Balet "Labuđe jezero" jedan je od onih baleta koje publika dolazi gledati s jasnom predodžbom. Tim dobro poznatim naslovom osječko Hrvatsko narodno kazalište u petak, 9. listopada, otvara svoju 120. sezonu, i to u koprodukciji s Europaballetom St. Pölten. Predstava je ostvarena u koreografiji i režiji Petera Breuera, prema Petipaovim i Ivanovljevim koreografijama, a izvedbom će ravnati Vladimir Piskunov.

Breuerova verzija pokušava spojiti prepoznatljivu klasičnu formu sa suvremenijim kazališnim pristupom ne odustajući pritom od svega onoga zbog čega "Labuđe jezero" već više od stoljeća privlači publiku. O tome koliko je teško pronaći ravnotežu između tradicije i novog čitanja velikog baletnog klasika, što se sve skriva iza prividne lakoće baletnog pokreta, ali i o budućnosti baletne djelatnosti u Osijeku razgovarali smo s Vukom Ognjenovićem, umjetničkim voditeljem baletnog ansambla HNK u Osijeku, koji i sam nastupa u predstavi.

Što vama znači činjenica da upravo balet otvara 120. sezonu osječkog HNK?

- Nadam se, isto što i svima. Potvrda je to da je Osijek baletni grad, s tradicijom dugom više od stoljeća, drugi po nastanku baletne umjetnosti u Hrvatskoj, grad koji ima prekrasnu i mnogobrojnu baletnu publiku, te da će ovo konačno biti i početak ponovnog formalnog, pravnog i institucionalnog pokretanja Baleta kao treće grane HNK u Osijeku.

Peter Breuer potpisuje režiju i koreografiju, prema Petipaovim i Ivanovljevim koreografijama. Što njegova verzija donosi ovom jako dobro poznatom naslovu, odnosno koliko se ova verzija razlikuje od slike "Labuđeg jezera" kakvu publika najčešće ima?

- Ova je verzija u svakom slučaju modernizirana u odnosu prema onima u potpuno klasičnoj izvedbi, no i dalje je u svojoj osnovi to "ono" "Labuđe jezero" koje svi žele gledati, tako da će i publika koja je željna klasičnog teatra, ali i ona koja očekuje suvremeniji pristup kazališnoj umjetnosti, biti zadovoljena.

Je li teško pronaći ravnotežu između poštovanja prema tradiciji "Labuđeg jezera" i potrebe da predstava danas djeluje suvremeno i svježe?

- Sigurno da jest, s obzirom na to da publika istovremeno očekuje klasičnu izvedbu, no i nešto novo, pa sve, naravno, ovisi o viziji redatelja i koreografa. "Labuđe jezero" Petera Breuera povezuje upravo to dvoje. Osobno sam, ako mogu birati, više za klasični teatar, uz koji sam i odrastao, no ponekad je lijepo vidjeti i dobar primjer nešto suvremenijeg pristupa poput ovoga.

Što je, prema vašem mišljenju, veći izazov: napraviti dobru predstavu "Labuđeg jezera" ili napraviti predstavu ovog baleta koja neće izgledati kao još jedno "Labuđe jezero"?

- Svakako to drugo, jer kada se podređujete publici, uvijek je lakše zadovoljiti očekivano, no kada dajete svoj potpis, ne mora značiti da će se svima svidjeti, ali istovremeno dajete dodatnu vrijednost samome djelu.

Koliko se zapravo iza onoga što publici izgleda kao lakoća i elegancija krije fizičkog rada?

- Užasno puno. Bit baletne umjetnosti jest da daje dojam kako je lagana te da se svaki pokret s lakoćom izvodi. Ako publika nakon predstave ima dojam da bi svatko uz malo vježbe to mogao izvesti, zapravo je dobro, jer znači da je ispred sebe imala dobro uvježban baletni ansambl. Često se susrećem s tim pitanjem od dijela publike, pa uvijek kažem isto, a to je da samo pokušaju stati u prvu baletnu poziciju nogu, naravno, prema pravilima struke, i odmah promijene mišljenje, te shvate o kakvoj je zapravo "torturi" riječ.

U najavi se govori o priči koja u sebi nosi snagu grčke tragedije. Vidite li i vi "Labuđe jezero" prije svega kao bajku ili u njemu zapravo postoji nešto puno ozbiljnije, mračnije?

- "Labuđe jezero" je sve, nikako samo bajka. U djelu se javlja vječni dualizam dobra i zla u obliku bijelog i crnog labuda, te, primjerice, neizbježnost sudbine, jer priča u većini slučajeva završava tragično, što je pravilo u grčkoj tragediji, a izuzetak u bajkama. Po meni je više estetika ta koja je u službi bajke, a sama fabula je zapravo romantična tragedija.

Što vama osobno znači ovaj balet? Postoji li neka scena ili dio koreografije koji su vam posebno bliski i dragi?

- Svakako treći čin, u kojem sudjeluje gotovo cijeli osječki baletni ansambl, te napolitanski ples, u kojem plešem zajedno s našom osječkom solisticom Sarom Epifany Erceg.

Često govorite o činjenici da osječki HNK nema Balet kao zasebnu ustrojbenu cjelinu. U kojoj mjeri takva situacija otežava razvoj baletne djelatnosti u gradu? Koliko je uopće realno govoriti o stvaranju stabilnog baletnog ansambla u Osijeku i što je trenutno najveća prepreka?

- Tako je, formalno, pravno i institucionalno, odnosno financijski, nema, no izvedbeno itekako ima. Koliko je realno govoriti o stabilnosti, govori sama činjenica da naš baletni ansambl, uza sve ostale balete, opere i operete, neprekidno izvodi jedan od najtežih i najvećih baletnih naslova - "Orašar", i to punih 14 godina. Izvode ga redom balerine i plesači koji po danu rade kao doktorice, profesori matematike, informatike, glumci, učiteljice baleta itd., a navečer se preobražavaju poput labudova i pretapaju u baletnu bajku te ovom gradu već više od 30 godina omogućavaju nešto tako lijepo i veliko, gotovo ni iz čega i ni od čega. Dakle, ako je riječ o stabilnosti, onda možete zamisliti što bismo radili sa zaposlenim kadrom, uz ovaj već itekako etablirani honorarni ansambl koji imamo, jer bez ulaganja nema ni razvoja, a, opet, mi smo uspjeli i u tome. Nažalost, zapreka je, kao i uvijek u društvima koja nemaju jasnu viziju kulturne strategije, u prvom redu nedostatak interesa, a tek potom sve ostalo. Veseli me jedino činjenica da uz novu struju te sadašnjeg gradonačelnika, koji zaista pomiče Osijek nabolje u svakom smislu, nadam se, neće izostati ni potpora hramu umjetnosti, bez kojega Osijek u mome srcu nikada ne bi bio jedan kulturni srednjoeuropski grad u punom i pravom smislu tih riječi.

Što želite da gledatelji ponesu iz ovog "Labuđeg jezera" te što biste voljeli da ova koprodukcija dugoročno ostavi iza sebe u Osijeku, osim same predstave?

- Možda sam subjektivan, ali želim da ponesu dojam, odnosno osvijeste činjenicu da Osijek već ima takav balet, i to dugi niz godina. Želim da se još više pobudi zanimanje publike za baletne predstave, a u one mlađe za upis u baletnu školu ili neki od baletnih studija u gradu. Istovremeno, želim da ova koprodukcija pokaže što ćemo sami biti u mogućnosti raditi kada konačno dobijemo natrag radna mjesta, jer to je nešto što Osijek kao grad zaslužuje. Sic! n