Hrvatska je u umjetnu inteligenciju 2023. godine uložila više od 1,2 milijarde eura, no iza te impresivne brojke stoji problem - znatno se više ulaže u opremu i infrastrukturu nego u ljude i znanje koji bi tu tehnologiju trebali razvijati i koristiti. Takav nerazmjer sve se češće ističe kao jedna od glavnih slabosti domaće digitalne tranzicije, jer bez stručnjaka i istraživačkih kapaciteta ni najmodernija tehnologija ne može ostvariti puni potencijal, istaknuto je u novom broju Osvrta Instituta za javne financije, u kojem je Matea Cvjetković analizirala ulaganja u umjetnu inteligenciju u članicama EU-a.

U trenutku kada umjetna inteligencija postaje jedno od središnjih gospodarskih i razvojnih pitanja, Hrvatska, poput mnogih drugih zemalja, pokušava uhvatiti korak s globalnim trendovima. No dok brojke pokazuju rast ulaganja, njihova struktura otvara pitanje dugoročne održivosti i stvarne koristi za gospodarstvo.

Na razini Europske unije ulaganja u umjetnu inteligenciju dosegnula su oko 257 milijardi eura u 2023. godini, pri čemu je najveći zamah zabilježen nakon 2019. Posebno se ističe rast ulaganja u podatke i opremu, koji su s relativno skromnih iznosa prije desetak godina narasli na gotovo 100 milijardi eura.

Ispod prosjeka

Ipak, taj rast nije ravnomjerno raspoređen, istaknula je Cvjetković. Nekoliko najvećih gospodarstava, Njemačka, Francuska, Nizozemska i Italija, dominiraju ukupnim ulaganjima, dok manje zemlje, uključujući Hrvatsku, ostaju znatno ispod prosjeka. S oko 320 eura ulaganja po stanovniku Hrvatska zaostaje za europskim prosjekom od 574 eura, što je dijelom posljedica veličine gospodarstva, ali i prioriteta u raspodjeli sredstava.

- Ono što Hrvatsku posebno izdvaja nije samo razina ulaganja, nego način na koji se novac raspoređuje. Gotovo polovina ukupnih ulaganja usmjerena je na podatke i opremu, dok vještine zauzimaju drugo mjesto, a istraživanje i razvoj ostaju na začelju s udjelom manjim od 8%. Takva struktura jasno pokazuje da se naglasak stavlja na izgradnju tehničkih preduvjeta – računalne opreme, softvera i baza podataka, dok se istodobno manje ulaže u razvoj ljudskog kapitala i inovacija. Drugim riječima, Hrvatska gradi “hardver”, ali nedovoljno ulaže u “softver” u širem smislu – znanje, obrazovanje i istraživanje - navela je Matea Cvjetković, a problem je u tome što te kategorije ne funkcioniraju odvojeno, dodala je.

Ulagati pametnije

Iskustva razvijenijih zemalja pokazuju da se ulaganja u vještine, istraživanje i razvoj međusobno nadopunjuju.

- Kada jedna komponenta zaostaje, ograničava učinak svih ostalih. U hrvatskom slučaju to znači da infrastruktura, koliko god bila napredna, može ostati nedovoljno iskorištena - pojašnjava autorica.

Dodatni izazov predstavlja oslanjanje na europske fondove, koji su omogućili snažan razvoj, ali otvaraju pitanje održivosti nakon 2027. godine ako se ne osiguraju stabilni domaći izvori financiranja.

- Dosadašnji je fokus na infrastrukturu bio razumljiv, no sljedeća faza traži zaokret. Bez većih ulaganja u vještine i istraživanje, Hrvatska će teško razvijati vlastita UI rješenja i ostat će ovisna o uvozu tehnologije. Zato ključni zadatak više nije samo ulagati više, nego pametnije – uz jasnu strategiju i snažniju podršku razvoju znanja. Jer bez tog zaokreta, i velika ulaganja imat će ograničen učinak - napomenula je Matea Cvjetković.