Trideset i pet godina prošlo je od osamostaljenja Hrvatske, odnosno od konstituiranja prvoga demokratski izabranog višestranačkoga Sabora 30. svibnja 1990., a država je kroz to razdoblje prolazila burne transformacije u političkom, gospodarskom, društvenom i demografskom smislu.

Prije svega, ranih 90-ih, Hrvatska se uspjela ne samo obraniti i zaokružiti svoju teritorijalnu cjelovitost već i ući u krug zapadnih zemalja. Put od rata, međunarodne izolacije i ratnih razaranja, sve do članstva u EU-u, NATO-u, Schengenu i eurozoni, znači golemu promjenu, ali ne i priču o potpunom uspjehu. S jedne strane Hrvatska je danas stabilna demokracija, no, s druge, i dalje je zarobljena u slabim institucijama, klijentelizmu, korupcijskim aferama... Stranačko zapošljavanje još uvijek je prisutno u državnim tvrtkama, ali i na lokalnoj razini, a pravosuđe je sporo i upitne učinkovitosti.

Otvorenija zemlja

- Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, zemlja visokog školstva, nije postala zemlja visoke tehnologije te nije postala svojevrstan brend kao mala zemlja koja se, zbog svog specifičnog položaja, mogla nametnuti kao država mirotvorac i posrednik u sukobima. Nažalost, nisu iskorištene brojne mogućnosti, no Hrvatska svakako ima potencijala, od poljoprivrede preko turizma do mogućnosti da se brojna sveučilišta i visokoškolske ustanove otvore stranim studentima kao izvozni proizvod - kaže politički analitičar i povjesničar Tvrtko Jakovina.

Nema dvojbe da je Hrvatska postala puno otvorenija, mobilnija i “europskija”. Granice su nestale, a putovanja, studiranje i rad u zemljama EU-a postali su normalna stvar. Moguće je sjesti u automobil u Iloku i gotovo bez zaustavljanja na graničnim prijelazima putovati sve do Lisabona. Od zemlje bez autocesta Hrvatska je u 35 godina prerasla u jednu od cestovno najumreženijih zemalja Europe.

Gospodarska slika posve je drukčija nego prije tri i pol desetljeća. Početkom 90-ih prosječna netoplaća iznosila je stotinjak tadašnjih njemačkih maraka. Danas prosječna netoplaća prelazi 1300 eura. Hrvatska je u EU ušla kao jedna od najsiromašnijih članica, a sada se približava europskom prosjeku. No to je imalo i tamnu stranu. U vrijeme nastanka hrvatske države privreda je bila zasnovana na cijelom nizu industrijskih divova koji postoje samo u spomenarima - Jugoplastika, Prvomajska, Kamensko, odnedavno i Gredelj samo su neki od primjera velikih industrijskih postrojenja koja odavno ne postoje. Đuro Đaković u Sl. Brodu, Končar u Zagrebu te niz brodogradilišta još uvijek rade, no opseg proizvodnje im je samo djelić onoga što su stvarali prije 35 godina. S druge strane, stvorene su velike privatne visokotehnološke tvrtke poput Rimca, DOK-ING, Orqe ili HS Produkta, no njihov broj znatno je manji od broja velikih tvrtki koje su zatvorile vrata.

Kako do stana?

No, dok nam je poljoprivreda “tonula”, turizam je proživio put u posve drugom smjeru. Tijekom 80-ih i 90-ih godina ljetovanje na Jadranu bilo je jeftino, prihvatljivo gotovo svima, a danas je drukčije. Cijene su rasle toliko da je jeftinije otići na ljetovanje u Tursku, Egipat ili Grčku, pa nas više ni stranci ne doživljavaju kao jeftinu destinaciju, već se Hrvatska sada ravnopravno nosi s ljetovalištima Španjolske, Francuske i Italije.

Jedna od najvećih promjena je rješavanje stambenog pitanja. Procjenjuje se kako 70 % hrvatskih državljana živi u vlastitim nekretninama, no to je, većim dijelom, “ostatak iz prošlosti”. Nekretnine su 80-ih i 90-ih godina bile, za današnje pojmove, nepojmljivo jeftine, velik dio nekadašnjih društvenih stanova njihovi su stanari otkupili za desetak tisuća ondašnjih njemačkih maraka, a to je sada cijena jednog četvornog metra u novogradnji na malo boljoj lokaciji u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Dubrovniku. Cijene nekretnina narasle su i po nekoliko puta u posljednjih desetak godina, a sve je većem broju mladih gotovo nemoguće, čak i uz kredite, kupiti stan kakav priželjkuju.

Hrvatska je u 35 godina ostvarila povijesni cilj. Prerasla je u slobodnu, međunarodno priznatu i zapadno integriranu državu, ali nije stasala u državu u kojoj većina ljudi osjeća da sustav radi pošteno, brzo i za njih. Najveći je uspjeh državnost. Najveći je poraz demografija. Najveći izazov idućih 35 godina bit će pretvoriti formalno uspješnu europsku državu u zemlju iz koje se ne odlazi, nego u koju se vraća.