Kao što je poznato, nikada u povijesti čovječanstva nije bilo lakše doći do relevantne informacije o gotovo bilo čemu, ako znamo gdje ju tražiti. I što s tom informacijom? Da bismo ju mogli razumjeti, uklopiti u neki mozaik, dobiti širu sliku ili na temelju nje predvidjeti događaje, moramo ipak raspolagati nekim znanjem.

U vrijeme koje tehnološki i na svaki drugi način ubrzano mijenja život, širenje i produbljivanje znanja postaje cjeloživotna potreba. "Cjeloživotno obrazovanje" izraz je koji se često čuje i nerijetko doživljava kao dodatna neželjena obveza, napor. A bilo kakvu vrstu napora danas, čini se, većina želi izbjeći pod svaku cijenu. Zaboravljamo pritom da bez nečijeg ustrajnog, napornog rada, i posljedično znanja i umijeća, svijet ne bi izgledao kako izgleda. Zahvaljujući učenju, domišljanju, neprospavanim noćima, posvećenosti, i naravno mašti, primjerice znanstvenika, imamo električnu energiju, moderna komunikacijska i prijevozna sredstva, lijekove za bolesti od kojih se nekada umiralo, "kampiramo" na svemirskoj postaji… Netko je, potkovan znanjem, promišljao i projektirao, a netko umješan u svom poslu naporno gradio ceste, ulice, mostove, zgrade… osmišljavao prostor koji oblikuje i ljude koji u njemu žive. Kuhar će se naraditi kako bi smislio i priredio jelo čiji će okus biti začin životu; ako želimo sami dzajnirati namještaj, potražit ćemo stolara na glasu po vještini da nam u tome pomogne. I mogli bismo tako navoditi primjere unedogled... Ne postoji, zapravo, nijedan dobro obavljen posao iza kojeg ne stoji napor, znatiželja, želja za učenjem, znanje.

Tako i cjeloživotno učenje postaje uzbudljiv izazov, a znanje i vještine koje njime stječemo daju nam, među ostalim, moć da mijenjamo i sebe i svoj život. Drugim riječima, da nađemo svoje mjesto u svijetu. A u njemu će uvijek biti potrebe za znanjem i umijećem svake vrste.