Dok ovih dana prate vijesti o ratu i nesigurnosti na Bliskom istoku te o naftnoj krizi kao posljedici tih događaja, dio stanovnika đakovačkog i brodskog kraja prisjeća se dana kada su radili u tom dijelu svijeta, kao i u arapskim zemljama na sjeveru Afrike. Najmasovnije se u te zemlje odavde išlo prije 17-ak godina.

Sirija, Saudijska Arabija, Libija, Egipat, Kurdistan, Maroko… samo su neke od zemalja u kojima je veći dio naših ljudi iz tih krajeva – Vrpolja, Strizivojne, Piškorevaca, Čajkovaca, Andrijevaca i dr. - bivajući zaposlen u našim naftnoistraživačkim tvrtkama, ali i pri stranim kompanijama, do Arapskog proljeća, do 2010-ih, radio u tim dijelovima svijeta. Kao geodeti, inženjeri, strojari, mehaničari, tehničko i pomoćno osoblje.

OPĆINA STRIZIVOJNA

“Zadnji put..."

Bili su cijenjeni kao radnici, no tvrtke su ih u velikom broju povukle nakon širenja plamena Arapskog proljeća, koji je tada bo zahvatio Egipat, Libiju i druge arapske zemlje, a pogotovo nakon okrutnog pogubljenja 31-godišnjeg Tomislava Salopeka iz Vrpolja, 12. kolovoza 2015. godine. Toga mladog geodeta, oženjenog i oca dvoje djece, tijekom rada u Egiptu za francusku kompaniju CGG, ISIS je oteo 22. srpnja te godine u Kairu, dok je službenim automobilom putovao na posao. Islamistički teroristi 5. kolovoza 2015. objavili su snimku na kojoj Salopek kleči u pustinji uz maskiranog muškarca s mačetom u ruci i čita s lista papira da će ga otmičari smaknuti u roku od 48 sati ako egipatska vlada ne oslobodi uhićene muslimanke. O mladom Vrpoljčaninu nije se znalo ništa sve do 12. kolovoza 2015., kada je objavljena snimka smaknuća. Tijelo nikad nije pronađeno. Volio je obitelj, Dinamo, golubove.

- Ljudi su s ovog područja odlazili ondje radi bolje plaće kako bi, rješavanjem glavnih životnih pitanja poput stambenih i sličnih, upravo ostajali u svome mjestu. Najveću cijenu platio je moj "školski", Tomislav Salopek. Prije kobnog odlaska rekao je da tada odlazi zadnji put tamo kako bi riješio neka važna pitanja primanjima kakva su poslovi u tom dijelu svijeta omogućavali, da nakon toga više ne namjerava odlaziti u te opasne krajeve. Nažalost, zadnji odlazak platio je svojim životom, i to na tako okrutan način – kaže načelnik Općine Vrpolje Željko Lukačević.

U Gadafijevoj Libiji

Obitelj do danas nije davala izjave, a kada je o radu i boravku u tim zemljama riječ, imenom i prezimenom nakon Salopekova okrutnog pogubljenja ne žele ni (do)tadašnji naši radnici u tim dijelovima svijeta.

- Za Gadafijeva vremena radio sam u Libiji za stranu građevinsku firmu, gradili smo ceste, mostove i dugu infrastrukturu. Premrežio sam zemlju od sela do sela, od grada do grada, od pustinje do pustinje. Radili smo u pustinjama u koje ni noga nekog Libijca nikada nije kročila. Nesigurnosti kao one koju je stvarao ISIL nije bilo, no kršćanin si u arapskom svijetu i mentalitetu, što je pogotovo postalo osjetljivo nakon sukoba Libije s Amerikancima, a nemiri i incidenti odnosili su se na sukobe između tamošnjih plemena – naveo je danas umirovljeni Ivan, prisjećajući se 7-godišnjeg rada u toj sjevernoafričkoj zemlji. Nakon Salopekove smrti, kaže, ne bi se tada u taj dio svijeta vratio ni kao turist, a kamoli zbog radnog angažmana.

Nakon Tomislavova smaknuća u tim je zemljama ostalo desetak radnika iz ovih krajeva, a potom su ih kompanije povukle. Dio njih radi i dalje za njemačke, francuske, američke i druge strane kompanije, no ne u tim dijelovima svijeta, nego po Europi i dr., pa i na brodovima. Među njima iz ovih krajeva ima i vrhunskih naftnih stručnjaka koji rade za strance.