Novi Zakon o potrošačkim kreditima trebao bi na snagu stupiti već u studenome, a mogao bi donijeti velike promjene za trgovce, telekome, HNB, a na koncu, naravno, i za potrošače, zbog kojih se i donosi. Riječ je o tome da će svi koji odobravaju kupnju na rate, prije svega telekomi, ali vjerojatno i druga prodajna mjesta, morati od Hrvatske narodne banke tražiti licencu za takav oblik poslovanja. Ta licenca značila bi da su sposobni procijeniti kreditnu sposobnost kupca, a kako će je utvrđivati, to je još nije posve jasno. Inače, odredbe koje se odnose na teleoperatore imaju duži rok, stupaju na snagu u lipnju iduće godine, radi bolje prilagodbe. U svakom slučaju kupoprodaja na rate tretira se kao vrsta kreditnog odnosa. Samim time ona traži da se u sve uključi i HNB. HNB nadzire banke, gdje je tržište, moglo bi se reći, i najbolje regulirano. No, izvan toga su, recimo, telekomi, gdje građani kupuju uređaje na rate, a bez prave kreditne procjene. Ima navodno neodgovornih potrošača koji kupe više uređaja na više prodajnih mjesta, dalje preprodaju, a kada se nagomilaju dugovi, onda slijede ovrhe i blokade, osobni bankroti ili pak prisilna naplata preko agencija za utjerivanje dugova. Zakonodavac sada želi uvesti više reda u to golemo i manje vidljivo tržište kredita. Usklađujemo se pritom i s direktivama EU-a, s ciljem zaštite potrošača.

Na pomolu kaos?

Pitanje je međutim kako će se raditi procjena kreditne sposobnosti. Banke već dulje vrijeme imaju HROK, odnosno registar obveza po kreditima, gdje mogu vidjeti je li netko prezadužen, otplaćuje li uredno kredit u drugoj banci i slično. Imaju, dakle, pravo na razmjenu podataka. Telekomi pak preko Fine mogu provjeriti bonitet kupca, u smislu je li već u blokadi, te donijeti odluku. Dosad su se mogli konzultirati s tom bazom podataka, a uskoro će to morati činiti, s tim da će najprije morati ishodovati licencu HNB-a, kojem se tako očito drastično širi opseg posla. Postaje regulator za sve koji prodaju na rate. Iako je, navode naši sugovornici, u svemu još dosta nepoznanica, postavlja se pitanje hoće li ubuduće svaki prodavatelj, telekom ili drugo prodajno mjesto moći vidjeti stanje računa kupca. Time bi se i mreža HROK-a de facto značajno proširila. Prema neslužbenim informacijama iz bankarskih krugova, tako nešto ipak neće biti moguće. Nitko nema pravo "viriti" u stanje nečijeg računa bez odobrenja vlasnika, no ono do čega bi moglo doći jest da prije sklapanja kupoprodajnog ugovora na rate prodavatelj od kupca ima pravo tražiti da sam ishodi npr. dokaz da nije prezadužen, blokiran, platnu listu i druge dokumente. Mnogi se pribojavaju da bi mogao nastati kaos s obzirom na to da će to biti dodatna papirologija, dijelom sporna zbog traženja uvida u nečije financijsko stanje, a dijelom možda i beskorisna budući da je svakom prodavatelju u interesu da nešto proda, pa je pitanje koliko će i hoće li biti posve objektivan u procjeni. Naravno, kupce i potrošače to s jedne strane štiti od prekomjernog zaduženja i zatrpavanja obvezama, no s druge ih se izlaže ili onemogućava u kupnji na rate. Za mnoge će to značiti da će od kupnje morati odustati.

Telekomi i banke

Vjerojatno će se dogoditi nešto između, gdje će se ipak dijelom povećati nadzor cijelog sustava, sve skupa dignuti na višu razinu, da se pokušaju spriječiti dodatne blokade i ovrhe, dok s druge strane nitko neće provoditi tako strogu regulativu da se blokira sustav, onemogući pristup određenim uslugama i slično. Ono što je zasad ipak malo moguće jest da se odobri kršenje instituta bankarske tajne. Prava intencija zakona ide prema tome da se spriječi daljnje rizično zaduživanje građana. Oni su već dosta zaduženi u dijelu gotovinskih i potrošačkih kredita, pa je HNB stoga lani uveo i strože kriterije odobravanja kredita. S druge strane, tu su telekomi i drugi pružatelji usluga, zbog kojih se dužnici pak najčešće nađu unutar statistike blokiranih. Upravo su, naime, dugovi prema bankama i teleoperaterima najviše na listi uzroka blokada, pri čemu su najveći dugovi prema bankama zbog velikih iznosa stambenih i drugih kredita, dok ih je u broju, ali s manjim iznosima, najviše upravo prema telekomima. Prema posljednjim podacima Fine, građana s blokiranim računima je gotovo 195 tisuća, s ukupnom glavnicom duga od 3,1 milijardi eura, a kada se pribroje i kamate, sve ide na 4,3 milijarde eura. Banke potražuju najveći udio u tom iznosu, dok telekomi generiraju najveći broj pojedinačnih ovrha, s manjim pojedinačnim iznosima. Tu se zbog manjih iznosa dugova, od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura, potrošači mogu naći u situaciji jednako lošoj kao da se radi o prestanku otplate mnogo većih stambenih kredita. Dakle, po novom zakonu i sami telekomi ulaze u tretman kreditnog posrednika, a sva pravila koja se već primjenjuju na banke ubuduće bi se trebala primijeniti i na telekome.

Teška vremena

Oni će pri prodaji na rate prvo imati obvezu ishodovanja licence HNB-a, a kada Zakon stupi na snagu, nadzirat će ih i HNB. Neće moći imati uvid u račune kupaca, no postoji mogućnost da će moći od građana tražiti dodatnu dokumentaciju, procjenjuju naši sugovornici. Za same banke ne mijenja se previše toga, osim što se jednim zakonom objedinjava stambeno i potrošačko kreditiranje, potom su stroža pravila oglašavanja, odredbe vezane uz prešutno prekoračenje, a pooštrava se i tretman digitalnih banaka i brzih kredita do tri mjeseca. Sve skupa upućuje na još jedan problem: moguće je da je situacija u kućnim budžetima i gora nego se čini jer inflacija je nagrizla dohotke, velik broj građana, pogotovo umirovljenici, jedva spajaju kraj s krajem, ili ga uopće ne spajaju, pa se dovijaju preko kredita, obročne otplate i slično, a broj blokiranih raste. I što se tiče segmenta građana kojima je rasla plaća, sada se i tu povlači “ručna”. Slijedi razdoblje štednje, pa će se građani morati pomiriti da će podlijegati još strožoj i sveobuhvatnijoj provjeri nego dosad.