Dok Hrvatska za dugotrajnu skrb starijih članova društva izdvaja tek 0,5 posto BDP-a, čak 71 posto starijih osoba s ozbiljnim poteškoćama ostaje bez potrebne pomoći, a sustav se sve više oslanja na obitelj koja više nema kapaciteta preuzeti takav teret. Riječ je o jednoj od najslabije financiranih javnih politika u području socijalne sigurnosti, dok se istodobno Hrvatska ubrzano suočava sa starenjem stanovništva i sve većim potrebama za različitim oblicima skrbi, od pomoći u kući do institucionalnog smještaja i palijativne skrbi.

Regionalne razlike

Zdenko Babić s Katedre socijalne politike Pravnog fakulteta u Zagrebu podsjeća kako je Europska komisija još 2022. godine predstavila Europsku strategiju skrbi, kojom se nastoji osigurati dostupna, kvalitetna i priuštiva skrb.
- Strategija se temelji na ideji da dugotrajna skrb mora biti prilagođena individualnim potrebama korisnika i omogućiti dostojanstven život uz izbor oblika skrbi. Takav pristup podrazumijeva široku mrežu usluga, od domova za starije i pomoći u kući, do skrbi u zajednici i palijativne skrbi. No hrvatski sustav je i dalje daleko od tog standarda, kako po dostupnosti tako i po strukturi usluga, kazao je Babić.
Na panelu o dugotrajnoj skrbi, koji je organizirao Centar za razvoj neprofitnih organizacija - CERANEO, istaknut je širok spektar problema, od nedostatnih kapaciteta i neujednačenog razvoja usluga do slabe koordinacije između zdravstvenog i socijalnog sustava.
Dugogodišnje nedovoljno ulaganje države i jedinica lokalne samouprave u domove za starije rezultiralo je kroničnim manjkom mjesta i višegodišnjim listama čekanja, a smanjuje se i udio starijih osoba čiji smještaj u domovima djelomično ili u potpunosti financira država - s 20 posto 2004. godine na 9,5 posto 2020. godine. Iako se broj privatnih domova povećava, njihova cijena ostaje izvan dosega velikog dijela starijih građana.
Velike regionalne razlike dodatno produbljuju nejednakosti u pristupu skrbi. Pojedine županije imaju razvijeniju mrežu domova i usluga, u drugima je dostupnost višestruko manja, što dovodi do neravnomjerne zaštite starijih građana ovisno o mjestu stanovanja.
I Zoran Šućur s Pravnog fakulteta naveo je kako Hrvatska, unatoč rastućoj svijesti o problemu, i dalje nije uspostavila funkcionalan i održiv sustav dugotrajne skrbi.

Palijativna skrb

- Posebno zabrinjava podatak da značajan dio starijih osoba koji imaju ozbiljne poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju ne prima nikakvu ili dostatnu pomoć. Izvaninstitucionalne usluge, poput pomoći u kući i skrbi u zajednici, i dalje su nedovoljno razvijene. Njihova provedba često ovisi o kratkoročnim projektima, poput Zaželi, i europskom financiranju, što otežava kontinuitet i stabilnost usluga. Upravo jačanje ovih oblika skrbi moglo značajno rasteretiti obitelji i smanjiti pritisak na domove za starije, naglasio je Šućur.
Izazov, svakako, predstavlja i palijativna skrb, koja je u Hrvatskoj nedovoljno razvijena i neravnomjerno dostupna. Mobilni timovi i specijalizirane ustanove postoje, ali uglavnom u većim urbanim središtima, dok su u manjim sredinama kapaciteti izrazito ograničeni.
Promjene bi trebale donijeti reforme predviđene Operativnim planom razvoja integrirane dugotrajne skrbi za razdoblje 2025. – 2030. Cilj plana je bolje povezivanje zdravstvenog i socijalnog sustava te razvoj dostupnijih usluga u zajednici. No, bez ozbiljnijih ulaganja, razvoja mreže pomoći u kući i privlačenja kvalificirane radne snage Hrvatska neće moći odgovoriti na potrebe sve starijeg stanovništva, istaknuo je Marijan Gašparac iz Grada Zagreba. Upozorio je na to da se nedostatak radnika u domovima za starije osobe izravno odražava na korisnike.