Svoj sam život, barem u profesionalnom smislu, posvetio miru. Naravno da je najprirodnije željeti da u svijetu vlada mir. Da nema ratova, da države i narodi žive u skladu, razumijevanju i međusobnom pomaganju. Nažalost, cijela povijest civilizacije pokazuje nam nešto sasvim drugo - ratovi su trajna posljedica ljudske želje za dominacijom. Ne moramo ići daleko. Hrvatska je vrlo bolno osjetila sve to početkom političkih turbulencija koje su ubrzo prerasle u rat s ciljem pokoravanja hrvatske države i njezinih ljudi.

Stjecanjem jednog od najviših vojnih statusa i prolaskom kroz najzahtjevniju obuku koja postoji, postao sam osoba koja upravo svojim vojnim znanjem sudjeluje u misijama na najosjetljivijim područjima svijeta, nastojeći tim zemljama i ljudima stvoriti uvjete za život u miru i sigurnosti. Znam da će mnogi napasti ovakve moje stavove i proglasiti me osobom koja potiče rat, a ne mir. Moj odgovor njima uvijek je isti - nismo takvi i ne ponašamo se tako.

Kultura oružja

Svaki razgovor s Josipom Miculinićem, Riječaninom koji je tijekom petnaest godina vojne karijere stekao pravo nositi prestižnu oznaku “Commando”, čovjekom koji je djelovao na ratom pogođenim područjima, nosi upravo takva, gotovo filozofska promišljanja o ratu i miru. Dio svojeg bogatog iskustva odlučio je vratiti Hrvatskoj. U Rijeci je, zajedno s Davorom Žunićem, osnovao Streljački klub Svarog. Cilj kluba je razvoj streljaštva kao sporta i rekreacije, ali i promicanje odgovornog odnosa prema oružju. Istodobno je pokrenuo i Svarog Academy, edukacijski centar koji nudi neke od najkvalitetnijih svjetskih programa treninga u rukovanju oružjem i razvijanju kulture sigurnog rada s njim. Posebno ističe važnost onoga što naziva kulturom oružja.

Joseph Miculinić

- Mnogi se groze već samog pojma “oružje”, ali jedan od naših ciljeva upravo je stvaranje kulture odgovornog rada s oružjem. Ljudi koji žele pristupiti našim programima prolaze niz provjera - liječničke preglede stručnjaka medicine rada, stroge policijske provjere, potvrde o nekažnjavanju, psihološka testiranja i razgovore. S obzirom na moje iskustvo i obuku, početak rada u Svarogu temelji se na “dry fire” vježbama, odnosno radu s airsoft replikama. Kroz takve treninge procjenjujemo koliko je osoba sposobna sigurno rukovati oružjem prije nego što se uključi u streljački klub - objašnjava Miculinić.

Pojam “kulture oružja” mnogima zvuči kontradiktorno. Za velik broj ljudi te dvije riječi ne bi smjele stajati jedna uz drugu. Ipak, riječ je o procesu koji je suvremenom društvu potrebniji nego ikad. Oružje je sveprisutno. Hrvatska ima vrlo stroge procedure za dobivanje dozvola za posjedovanje oužja, no unatoč tome svjedočimo tragedijama koje pokazuju koliko ono može biti opasno.

- Nije opasno oružje, nego osoba koja ga posjeduje i način na koji ga koristi, bilo legalno ili nelegalno. Dovoljno je pogledati da se većina tragedija događa upravo s ilegalnim oružjem - kaže naš sugovornik.

Zbog ratnih događanja iz ne tako davne prošlosti, još uvijek postoji značajna količina oružja koja nakon rata nikada nije vraćena, tvrdi jedan od malobrojnih hrvatskih commanda. Rečenica “jednom su nas uhvatili goloruke, više neće” često se suprotstavlja upozorenjima stručnjaka da je upravo ilegalno oružje jedna od najvećih prijetnji sigurnosti obitelji u kojima se nalazi. Upravo zato Miculinić naglašava da kultura oružja podrazumijeva svijest o njegovoj opasnosti i odgovorno rukovanje.

Joseph Miculinić

- Dobiti dozvolu za držanje, a pogotovo i nošenje oružja izuzetno je teško. Aktivnosti u našem klubu i treninzi koje provodimo nisu prečac prema dobivanju dozvole. Prema procjenama, u Hrvatskoj je oko šest tisuća ljudi uključeno u streljačke klubove, a samo oko dvije i pol tisuće njih posjeduje dozvole za vatreno oružje. Ostali koriste zračno oružje. Ljudi dolaze k nama upravo zato da nauče odgovoran odnos prema oružju, nečemu što postoji otkad postoji i civilizacija. S druge strane, kroz lovačke aktivnosti do određenih dozvola ipak je lakše doći. U Hrvatskoj je oko 60 tisuća osoba koje imaju dozvolu za posjedovanje lovačkog oružja - direktan je Miculinić.

Samozaštita

Istodobno upozorava kako Hrvatska ima sve manje streljana i prostora u kojima bi vlasnici oružja mogli razvijati vještine i sigurnosne navike pod nadzorom odgovorne osobe - trenera streljaštva.

- Živimo u nesigurnim vremenima, u našem okruženju vode se dugotrajni ratovi, a svijet prolazi kroz velike migracijske procese. Zbog toga je pitanje samozaštite postalo jedno od ključnih pitanja suvremenog čovjeka. Ne treba mistificirati ono što radimo - poručuje Miculinić.

I doista, koliko god se zgražali nad ratovima i oružjem, sigurnost ostaje jedna od temeljnih ljudskih potreba. Jednako kao i povjerenje u one koji su zaduženi za njezino očuvanje. Čak i kada se okupljamo kako bismo poslali poruku nenasilja i zalaganja za demilitarizirano društvo, podrazumijevamo da će netko brinuti o našoj zaštiti. Koliko god dio javnosti s nepovjerenjem gledao na pojmove poput “kulture oružja”, iskustvo ljudi koji su radili u najzahtjevnijim sigurnosnim okruženjima svijeta pokazuje da su upravo disciplina, odgovornost i znanje temelj sigurnosti. Siguran i miran život ne podrazumijeva samo odsutnost opasnosti, nego i postojanje ljudi koji su spremni, educirani i osposobljeni odgovoriti na nju kada je to potrebno.