Ekotoksikolog Branimir K. Hackenberger: O otpadu u Lici raspravljaju svi, odreda bez argumenata
Jedino je važno kako opasne tvari djeluju na živi svijet i ekološki sustav
Gledano posve realno, tom otpadu ovdje nije mjesto. Tko ga je donio, zna se. Od koga ga je preuzeo, treba saznati. Kako ga sanirati, treba iznaći. Sve ostalo su puste priče - piše osječki ugledni znanstvenik Branimir K. Hackenberger, biolog i ekotoksikolog s osječkog Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera, na svom Facebook profilu komentirajući opasni otpad pronađen u Gospiću. Taj je osječki znanstvenik svojedobno pisao i za Glas Slavonije, a profesorovu objavu dijele svi kao komentar na raspravu koja se povela o gospićkom incidentu. Donosimo njegovo promišljanje kojim je zasigurno želio upozoriti na nedorečenosti i probleme.
Promašene teze
- Razmišljam ekotoksikološki. Što god da se nalazi u tom otpadu, tome nije mjesto tu gdje se nalazi. To je cijela moja teza. Nije efektna, nije senzacionalistička i neće nikoga učiniti popularnim, ponajmanje mene. Ali je jedina rečenica u cijeloj ovoj priči za koju mogu jamčiti da je točna - kreće Hackenberger dodajući kako se u medijima, u međuvremenu, vodi rasprava koja bi bila urnebesno smiješna da nije zabrinjavajuća.
Hackenberger navodi nadalje kako se raspravlja o razini opasnosti otpada. Kao da je to svojstvo koje se može procijeniti “odokativno”, s tri metra udaljenosti, u informativnoj emisiji, prije prognoze vremena.
- O tom otpadu pišu i govore kemičari, geolozi i drugi stručnjaci za koje se pouzdano zna da nešto znaju. I znaju. Problem je što se to što znaju uporno zamjenjuje s onim što bi nas trebalo zanimati. Kemičari doista znaju kako se pojedine kemikalije analiziraju i detektiraju u okolišu. To je vrhunski posao i bez njega nema ničega. Geolozi znaju isto to, a uz to i mnogo toga o raspodjeli tvari u okolišu, o propusnosti podloge, o vodonosnicima i o tome kamo će nešto otići kad padne kiša. Također nezamjenjivo - piše Hackenberger.
Smatra on da je malo onih koji se bave pitanjem koje je zapravo jedino važno - kako te tvari djeluju na živi svijet i na ekološki sustav? Jer kemijska analiza vam kaže da nečega ima, a ekotoksikologija vam kaže što to onda znači
- To su dvije potpuno različite discipline i dvije potpuno različite rečenice. Prva glasi “u uzorku je izmjereno X miligrama po kilogramu”. Druga glasi “pri toj koncentraciji, u ovoj vrsti tla, uz ovaj pH i ovaj udio organske tvari, gujavice prestaju uspješno stvarati kokone, a populacija se u trećoj generaciji urušava”. Prva rečenica ide u zapisnik. Druga rečenica je ono zbog čega ljudi sele iz svoga sela. Od većine znanstvenika čut ćete kako ne treba dizati paniku. I doista ne treba. Panika je loš savjetnik. Samo, neznanje je još gori, a osobito je opasno kad se prezentira mirnim glasom - napominje Hackenberger pa pojašnjava to tako da si zamislite da sutra ujutro u vlastitoj spavaćoj sobi nađete bačvu s pedesetak kilograma obogaćenog urana.
Nemojte dizati paniku. Ta je bačva projektirana za držanje visokoradioaktivnih tvari i vi možete mirno spavati pokraj nje, jer vas štiti šezdesetak centimetara olova, praktički nepropusnih za gama-zračenje. Sve je pod kontrolom. Sve je u skladu s propisima. Nema razloga za uzbunu.
- Ovo vam, dakako, mirne duše mogu reći ja, koji sam dvjesto pedeset kilometara zračne linije daleko od vaše sobe. Utješne izjave imaju to divno svojstvo da im se pouzdanost povećava s udaljenošću govornika od predmeta o kojem govori. Rasprava o tome koliko je ovaj otpad opasan ili nije u ovom je trenutku besmislena. Jednako su besmislene tvrdnje da je sve pod kontrolom i da će rezultati kemijskih analiza biti objavljeni, “pa makar bili i loši”. Zvuči hrabro i transparentno. A zapravo ne znači gotovo ništa - kaže Hackenberger pa odmah na pitanje “Zašto?” nudi i pojašnjenje kroz brojeve i statistiku.
Što se ne mjeri, ne postoji
- CAS Registry (registar kemijskih tvari koji vodi Chemical Abstracts Service, CAS, najveći svjetski registar te vrste) danas sadrži više od 290 milijuna jedinstvenih kemijskih tvari i neprekidno raste. Samo je tijekom 2015. godine ta baza obogaćena s više od 13 milijuna novosintetiziranih spojeva. Svake se godine sintetizira ili kao nusprodukt nastaje nekoliko stotina tisuća novih kemijskih spojeva. A što se zapravo mjeri u kemijskoj analizi vode, sedimenta, tla ili biote? Mjere se one tvari koje su propisane zakonom, odnosno pravilnicima. A koje su propisane? One najčešće, i one za koje uopće postoje podaci o toksičnosti. Od ukupnog broja poznatih kemijskih spojeva odgovor na pitanje njihove toksičnosti poznat je za nekih 0,01 do 0,1 posto. Znači li to da je 99,9 posto poznatih spojeva netoksično? Ne. To znači da za 99,9 posto spojeva nemamo pojma jesu li toksični, koliko su toksični i na koji način djeluju - pojašnjava Hackenberger pa nastavlja kako, usporedbe radi, europska uredba REACH (Registration, Evaluation, Authorisation and Restriction of Chemicals, dakle registracija, evaluacija, autorizacija i ograničavanje kemikalija) obuhvaća tek nekoliko desetaka tisuća registriranih tvari.
- Ostatak je, formalno gledano, uredan. Neizmjeren, ali uredan. Zakonodavac je problem, dakle, riješio doista elegantno. Ono što se ne mjeri, ne postoji. Ako laboratorijski nalaz pokaže da su svi propisani parametri unutar granica, otpad je službeno neproblematičan, a mi smo službeno mirni. Što bi nas zapravo trebalo zanimati? Umjesto polemike o tome je li otpad opasan, evo redoslijeda pitanja koja bi svaka ozbiljna sredina postavila prije nego što iziđe pred javnost - pojasnit će osječki znanstvenik.
Prvo, što se uopće nalazi u tom otpadu. Ne ciljana analiza dvadesetak propisanih parametara, nego opsežan netargetirani skrining, na statistički smislenom broju uzoraka, uz jasno definirano uzorkovanje po dubini i po lokacijama. Uzorak uzet lopatom s vrha hrpe nije uzorak, nego fotografija.
Instrumentalizacija
Drugo, kakva je ekološka mobilnost identificiranih spojeva. Koliko je toga topljivo, koliko hlapljivo, koliko se veže na organsku tvar, koliko putuje s oborinskom vodom prema podzemlju. Lika, uzgred, nije nasumična geološka lokacija. Krš je sustav koji ne filtrira, nego provodi. Ono što se tamo prolije, negdje drugdje izvire.
Treće, kakav je stvarni biološki odgovor.
- Kemijska analiza mjeri tvari koje tražimo. Biološki test mjeri posljedicu svega što je prisutno, uključujući i ono što nismo tražili, i ono za što uopće ne postoji analitička metoda. Standardizirani testovi na gujavicama i skokunima, testovi na vodenim organizmima, testovi genotoksičnosti, mjerenje biomarkera. Organizam ne čita pravilnik i ne zanima ga je li neka tvar na popisu. Nadalje, četvrto, učinak je smjese. U prirodi se tvari ne pojavljuju pojedinačno, nego u koktelu, a učinci se mogu zbrajati i množiti. Deset tvari, svaka uredno ispod granične vrijednosti, može zajedno proizvesti učinak koji nijedna od njih pojedinačno ne bi. Toga u pravilnicima gotovo da i nema, jer je teško, skupo i neugodno. Peto, kronični i subletalni učinci. Ono što ne ubija odmah, često je gore od onoga što ubija odmah, jer se uočava tek nakon nekoliko godina, u obliku promjena u reprodukciji, razvoju i ponašanju, kod organizama i kod ljudi - pojašnjava Hackenberger.
Napokon, šesto - podrijetlo. To pitanje, tvrdi on, nije znanstveno, nego kriminalističko, ali je metodološki jednako važno.
Politika će stvar oko otpada smirivati ili razbuktavati, već prema dnevnim potrebama - kaže Hackenberger i smatra da to nije cinizam, nego opis. Misli da će se mediji podijeliti u dva tabora. Većina onih koji idu niz dlaku dnevnoj politici pisat će po diktatu, umirujuće i odgovorno. Ona nekolicina preostalih pisat će suprotno, alarmantno.
- Zajedničko im je to što će i jedni i drugi pisati bez argumenata, jer argumenata još nema, budući da ozbiljna istraživanja nisu ni provedena. U međuvremenu će se pojaviti i treća skupina, ona koja će objasniti da je sve to napuhano, da su ljudi neinformirani i da je najveći problem širenje panike na društvenim mrežama. Ta je skupina uvijek najsigurnija u sebe i uvijek najdalje od lokacije. Ne trebamo hrabru izjavu o stopostotnoj sigurnosti. Ne trebamo ni umirivanje s dvjesto pedeset kilometara udaljenosti - smatra Hackenberger.
