Gustavo Stitch umjetnički je alter ego Gabriela Jankovića, koji kroz glazbu simbolički “šiva rane”. Nadahnut iglama, koncem i prišivcima, balansira na granici satire i introspektivne teatralnosti. Njegov sako, prekriven simboličnim zakrpama, nije samo kostim, tvrdi, “to je vizualni manifest stvaralačke filozofije: svaka pjesma predstavlja šav na kolektivnim i osobnim ranama”. Prvi singl Cybertron uvod je u novo poglavlje stvaralaštva. Njegova je glazba prožeta društvenom kritikom, temama mentalnog zdravlja i emocionalne iskrenosti, a Cybertron je satirična kritika digitalnog doba i govori o utjecaju društvenih mreža na mentalno zdravlje.

Kao Gabriel objavio si introspektivni EP Slijepi čovjek, a sada dolaziš kao Gustavo Stitch – simbolično “šiješ rane” kroz glazbu. Što je potaknulo ovu transformaciju i koliko je ona odraz tvog osobnog razvoja?

- Definitivno je odraz mog osobnog razvoja. Nakon EP-a sam imao fazu evaluacije i razmišljanja kuda bih mogao dalje sa svojim autorskim pjesmama. Htio sam raditi nešto energičnije i hrabrije. Iako je Slijepi čovjek jako intiman, što je ujedno hrabro, Gustavo Stitch je puno direktniji, što je možda i hrabrije. Glazba je na neki način mene uvijek spašavala u teškim trenucima i “zašila” neke emocionalne rane, pa je to bila glavna ideja stvaranja ovog alter ega. Sve je nekako zaokruženo, htio sam napraviti cijelu priču koja opisuje Gustava i njegov lik.

Zašto baš “Stitch”? Što ti osobno znači motiv igle, konca i zakrpa – i kako se ta simbolika pretočila u tvoj identitet izvođača?

- Gustava sam zamislio kao fiktivnog lika, krojača koji kroz teatralnost i ponekad grotesku upozorava na neke probleme društva, ali i priča svoje osobne priče. Igle i konci glavni su alat kojim šije sve te rane i probleme društva, a svaka zakrpa priča neku svoju priču, odnosno pjesmu. Simbolično sam to prikazao i kroz outfit u kojem nosim sako s puno prišivaka i nedovršenih šavova. Outfit je na moju ideju izradila Antonija Bucić i savršeno provela u djelo tu zamisao. Htio sam jednostavno imati zaokruženu priču i pravi proizvod s kojim se mogu predstaviti, jednog dana je pala ideja igle i konca i šivanje rana kroz pjesme, pa sam cijeli taj narativ stavio u kontekst pisanja pjesama i predstavljanja glazbe kao ljekoviti alat za čovjeka.

Gustavo Stitch djeluje kao lik na rubu satire i ozbiljnosti – što te inspiriralo na taj balans i zašto smatraš da je danas važno pričati o teškim temama upravo kroz ironiju?

- Mislim da je jako važno ovakve teme publici predstaviti na jednostavan način, to mora biti pitko. To zahtijeva određenu hrabrost, nije lako direktno reći nešto što misliš cijelom svijetu i očekivati da će svakome to biti super. Neće, ali zato mislim da uz dobru glazbu, ironičan tekst ljude na prvu dovodi do nekih osmijeha, pa tek se onda zapitaju što zapravo stoji iza toga, što automatski dovodi do toga da lakše prihvaćaju pjesmu. Na našoj sceni ima dosta takvih izvođača koji odlično pišu na taj način, ironija je snažan alat.

Tvoj prvi singl Cybertron nosi jaku poruku o digitalnom dobu, površnosti i utjecaju društvenih mreža na mentalno zdravlje. Koliko si u toj pjesmi pisao iz osobnog iskustva, a koliko iz promatranja društva?

- Oboje. Prošao sam fazu usamljenosti i traženja utopije na društvenim mrežama, a svjedočio sam sličnim problemima i kod mlađih od sebe. Opasno je. Nažalost, mnogo mladih se bori s mentalnim problemima, snažnim osjećajem anksioznosti, a na još veću žalost to dovodi do problema s porocima, razvijanja kompleksa i ovisnosti o društvenim mrežama. Ljutit sam ponekad na stanje do kojeg smo se doveli kao društvo, ali sam shvatio da ne mogu mijenjati svijet, već sebe i raditi na sebi. To sam i učinio, a za svijet sam napisao pjesmu.

Spominješ da ti je glazba pomogla u teškim trenucima. Koje si osobne “rane” uspio zašiti kroz stvaranje glazbe – i pomaže li ti Gustavo kao lik da lakše progovoriš o onome što te boli?

- Imao sam razvijen osjećaj usamljenosti kroz posljednjih nekoliko godina i pisanje pjesama mi je bio neki kanal kroz koji se mogu izraziti i voditi bitke s tim osjećajem. Mislim da je puno mojih vršnjaka imalo isti problem još od doba korone. Gustavo kao lik mi je otvorio neke nove vidike, zapravo sam si kroz taj alter ego dopustio isprobati sve što želim i dopuštam si progovarati o bilo čemu.

U spotu za Cybertron potpisuješ režiju, scenarij i produkciju. Koliko je izazovno biti zadužen za sve segmente i koliko ti je bitno imati potpunu kontrolu nad umjetničkim izričajem?

- Ne bih rekao da mi je važno imati kontrolu, nego jednostavno moje mogućnosti su zbog financijskih aspekata ipak malo sužene, pa zbog moje težnje perfekcionizmu sam preuzeo i te uloge na sebe. Rado bih surađivao s još ljudi o tom pitanju, no neki angažmani nažalost nisu unutar mog budžeta, pritom apsolutno respektiram te poslove i smatram da ih se treba naplatiti. Trenutačno kod mene je to ovako. Mislim da i dalje scenarističke ideje trebaju ostati na meni jer sam jedini znam kako bih želio povezati glazbu s videom.

Suradnje s glazbenicima poput Igora Drvenkara, Ivana Pešuta i ranije s članovima Majki i Parnog valjka zasigurno su vrijedne. Što si naučio iz tih suradnji i koliko one oblikuju tvoj zvuk?

- Većinom svi moji suradnici su sudjelovali u aranžmanima mojih pjesama, pa samim time utječu na oblikovanje zvuka. Super mi je to jer mojim idejama daju neko novo lice. Učim konstanto od njih, ali možda su najvrjednije njihove ljudske kvalitete. Sama pomisao da bi takvi glazbenici snimali moje pjesme bila bi nerealna, ali njihov odaziv sve govori o kakvim se ljudima radi. Najveći su uvijek najednostavniji.

Gustavo Stitch nije samo glazbeni nego i društveni projekt. Ako bi mogao jednom pjesmom zašiti jednu ranu društva, koju bi izabrao?

- Emocionalnu distanciranost, jer mislim da držanje osjećaja “pod kontrolom” i stavljanje svojih problema pod tepih dovodi do ozbiljnih mentalnih problema. Potrebno je progovarati više o svojim osjećajima i s bližnjima kojima vjerujemo i sa stručnjacima.

Misliš li da današnje društvo može pronaći izlaz iz površnosti i emocionalne otuđenosti koju digitalno doba potencira ili smatraš da je introspektivna glazba samo privremeno utočište?

- Ne znam, to ovisi o svakome od nas. Ne možemo mijenjati svijet oko sebe, ali možemo mijenjati sebe. Od tuda svakako treba krenuti. Trendovi se brzo mijenjaju, pa volim misliti da će i ovaj doživjeti svoj pad.

Što možemo očekivati dalje od Gustava Stitcha – više satire, više boli ili možda nešto potpuno neočekivano?

- Još malo satire, ironije, poletnih pjesama, a tu i tamo neku osobnu priču. Bit će koketiranja s još nekoliko žanrova.