Ključna uloga nafte u gospodarstvu izgrađena je u prvoj polovini 20. stoljeća usporedno s tehnološkim razvitkom prometa i prometnih sredstava, kao i s promjenama pogona oružja i ratnih sredstava koje je upotreba naftnih derivata sa sobom donijela. Posjedovanje i raspoloživost nafte bili su presudni za pobjedu u svjetskim ratovima, a osobito u Drugom svjetskom ratu - kaže dr. sc. Igor Dekanić, stručnjak za energetiku i umirovljeni profesor s Rudarsko-naftno-geološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- U drugoj polovini 20. stoljeća ekspanzija prometa, kemijske tehnologije, urbanizacije i centralnog grijanja te porast važnosti brzine transporta i u borbenim djelovanjima, sve to je učvrstilo strateški značaj nafte kako u energetici tako i u politici. Međutim, time je rasla i “zloglasna” slava nafte, jer osim što je često izazivale sukobe oko putova kretanja prema tržištima, njezina intenzivna upotreba sve više dovodi suvremenu civilizaciju na rub opstanka zbog negativnih učinaka takve energetike na klimu i okoliš. Kako pišem u svojoj knjizi “Nafta, blagoslov ili prokletstvo” (2007.): “Nafta je mnogima donijela preporod, ali je isto tako mnogima donijela velike brige, siromaštvo i probleme.” U tome je temeljni sadržaj dvostruke uloge nafte - kao svojevrsnog blagoslova, ali i prokletstva suvremene civilizacije.

Otkako je nafta postala najvažniji izvor energije i proizvod strateške važnosti za cijeli svijet, bilo je u nekoliko navrata velikih naftnih kriza, od kojih je najpoznatija ona iz 1973. godine. Koliko ova sadašnja nadmašuje sve dosadašnja naftne krize?

- Uz spomenutu naftnu krizu iz 1973. godine poznata je i kriza 1979., nastala kad je nakon islamske revolucije Iran na neko vrijeme prekinuo izvoz nafte. Razdoblje skupe nafte trajalo je do 1986., i bilo je obilježeno pojavom strateških pričuva nafte, razradom mjera štednje energije te razvitkom i početkom korištenja obnovljivim izvorima energije. Dio tih aktivnosti, poput uspostave sustava strateških pričuva, kao i načine te mjere štednje energije, koordinirala je Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency - IEA). Dosadašnjih naftnih kriza bilo je više, a kao mjerilo većih kriza dobri su slučajevi zajedničkog otpuštanja strateških ili obvezatnih zaliha od strane IEA-e, koji su se dogodili 1991. (Zaljevski rat), 2005. (uragan Katrina u SAD-u), 2011. (tzv. plinska kriza zbog rusko-ukrajinskih prijepora) te u dva navrata 2022. zbog rusko-ukrajinskog rata. Sadašnja kriza intenzitetom poskupljenja nafte i plina još ne nadmašuje najveće među spomenutima, ali ona se može proširiti i potrajati, ovisno o daljnjem intenzitetu rata na Bliskom istoku.

ALI HAIDER/EPA/HINA

Koliko je nafta, uz svoj energetski i ekonomski aspekt, ujedno i ključan politički i geopolitički faktor u globalnim međunarodnim odnosima moći i utjecaja, ali i sigurnosni faktor, o kojem ovisi stanje rata i mira? Što nas o tome uči povijest, a na što upozorava sadašnja kriza...?

- Nafta je, bez svake sumnje, uz oružanu i ekonomsku snagu pojedinog gospodarstva, ključan geopolitički i politički faktor u međunarodnim odnosima. To nas uči povijest od sredine 20. stoljeća do danas. Za naftu se često nadmetalo, ponekad i ratovalo, premda je stvarna uloga nafte u brojnim političkim nadmetanjima postala jasna poslije, kad su povjesničari objavili analize i sudionici svoje memoare. Bitna razlika između prethodnih ratova za i oko nafte i sadašnje krize jest u tome što je sad prvi put naftna i plinska infrastruktura postala vojnim ciljem iste kategorije kao i ključni elementi vojne infrastrukture. U dosadašnjim ratovima se to uglavnom izbjegavalo, osim iračko-iranskog rata od 1980. do 1988., kad su sudionici međusobno potapali tankere koji su izvozili naftu, ali ni tada nisu izravno gađana plinska nalazišta i postrojenja kao sada.

Kakva je budućnost nafte, hoće li i dokad nafta biti ključan čimbenik koji diktira interese velikih sila, energetske i ekonomske odnose? Čini se da, kad kriza eskalira, sve te silne “zelene agende” još uvijek nemaju moć kakvu ima nafta...

- Kad se uzme u obzir šira i dublja slika svijeta, gospodarska i politička budućnost nafte bit će slična današnjoj bar u iduća dva-tri desetljeća, unatoč “zelenim agendama”, koje se više primjenjuju u Europi nego u brzorastućim industrijskim silama Azije, a osobito dok traju geopolitički sukobi, ratovi i ratna opasnost. U sadašnjim globalnim društvenim odnosima i geopolitičkim prijeporima nafta će zadržati svoju energetsku i geopolitičku ulogu tako dugo dok pojedinačni i parcijalni ekonomski i geopolitički interesi dominiraju spram zajedničkih interesa održivosti i općih interesa opstanka civilizacije. Poslije će se mijenjati i uloga nafte, ona će se iz energetike seliti među izvore industrijskih sirovina, a njezina geopolitička važnost bit će manja, ali za to se trebaju dogoditi ključne promjene.

Uzimajući sve u obzir, kakav bi bio vaš završni komentar?

- Kao prvo, svijet mora shvatiti da su klimatske promjene sve opasnije i nepovratne te da geopolitički sukobi usporavaju energetsku tranziciju i time mogu ugroziti i sam opstanak civilizacije. Sadašnji globalizirani kapitalizam, u kojem konkurencija i profit upravljaju razvitkom, trebalo bi dograditi planiranjem održivosti, ali za takvo što treba mnogo više od znanstvenih skupova i međunarodnih dogovora. Za stvarno shvaćanje opasnih klimatskih promjena izgleda da će se morati dogoditii poneka prirodna katastrofa širokih razmjera, pri čemu će patiti milijuni, a ne koja stotina stanovnika nekog otoka u dalekom oceanu. Tek će tada političke elite vodećih zemalja možda shvatiti kako održivi razvoj nije samo stvar tehnologije i energetike nego i društvene organizacije strategije planiranja održivosti.

Povijest nas uči da je novi razvitak, uza sve dobrobiti, redovito bio plaćan teškom cijenom, osobito onih koji se nisu na vrijeme prilagodili. Povijest također uči kako se temeljne društvene promjene ostvaruju u dugom razdoblju, ako do njih i dođe. U ostvarivanju održivosti trebalo bi provesti praktični dio Pariškog sporazuma, od međunarodne banke za ulaganja u energetsku tranziciju pa nadalje, a da bi do toga došlo, sadašnji ratovi, rusko-ukrajinski i onaj na Bliskom istoku trebali bi završiti mirom, a i ostale geopolitičke tenzije trebale bi bar popustiti ako ne i nestati.