Pokazuje nam naličje tehnologije i mogućnosti njezine zloupotrebe
Radnja filma usmjerena je na udovicu i samohranu majku Violet u njezinome posttraumatskom periodu
Tehnologija se razvija munjevitom brzinom, svjesni smo toga i sami te možemo vidjeti kakve sve prednosti ona ima za svakodnevni život pojedinca koji mu je baš zato uvelike olakšan – od pojave mobitela, pametnih telefona koji imaju sve više mogućnosti, pa sve do recentnije pojave umjetne inteligencije koja je u velikome zamahu i koja već ima i još će veću ulogu imati u pripomoći ljudskoj jedinki u raznim disciplinama. Na svome pametnom telefonu svakodnevno koristimo veliki broj aplikacija, društvenih mreža, a svaka od aplikacija, znamo, nerijetko traži i dopuštenje za pristup vašim podacima, galeriji, no i zahtijeva dijeljenje lokacije, a upravo je ta činjenica polazna i centralna točka zapleta novog filma »Igra straha«/»Drop« redatelja Christophera Landona (»Imamo duha«, »Sretan dan smrti«, »Freaky«), trilera koji pokazuje naličje tehnologije i mogućnosti njezine zloupotrebe.
Radnja filma usmjerena je na udovicu i samohranu majku Violet u njezinome posttraumatskom periodu, na što upućuje već i kratka uvodna špica u kojoj svjedočimo nekadašnjem obiteljskome nasilju i drami koja očigledno kasnije ostavlja traga na psihu protagonistice. Dio je tô koji nije odmah posve pojašnjen, već ostaje nedorečen sve do kasnijeg dijela u kojem se na temelju njegova razlaganja razotkriva protagonističina prošlost. Uvodno postavljenu tezu o partnerskome odnosu u sceni nasilja već ona sljedeća scena u kojoj vidimo protagonisticu tijekom online terapije razlaže, pa za razliku od početne nestabilne obiteljske/životne situacije, sada vidimo protagonističin sređen život – onaj samohrane majke s maloljetnim sinom.
Napetost do kraja
Film nema praznog hoda jer nakon prve scene iz prošlosti koja je bitna za shvaćanje života protagonistice i njezine cjelokupne situacije, kao i nakon onih nekoliko scena u sadašnjosti kojima film zapravo počinje, vidimo je kako odlazi na spoj s osobom s kojom je uspostavila online odnos preko aplikacije za upoznavanje (izmišljena aplikacija Digidrop). Vrlo brzo nakon ulaska u ostakljeni restoran u neboderu koji pruža pogled na grad, protagonistica počne dobivati poruke koje se na prvu čine kao puka slučajnost, no već nakon nekoliko primljenih, jasno joj je kako nešto nije u redu, jer kako bi neka nepoznata online osoba mogla znati gdje se ona točno nalazi ili mogla joj slati poruke sadržaja koji otkriva njezin situacijski kontekst – u restoranu je i na spoju s muškarcem, fotografom Henryjem kojeg vidi prvi puta.
Sve to, kao i same poruke koje konstantno pristižu, rezultirat će za njezina udvarača možda na prvu neshvatljivom situacijom u kojoj se njegova online odabranica na prvome spoju ponaša u najmanju ruku neobično. Naravno, pripisat će sama to činjenici da se nije dugo na taj način upoznavala, odnosno činjenici da nije bila dugo na spojevima, što će joj, između ostalog postati izgovor za neobične situacije poput one s promjenom stola koji su dobili (ne igrom slučajnosti, saznat ćemo kasnije), zatim za situaciju s izgubljenim satom, žarkom željom da baš sama nešto naruči na šanku, i tome slično. Naravno sve to moglo bi odbiti njezina potencijalnog partnera Henryja, što se ipak ne događa zbog poljupca koji je to spriječio. Iako se u jednome trenutku sav taj kaos koji se događa u restoranu glede neočekivanih situacija i Henryjeve tolerancije i obzirnosti može učiniti neuvjerljivim, kasniji emocionalni trenutak dvojca na spoju, u kojem osim dodatnog razlaganja protagonističine priče saznajemo i muškarčevu stranu priče, tû potencijalnu neuvjerljivost glede njegove strpljivosti unekoliko opravdava. Također, s obzirom na njihov dijalog dâ se zaključiti i kako on sâm shvaća da je na spoju sa samohranom majkom koja je zasigurno u životu nešto prošla.
Film se žanrovski može označiti kao triler, o čemu svjedoči sam razvoj situacije u klasičnom whodunit stilu; na samome početku filma protagonistica ulazi u otmjeni bar u neboderu u Chicagu, a nakon što počne dobivati poruke neobičnog sadržaja koje prerastaju u one prijeteće, galerija likova koju je prilikom samog ulaska u restoran naišla doima se kao ona među kojom je i potencijalni krivac; od sredovječnog i naizgled dobroćudnog gospodina koji također ide na spoj naslijepo, muškarca koji je sam i tipka po mobitelu, pomalo drskog pijanista s neobičnim uletom, pa sve do lika konobara koji s obzirom na željenu karijeru komičara djeluje vrlo naglašeno, čak na granici karikature, pa film uspijeva do samoga kraja zadržati onaj trenutak napetosti koji drži pažnju gledatelja. Uz to, s obzirom na prisutnost traume u protagonistice i na vanjskoga neprijatelja koji vrši pritisak i kontrolu, film ima elemente psihološkog trilera i drame.
Nevidljivi zlikovac
S obzirom na većinsko mjesto radnje, ekskluzivni restoran Palate s panoramskim pogledom na grad, kao i klupko misterije koje vlada oko misterioznih poruka i jasnih zahtjeva nepoznatog pošiljatelja, može se reći kako, uz prostorno ograničenje i situacijski kontekst (jednoga spoja), u filmu zrno sumnje dobro opstaje. Linearna naracija uz protagonističine flešbekove stoga postupno i odmjereno vodi gledatelja naizgled bezazlenom pričom o spoju, koja tematski zahvaća puno šire; uz pronevjere i dokaze koji služe kao glavni motiv ucjene i razlog zahtjeva anonimnog pošiljatelja koji prijeti smrću protagonističina sina, tu su i pitanje/problem obiteljskoga nasilja, samohranog odgoja djeteta, pitanje dosega tehnologije i njezine zloupotrebe, kao i pitanje socijalne interakcije, spojeva i jedne šire problematike upoznavanja danas o kojoj se i dalje ne govori dovoljno.
Glede naracije, valja dodati da povremene analepse, odnosno protagonističina sjećanja i(li) izleti u prošlost služe kao stilsko sredstvo pojačavanja njezine traume, no i kao pokazivač njezine snage; gotovo razorna ponavljajuća scena obiteljskog nasilja u kojoj protagonističin bivši partner u istoj prostoriji u kojoj je i dijete drži pištolj provodni je motiv opomene prema kojem u svakoj novoj situaciji, za razliku od prijašnjeg života, ona mora djelovati. Repetitivnost flešbekova nije samo sredstvo intencionalnog pojačavanja traume i dramaturški alat, već je i oblik patrijarhalne kritike, odnosno podsjetnik na duboku ukorijenjenost obiteljskog nasilja u suvremenim društvima, kao i podsjetnik na važno pitanje obiteljske funkcionalnosti. U ovome filmu protagonistica stoga od žrtve postaje junakinjom; njezina je trauma ono iskustvo koje joj daje snagu da preuzme kontrolu te da od žrtve (i) postane subjekt od akcije. Tako postavljene muško-ženske uloge znače i subverziju tradicionalnih rodnih uloga; samohrana majka sada kao zaštitnica i kao borac.
Važnost traume i njezin utjecaj na protagonisticu potvrđuje njezino u flešbekovima javljanje za samim stolom, pa tâ denotirajuća trauma unekoliko postaje okidač za sve one postupke kojima protagonistica mora djelovati ne bi li spasila svoju obitelj. Također, i većinsko mjesto radnje, restoran, koliko god luksuzan i ostakljen s predivnim pogledom na grad, on je i dalje samo jedan zatvoren prostor u kojemu se protagonistica našla, a pojačava njezinu gotovo bezizlaznu situaciju i osjećaj psihičke tjeskobe.
Također, manji umetnuti trenuci analepse pojašnjavanja poput one u finalnom obračunu negativca i protagonistice za stolom služe kao stilsko sredstvo zaokruživanja napetosti filma, čime ona, dakako, zadobiva na jačini. Naravno, napetost čini i ograničen broj suspektnih aktera, no dovoljan da u gledatelja posije zrno sumnje, potom je čini i nevidljivi zlikovac koji orkestrira večer/u na dvama frontovima te gradba u otkrivanju informacija putem poruka.
S obzirom na zloupotrebu tehnologije (negativna strana pametnih telefona, glede lokacijskih dopuštenja i dopuštenja podacima pojedinim aplikacijama) film nedvojbeno generira strah od nadzora i s time povezanim gubitkom privatnosti. Korištenje aplikacije za spojeve, društvenih mreža i poruka kao katalizatora radnje ukazuje na suvremene oblike komunikacije i na opasnosti koje one nose, kao i na samo pitanje onog digitalnog identiteta.
Finalni obračun
Originalni naziv filma na engleskome, »Drop«, izravno je uputstvo u kontekst u kojem se radnja odvija – referenca je na izmišljenu aplikaciju DigiDrop, verziju Appleove AirDrop tehnologije koja omogućuje bežično slanje poruka između uređaja u blizini, no i na drop, digitalnu isporuku i(li), anonimne, prijeteće i manipulativne poruke koje »padaju« na zaslon Violetinog mobitela. S obzirom na razvijanje situacije od onog naizgled običnoga spoja koji je trebao proći u znaku samo blage nervoze, pa sve do nagle promjene koja znači nestabilnost, ugroženost protagonističinih najmilijih (sina i sestra), naziv filma može upućivati i na onaj emocionalni pad, koji se tiče protagonističina gubitka kontrole nad vlastitim životom. Iako hrvatski prijevod – igra straha – nije doslovan, sugerira neku manipulaciju, odnosno odvijanje nekakve igre prema pravilima drugoga.
Iako se radi o većinskome jednom mjestu radnje, putanja kamere uspijeva biti inovativna u nekoliko trenutaka kad radi kružnu putanju, pa ulazimo u restoran, u sâm bar kružnog oblika te odlazimo do stola koji je misteriozno rezerviran od nepoznatog nekoga za dvoje golupčića na prvome spoju. Montažna su rješenja izvrsna, a možda se najbolje očituju kod prikaza onoga što pokreće samu radnju – mobitela i poruka koje neprestano pristižu; od onog klasičnog prikaza mobitela, kojime uspijevamo direktno vidjeti sadržaj poruka na telefonu, kasnije pak čitamo sadržaj poruka u montažno pridodanim tekstualnim napisima koji se javljaju uz protagonisticu u pokretu, i to u trenucima kad već strah u nje uzme maha i kada neizvjesnost postaje sve veća. Također, posebno je dobro montažno odrađena scena protagonistice u WC-u u kojem se pored nje na WC školjci cijela pozadina postupno popunjava podijeljenim ekranima njezinih kućnih kamera.
Napetost koja izvire iz svake poruke koja postupno svojim sadržajem i tonom postaje sve konkretnija, ozbiljnija i za protagonisticu sve više opasna je ono je što gledatelja drži, zaokuplja mu pažnju, da bi se sve privelo kraju još većom napetošću, finalnim obračunom koji, iako je kratak, dovoljno je napet i nabijen adrenalinom i neizvjesnošću te podsjeća na opće mjesto akcijskih filmova. Baš zato, film »Igra straha« solidan je triler aktualne tematike koji pozicionira ženu u svoje središte; ona od žrtve obiteljskoga nasilja i zbog traume koju stoga nosi postaje subjektom od akcije, majkom, zaštitnicom i junakinjom filma koja ostvaruje svoj zadani cilj.
