Kako pripremiti svoju djecu za vrtić ili za školu, kako pravilno govoriti, zašto je govor važan, zašto je važno slušati i poštovati svoje dijete. Koliko razni ekrani, mobiteli, televizori mogu zapravo onemogućiti dijete da pravilno izgovara hrvatski jezik. Brojni roditelji se hvale kako dijete od dvije ili tri godine umjesto hrvatskog govori engleski. Međutim, to je na neki način zanemarivanje djeteta. O tome je u emisiji Normalan život na HRT-u govorila ravnateljica SUVAG-a, izv. prof. dr. sc. Katarina Pavičić-Dokoza.

Govor je komunikacija i zato nam je govor izuzetno važan, da bismo mogli komunicirati svoje ideje, da bismo mogli podijeliti ono što osjećamo, da bismo mogli razumjeti i shvatiti svog sugovornika. Govor je kao takav urođen čovjeku, ističe Dokoza.

- Već od prvih dana promatramo svoje dijete, gledamo njegove reakcije, učimo prepoznavati iz njegovih reakcija. Promatramo načine na koje dijete gleda svijet oko sebe. Mi u početku iščitavamo djetetove reakcije, odnosno djetetove želje. S vremenom ta predsimbolična komunikacija poprima obilježja simbolične komunikacije, komunikacije koja je dogovorena i to je ono što postupno prerasta u određeni oblik gesta. Iz tih gesta se onda poslije naravno razvija govoreni jezik. Taj je cijeli proces izuzetno važan. Jako su važne te prve godine. Jako je važno da roditelj zadrži u sebi tu prirodnost, tu jednostavnost komunikacije. Što je ona jednostavnija, to je ona prirodnija. Što je ona prirodnija, to ona više ide svojim tijekom, onako kako bismo htjeli da ide - ističe Dokoza.

Odgoda upisa

To iziskuje vrijeme i posvećenost te roditelji znaju reći da im je puno jednostavnije kada kući dođu umorni dati djeci ekran, neku igricu ili nešto slično. Dijete je tada mirno, ono se zabavlja, lijepo mu je, ali tu počinju problemi.

PIXSELL

- Nije se rodio roditelj koji povremeno nije dao svome djetetu crtiće, odnosno upalio televizor. Tehnologija je tu da mi njome upravljamo, a ne da ona upravlja nama. Današnja djeca su uronjena u tehnologiju od trenutka rođenja. Mi ne možemo od tog digitalnog okruženja bježati. Međutim, prvo se mi kao odrasle osobe moramo naučiti njome služiti, a onda svojim primjerom pokazati djetetu kako to treba. Ne možemo očekivati od djeteta da ono prihvati našu uputu - nemoj se koristiti mobitelom, nemoj stalno gledati televiziju, nemoj stalno biti na igricama - ako se pritom mi tako ponašamo. Mi smo ogledalo svog djeteta i svaki roditelj toga mora biti svjestan. Stvari polaze iz okruženja obitelji - navodi Dokoza.

- Odgojno-obrazovne ustanove moraju biti i odgojne i obrazovne, jer mi se čini također često da taj segment promatramo samo kroz segment edukacije, odnosno obrazovanja. One su naravno i odgojne, ali ta odgojna priča mora krenuti iz obitelji. Institucije su samo dopuna onoga što kreće iz našeg doma. Jako je važno uspostavljanje te emotivne veze, te neke komunikacije koja je jednostavna, lagana. Lakoća komunikacije proizlazi upravo iz toga da roditelje, užu obitelj, širu obitelj, sve to skupa, dijete, koje je centar nekakvog života obitelji, prihvaća na način koji je održiv. I ta komunikacija i taj način funkcioniranja. Ekrani nam sigurno ne nose dobre stvari - naglašava Dokoza.

Posljednjih godina jako se puno govori o odgodama, odnosno o povećanom broju djece za koju se traži odgodu upisa u prvi razred osnovne škole.

- To je ozbiljna stvar, te treba dobro analizirati zašto se te odgode traže i je li uistinu baš za svu tu djecu odgoda bila i nužna. U najvećem broju slučajeva kada djeca dolaze u polikliniku SUVAG u toj dobi, znači, kada dijete postane obveznik za upis u prvi razred osnovne škole, ono naravno mora proći povjerenstvo škole, povjerenstvo školskog liječnika, koji onda s timom stručnjaka procjenjuje je li dijete razvilo potrebne vještine za upis u prvi razred osnovne škole. Procjenjuju se tada naravno fonološke vještine, razvoj govora, razvoj razumijevanja govora, predvještine čitanja i pisanja, emocionalna zrelost, motoričke vještine i još neke dodatne, grafomotorika i tako dalje. Postoji određeni broj djece kod koje su stvarno već prije dijagnosticirane određene teškoće i gdje je ta godina prije upisa, odnosno predškole, jako važna kako bi se završili, odnosno priveli kraju, određeni rehabilitacijski postupci koji se provode već neko vrijeme, posebice u one djece koja su već uključena ili u dječju vrtićku terapiju ili su uključena u nekoj instituciji u terapiju - priča Dokoza.

Važna je, kaže, i emocionalna zrelost djeteta, jer nije poanta samo odgoditi upis djetetu.

- Mi moramo znati, ako odgađamo, zašto odgađamo i što ćemo mi u tih godinu dana poduzeti da ta godina dana onda stvarno ne bude godina dana koja je potrošena, a nije potrošena onako kako bi trebala biti. Mislim da je tu jako ključno razlučiti koji su razlozi odgode. Ima dio roditelja, nek me se sad krivo ne shvati, koji odgode i kažu - ne da mi se ga sad slati u školu, nek uživa tih godinu dana. I to mogu donekle razumjeti, imat će vremena poslije školovanja ići i dalje. Tako da, hajde, još uvijek vjerujem da je taj dio manji, ali je jako važno da svi skupa i kod predškole i kod upisa u školu dobro razlučimo koji su razlozi zbog čega se ta odgoda tražila, a onda da se dobro napravi nekakva strategija, kad se ta odgoda dogodila, što s tom djecom onda u tih godinu dana treba raditi - kaže.

Tomašković napominje kako je uz to važno da djeca budu s radošću upućena u školu, a ocjene ne bi smjele biti jedini imperativ.

- Potpuno je jasno da one moraju biti tu, ali tu se nešto treba promijeniti. Vrijeme od prvog do četvrtog razreda je doba privikavanja na taj formalni oblik obrazovanja, to je vrijeme bitnih procesa koje djeca usvajaju, od predvještina čitanja i pisanja. Čitanje i pisanje je prozor u svijet budućeg napredovanja i mi danas imamo i puno veći broj djece s teškoćama u smislu disleksije, disgrafije, diskalkulije, koje onda morate na vrijeme primijetiti u djeteta, na vrijeme dijagnosticirati, da biste mogli djelovati i pronaći mehanizme kako će dijete prevladati tu svoju teškoću. Ali upravo to razdoblje od prvog do četvrtog razreda mora biti vrijeme u kojem su djeca jako otvorena i sretna zbog ulaska u školu - navodi Dokoza.

Mi previše zaboravljamo važnost igre. Djeca su danas često preopterećena raznoraznim aktivnostima. Danas živimo u svijetu u kojem se puno imperativa postavlja, kao mora biti i moraš imati.

- Među ostalima i brojne aktivnosti, jer roditelji se često boje ako dijete na vrijeme ne uključe u brojne aktivnosti da će dijete nešto propustiti. Mislim, kad nekad pogledam raspored djece koja su kod mene, čisto se pitam kada ona imaju vremena biti djeca. A moraju biti djeca, ona moraju imati vrijeme za igru. Jer mi zaboravljamo moć igre. Igra je najveći alat za kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj djeteta. I terapijski postupci se baziraju na igri, a kroz igru vi uvodite u svijet, otvarate im brojne mogućnosti. Tako da je igra izuzetno važna - rekla je Dokoza.

Usvajamo jezik, dodaje, tako da promatramo svoju okolinu. Ako vam dijete prvo krene s jezikom koji nije jezik okoline u kojoj vi govorite, što vam to kaže? To znači da vas dijete ne sluša. To znači da dijete sluša neke druge podražaje koje do njega dolaze. Čitanje priče i ta interakcija omogućava stvaranje vizualnih slika. Znači, dijete stvara vizualnu sliku, ono vidi tu Crvenkapicu, ono vidi tog jelena, ono vidi to more, ono vidi tu šumu, ono osjeća taj šum, ono osjeća vjetar koji u priči puše i da je liku hladno. Dijete stvara slike, ekrani to nemaju. Ekrani nam nude gotove proizvode.

- I to je najveći problem. Djeca nam se navikavaju na gotove proizvode. I ne razvijaju moć stvaranja slika. A moć stvaranja slika je ono što razvija kreativnost. Mašta je važnija nego znanje, davno je rekao Einstein. I zato je važno promotriti kako dijete usvaja taj prvi jezik komunikacije sa svojom okolinom. Pa ćemo onda doći na druge jezike. I na ostale njegove potencijale koji se razvijaju iz te komunikacije koju ono ima sa svom okolinom.

Liste čekanja

Krajem prošle godine otvorena je izdvojena jedinica Poliklinike SUVAG na Žitnjaku, gdje je zaposleno i nekoliko novih logopeda, istaknula je Dokoza.

- Jedinica je počela rad u 11. mjesecu, od nekih 150 djece koja su čekala na listi uključeno je oko 90 djece u ovom trenutku. Jedan dio naših logopeda koji rade u centrali dio dana pokriva ambulantu Doma zdravlja Žitnjak, a drugi dio su potpuno nova zapošljavanja, novi ljudi koji su nam došli. Među njima smo dobili tri logopeda i jednog psihologa. Ono s čime mi imamo velike izazove, jer danas smo došli u vremena kad ne možemo riješiti problem, to je manjak kadra i manjak logopeda koji su na tržištu. I u ovom trenutku upravo u centru za ranu intervenciju imamo dva otvorena radna mjesta za koja kontinuirano ponavljamo natječaje. Tako da su to nova radna mjesta koja nam je Ministarstvo odobrilo, novi ljudi su zaposleni, ali i jedan broj ljudi prelazi iz centrale i pokriva potrebe u okviru ambulante na Žitnjaku.

Što se tiče lista čekanja na uključenje u terapiju, Dokoza kaže da to ovisi o kojoj se patologiji radi.

- Određeni broj stanja, na primjer, oštećenje sluha, rascijepi, moždani udari bez obzira na dob pacijenta, jer mi, nažalost, imamo moždanih udara i u djece, tu se, recimo, s liste čekanja ide u uključenje odmah, znači, vrlo brzo, govorimo možda o mjesec dana. Najduže čekaju u ovom momentu jezični poremećaji, otprilike od osam mjeseci do godine dana čeka se na uključenje kada je patologija jezična. Kod komunikacijskih poremećaja, i to upravo kod rane intervencije, ovisno na kojem punktu se radi, riječ je o minimalno šest mjeseci čekanja - istaknula je Dokoza.

Mucanje je, navodi, u ovom momentu negdje na osam mjeseci, a artikulacija negdje od 8 do 12 mjeseci.

- Vi znate da Poliklinika SUVAG ima i vanjske jedinice po domovima zdravstva. Mi u ovom momentu imamo 11 vanjskih jedinica. Međutim, ja se iskreno nadam da će s novom mrežom, javnom mrežom zdravstvene službe i sa 134 nova radna mjesta predviđena na razini domova zdravlja, te kroz dispanzere koji će pokrivati potrebu za ranu intervenciju, biti otvoreno više radnih mjesta na raznim mjestima. Jer koliko god bih ja to rado htjela, to moram jasno i otvoreno reći, ne može Poliklinika SUVAG pokriti apsolutno sve potrebe - dodaje.

Prošle godine imali smo više od 400 prvih logopedskih pregleda u ranoj intervenciji, istaknula je Dokoza.

- Otprilike oko 500 djece uključeno je u terapiju. Znači, govorimo samo o centru za ranu intervenciju. Ukupan broj pacijenata u poliklinici SUVAG je 4500. Logopedija sama ima 2500. Centar za ranu ima oko 500, samo terapija, 400 je dijagnostika. Predškola vam isto toliko ima, znači, 230 djece uključeno je svakodnevno u rehabilitaciju u okviru našeg predškolskog, znači, dječjeg vrtića. I plus oko 300 dolazi ambulantno. Osnovna škola vam ima 219 djece, da budem precizna, i oko 400 djece dolazi ambulantno. To su ona djeca koju mi onda pratimo, koja iz naše škole odlaze u redovite sustave, a mi ih onda pratimo da vidimo kako oni funkcioniraju. Često u osnovnim školama nemaju logopeda ili logoped u školi u koju se djeca poslije uključuju ne može prihvatiti dijete. Tako da mi govorimo o 4500 pacijenata - rekla je Dokoza.