Prema podacima Hrvatske javnobilježničke komore (HJK), u 2025. godini zabilježen je porast broja sklopljenih ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju za 22,5 posto.

Javni bilježnici su u Registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju upisali 5.285 ugovora o doživotnom uzdržavanju, uz prijenos imovine nakon smrti, te još 1.246 ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, gdje prijenos imovine nastupa odmah. Sudovi su u isti registar lani upisali 1.036 ugovora o doživotnom uzdržavanju te 200 ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Ostajali bez imovine

Ovi su ugovori, osobito kad je riječ o dosmrtnom uzdržavanju, često bili predmetom zlouporabe jer su starije osobe sklapanjem takvog ugovora ostajale bez imovine, ali i bez stvarne skrbi ugovorene s uzdržavateljem. Zbog čestih prevara, uvedene su strože kontrole, registar ugovora, limitiranje broja ugovora na maksimalno tri po osobi... Ipak, ni nakon bolje zakonske regulacije problem nije riješen, a brojne se obitelji žale pučkoj pravobraniteljici na ugovore koje su njihovi stariji članovi sklopili na vlastitu štetu. Koliko je u državi s velikim brojem starijih osoba za koje nema mjesta u domu niti drugih oblika skrbi ovakvo ugovaranje popularno, pokazuje podatak da je nakon zakonskih izmjena i primjene strožih kriterija broj novosklopljenih ugovora u 2024. godini bio u padu, da bi lani opet rastao za 22,5 posto.

- Tijekom 2025. godine nastavili smo dobivati pritužbe zbog sklapanja ugovora o uzdržavanju. Podnosili su ih članovi obitelji koji nisu bili upoznati s činjenicom da su njihovi roditelji sklopili takve ugovore, kao i oni koji su dovodili u pitanje okolnosti njihova sklapanja, osobito u slučajevima kada je starija osoba bila lošeg zdravstvenog stanja ili smanjene sposobnosti rasuđivanja - navode u Uredu pučke pravobraniteljice.

Stoga su preporučili HJK-u da javnim bilježnicima ukaže na nužnost boljeg informiranja o pravnim posljedicama ugovora ako je stranka zbog dobi ili narušenog zdravlja posebno ranjiva. Iskustva organizacija koje pružaju besplatnu pravnu pomoć, svjedoče u pravobraniteljstvu, ukazuju da starije osobe i dalje često ne razlikuju ugovore o doživotnom uzdržavanju, gdje se prijenos imovine događa tek nakon smrti, od ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, gdje imovina prelazi u vlasništvo uzdržavatelja odmah. Pravnu pomoć starije osobe najčešće potraže tek nakon što sklope takav ugovor, tražeći informacije o mogućnosti njegova raskida.

Dok iz pravobraniteljstva pozivaju građane da se dobro raspitaju o tome što potpisuju, u Sindikatu umirovljenika Hrvatske kažu da s terena ne dobivaju signale o povećanju broja zlouporaba. Građani im se i dalje javljaju, ali najčešće kako bi se informirali i bolje razumjeli što pojedini ugovor znači u praksi.

- Zanima ih koja je opcija za njih najpovoljnija i kako pravilno urediti odnose. Najčešće važu između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, ali i drugih mogućnosti poput oporuke ili darovanja - kažu u tom sindikatu.

Smanjenju zlouporaba pridonijela je, kažu, kombinacija zakonskih izmjena i višegodišnje edukacije građana.

Bez sigurnosti

- Situacija je danas puno jasnija, zakon je obvezao bilježnike da strankama objasne stvari. Dobar dio ljudi danas zna razliku doživotnog i dosmrtnog ugovora, mi im ukazujemo kako ugovor mora biti sastavljen - navode u sindikatu.

Porasta ozbiljnijih pritužbi kod njih nema; lani su imali samo dva slučaja da su se građani javili tražeći savjet kako raskinuti ugovor. To govori da se situacija barem djelomično stabilizirala u odnosu na razdoblje kad su se ovakvi ugovori doslovno smatrali legaliziranom pljačkom.

Porast ukupnog broja sklopljenih ugovora vide u širem društvenom kontekstu. Sve više starijih osoba suočeno je s bolešću, niskim mirovinama i nedostatkom podrške, a dobar dio njih nije uspio dobiti inkluzivni dodatak koji bi im olakšao svakodnevicu. U takvim okolnostima, ugovor o uzdržavanju često postaje način da si osiguraju osnovnu skrb.

S druge strane, mlađe generacije teško dolaze do stambenog prostora, što dodatno potiče sklapanje ovakvih ugovora unutar obitelji - između roditelja, djece ili šire rodbine. U zamjenu za ustupanje nekretnine, starije osobe dobiju pomoć oko održavanja, higijene, osiguranu odjeću i obuću, hranu i piće te redoviti džeparac. Ovakvoj praksi, naravno, pogoduje i činjenica da velika većina starijih nema mogućnost smještaja u domovima za starije niti servisnih usluga poput pomoći u kući koja bi im pružila potrebnu sigurnost.