. Očekujem da će u budućnosti biti manje poljoprivrednih gospodarstava, ali da će ona u prosjeku biti veća. Čimbenici kao što su tehnološki napredak, nedostatak radne snage te sve veći zahtjevi u pogledu znanja i kapitala upozoravaju na taj trend. No to ne znači da će posvuda nastati takozvane megafarme. Strukture koje su se s vremenom razvijale mijenjaju se polako, a ovisno o lokaciji i vrsti proizvodnje, različiti poslovni modeli mogu se pokazati uspješnima. Manja gospodarstva, primjerice, mogu osigurati održivu budućnost usmjeravanjem na specijalizirane kulture, posebne standarde kvalitete, izravnu prodaju ili djelovanjem u obliku dopunskih djelatnosti na poljoprivrednim gospodarstvima. Stoga politički akteri mala poljoprivredna gospodarstva ne bi trebali ni idealizirati niti im davati prednost. Uloga politike jest uspostaviti pravedne tržišne uvjete, usmjeriti poticaje na doprinose koje društvo želi te osigurati mogućnosti za razvoj. Glavno mjerilo uspjeha ne bi trebao biti broj poljoprivrednih gospodarstava koja nastavljaju s radom, već produktivan i ekološki održiv poljoprivredni sektor koji nudi privlačne prihode i uvjete rada.
Europska zelena direktiva ide u smjeru zabrane brojnih aktivnih tvari u zaštitnim sredstvima (pesticidi, insekticidi...), no proizvođači kažu kako bez njih ne mogu dosegnuti očekivane prinose. Kako riješiti to pitanje?
- Najprije je potrebno precizirati pravnu polazišnu točku. Ne postoji jedinstvena "zelena direktiva" koja uvodi opću zabranu brojnih djelatnih tvari. Odobravanje djelatnih tvari, izdavanje odobrenja za pojedine proizvode i ciljevi smanjenja koje utvrđuje politika, različite su stvari. Prijedlog nove uredbe o održivoj uporabi sredstava za zaštitu bilja povučen je 2024. godine. Neovisno o tome, postojeći standardi koji se odnose na izdavanje odobrenja i sigurnu uporabu ostaju na snazi. U vezi s time doista postoji neslaganje oko ciljeva. Zaštita bilja osigurava prinose i kvalitetu proizvoda, no istovremeno je potrebno ograničiti rizike za zdravlje ljudi, vode i bioraznolikost. Ako s tržišta povučemo učinkovita sredstva, a da pritom nemamo na raspolaganju održive alternative, prinosi bi mogli pasti, a troškovi porasti. To bi u konačnici moglo nanijeti više štete nego koristi okolišu, primjerice, poticanjem premještanja proizvodnje na druge lokacije. S druge strane, bilo bi jednako pogrešno iz toga izvoditi zaključak da postoji pravo na daljnju uporabu svake aktivne tvari koja je trenutno u upotrebi. Stoga se zalažem za strategiju koja je znanstveno utemeljena i usmjerena na inovacije. To uključuje razvoj otpornijih sorti usjeva, primjenu prilagođenih sustava plodoreda, korištenje bioloških i mehaničkih metoda te primjenu digitalnih sustava koji omogućuju preciznije, ciljane intervencije. Integrirana zaštita bilja pruža temeljni okvir za takav pristup - poduzimanje preventivnih mjera, praćenje pojave štetnika i bolesti te kombiniranje odgovarajućih mjera prilagođenih konkretnoj situaciji. Za mene je najvažnije smanjenje stvarnih rizika i štete, a ne samo zbrajanje koliko je kilograma ušteđeno. Kako bi to postigle, tvrtkama je potrebno savjetovanje, pouzdani propisi te pristup učinkovitim i provjerenim alternativama. Ciljevi u zaštiti okoliša ne mogu se ostvariti ako se zahtijeva prilagodba, a istovremeno se koče inovacije.
Podjela rada
Koliko ste upoznati s poljoprivrednom proizvodnjom Hrvatske? Ovdje je dio problema u tome što smo sirovinska baza, izvozimo pšenicu, kukuruz, a onda ih uvozimo kroz proizvode s dodanom vrijednošću, primjerice tjesteninu i druge prehrambene proizvode.
- Detaljna procjena pojedinih sektora hrvatske proizvodnje zahtijevala bi dublju analizu. Ipak, na temelju moga rada o strukturnim promjenama u poljoprivredi može se izvesti osnovni zaključak: izvoz pšenice ili kukuruza uz istovremeni uvoz prerađenih prehrambenih proizvoda sam po sebi još uvijek nije dokaz pogrešnog ekonomskog razvoja. Međunarodna podjela rada može biti razumna. Ipak, opravdano je postaviti pitanje bi li se unutar zemlje mogla ostvariti konkurentnija prerada, a time stvoriti i dodatna vrijednost. Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike za Hrvatsku također imenuje razvoj ekonomski održivih poljoprivrednih gospodarstava i sektora prerade kao ključne ciljeve. Međutim, cilj ne mora nužno biti prerada svake tone žitarica u zemlji. Ono što je uistinu važno jest donosi li to doista veći dohodak nakon što se uzmu u obzir nastali dodatni troškovi. Viša prodajna cijena gotovog proizvoda ne znači automatski i veću dobit. Suvremena prehrambena industrija zahtijeva mnogo više od samih poljoprivrednih sirovina: potrebni su joj postojana kvaliteta i pouzdane količine opskrbe, kvalificirana radna snaga, kapital, logistika, razvoj proizvoda te pristup maloprodajnim kanalima i potrošačima. Stoga bi moje prvo pitanje bilo: Koji od ovih preduvjeta dovode do neuspjeha kod ulaganja? Suradnja između proizvođača, prerađivača i onih koji se bave plasmanom proizvoda može biti jednako važna kao i novi proizvodni pogoni. Prema mom mišljenju razumna strategija za Hrvatsku bila bi ona koja dopušta raznolike regionalne pristupe, umjesto nametanja jedinstvenog operativnog modela. Dodatne prilike mogle bi, primjerice, biti u diferenciranim, kvalitetnim proizvodima te snažnijem povezivanju poljoprivrede, prerade i potražnje potaknute turizmom. To bi naravno trebalo provjeriti izravno na tržištu. Državna potpora trebala bi olakšati razvoj održivih projekata umjesto da dugoročno financira prerađivačke strukture koje bez subvencija nemaju budućnost.