Kad u studenom zazvone prve note glazbe Čajkovskoga, publika zna što slijedi: "Orašar" nije samo balet – to je ritual, topli povratak djetinjstvu i mašti. Za Vuka Ognjenovića taj svijet traje pune 22 godine. Od prvih koraka na sceni – prije više od 30 godina – do današnjega statusa, u "Orašaru" je prošao gotovo sve – od uloga i koreografskih zadataka do vođenja mladih plesača.

Njegov umjetnički put blisko je povezan s poviješću osječke baletne scene, a svojim je radom i entuzijazmom pridonio da "Orašar" postane prepoznatljiv simbol blagdanske čarolije grada. Upravo zato odabrao je Čajkovskoga za proslavu obljetnice – više od tri desetljeća neprekidnog djelovanja na plesnoj pozornici – jer ga je ta predstava nekako najviše obilježila tijekom karijere.

Uoči njegove osobne jubilarne godine razgovarali smo s Vukom Ognjenovićem o predanosti plesu, o uspomenama i onom što ga i danas pokreće da ponovno zakorači u bajku koja ne gubi sjaj.

Završili ste srednju glazbenu školu kao klavirist i teoretičar glazbe, te paralelno krenuli i na solo pjevanje u klasi prof. Vesne Jaić. U školu klasičnog baleta u Zagrebu krenuli ste nakon toga. Sjećate li se svog prvog susreta s plesom – kada i kako ste se zaljubili u balet?

– U balet sam se, odnosno plesnu umjetnost općenito, zaljubio na poziv svoje profesorice klavira u srednjoj školi, Stanke Džambić. S obzirom na to da je ona svestrana, kao i ja, ne samo klaviristica nego i plesačica suvremenoga plesa, tako me zvala da sudjelujem u plesnoj verziji mjuzikla Hair. Dakle, počeo sam kao plesač suvremenog plesa, no vrlo brzo dobio sam poziv iz HNK-a u Osijeku da se pridružim tadašnjoj Plesnoj skupini, koja je sudjelovala u operama, operetama i mjuziklima, pa i mnogim dramskim predstavama. Moj prvi baletni pedagog bila je Štefanija Heller, koja me naučila prvim koracima, ali i redu, radu i disciplini, prijeko potrebnima u našem poslu. U nedostatku baletnog ansambla, za koji su ugašena radna mjesta s početkom Domovinskoga rata, Plesna skupina bila mu je, zapravo, zamjena. Istinski sam se zaljubio u balet koju godinu poslije, kada sam otišao na prvi baletni seminar u Vodice, Silve Muradori Perkov i Gya Perkova. Oni su doslovce udahnuli u mene i prenijeli mi neopisivu ljubav i ogroman entuzijazam za balet. Za to sam im vječno zahvalan.

Osnivač ste i voditelj Baletnog studija u HNK-u u Osijeku te predavač na AUKOS-u, iza vas je karijera plesača, koreografa i pedagoga. Što je bilo najizazovnije u prelasku iz aktivnog plesanja u koreografiranje i pedagogiju?

– Gotovo ništa, s obzirom na to da sam, uz koreografiranje i pedagogiju, nastavio, evo i do dandanas, s aktivnim plesanjem, a nadam se da ću još neko vrijeme, dok god mogu i tijelo izdrži.

Što smatrate prekretnicom u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri?

– Svakako ih je bilo više, no istaknuo bih odlazak na školovanje u Zagreb, gdje sam proveo šest godina u HNK-u plešući u svim predstavama tih godina, odlazak u K&K Ballet Osterreich, gdje sam stekao ogromno iskustvo, te svakako povratak u Osijek, gdje sam dao sve od sebe da vratim balet na scenu HNK-a.

Kako održavate motivaciju i fizičku spremu nakon toliko godina intenzivnog rada? Postoje li rituali, trening ili mentalni pristupi koji vam pomažu – znam da godinama prakticirate jogu? Područja u kojima ste angažirani traže dodatnu energiju.

– Izrazito je teško uskladiti primarni posao na AUKOS-u, gdje sam izv. prof. art. i predajem scenski pokret, što također jako volim. Hvala svemiru što je vezan uz balet i ples, tako da me jednako tako ispunjava. Motivaciju nalazim u svemu oko sebe. Najviše u svom ansamblu, koji jednako ludo voli balet kao i ja. Nalazim ju i u ljudima koji rade mnogo teže poslove a i dalje nalaze ljepotu u svemu oko sebe, ne predaju se apatiji ni melankoliji današnjice.

Što želite da vaši studenti nauče o scenskom pokretu i osnovama baleta?

– O važnosti scenskoga govora tijela. Uvijek im govorim da ih, prije nego progovore na sceni, publika uvijek prvo doživi kroz tijelo i tjelesnost, tek tada slijedi sve drugo. Zato je scenski pokret itekako važan za budućeg dramskog glumca, kao i opernog pjevača. Poznavanje osnova baleta, kao i povijesnih, karakternih i ostalih plesova, aktivno pridonosi stvaranju potpunoga umjetnika.

Magistar glazbene pedagogije, uz obrazovanje iz klavira i solo pjevanja, plesač ste i koreograf – je li glazba vaš "unutrašnji sat" na sceni?

– Da, velika je to prednost i pomoć u radu što imam glazbu u malom prstu i ne moram se mučiti kao mnogi koreografi s brojenjem glazbe, fraziranjem ili slično. Dovoljno mi je jednom čuti glazbu i već znam strukturu po kojoj ću raditi. Tako štedim vrijeme u osmišljavanju koreografija. Usto, kad radim sa solo pjevačima, uvijek mi govore da im je super kako mislim na disanje i njihov udah pri pjevanju kada slažem koreografije.

Ples (i umjetnost općenito) prolazi kroz promjene – digitalizacija, online-izvedbe, globalni izazovi. Kako vidite razvoj baleta i plesne umjetnosti u Hrvatskoj u idući deset godina, i sebe u tom? Više od deset godina pokušavate vratiti balet u HNK-u u Osijeku.

– Punih se 18 godina trudim vratiti balet u grad. Zapravo sam to i učinio, bar što se moga dijela tiče. Na razvoj baleta gledam vrlo pozitivno, s obzirom na to da se od svih klasičnih kazališnih umjetnosti nekako i dalje najviše razvija, odnosno ima prostora za razvoj. U Hrvatskoj, a ponajviše u Osijeku, očekujem jako puno. Prvenstveno u smislu otvaranja radnih mjesta za plesače, kao i zapošljavanju hrvatskoga kadra na ta ista radna mjesta. Svakako se nadam nastavku podrške nadležnih institucija, kao i daljnjim sustavnim otvaranjima područnih škola za klasični balet, ali i za suvremeni ples.

KRISTIJAN CIMER

Mladim ste plesačima uzor. Što nikako ne smiju?

– Nikako odustati, a kada im je najteže i najmanje vide smisao, vježbati najviše i prebaciti svu energiju u rad. Uspjeh tada ne izostaje.

U jeku je "Orašar", odaziv publike izniman. U verziji iz 2013. suradnik ste redatelja i koreografa. Što vam je najposebnije u tom projektu?

– Sve, od scene, kostima i koreografije do glazbe. No najviše, ipak, činjenica da sam uspio dovesti u Osijek ono što sam mislio da je nemoguće dok sam plesao u Zagrebu. Sjediti danas u špagi, čekajući svoj izlaz na scenu i gledati kako se ta čarolija odvija u mom gradu i mom kazalištu, zaista je nevjerojatan osjećaj.

Koje ste sve uloge u "Orašaru" plesali? Koja je bila najdraža, a koja najizazovnija?

– Plesao sam gotovo sve što se može plesati: od Vojnika, Fritza, Arapskog, Kineskog, Španjolskog, Ruskog, preko Orašara pa sve do Princa. Najdraža mi je definitivno Orašar, koji sam otplesao više od 100 puta.

Publika ima poseban odnos prema toj predstavi. Što ju čini posebnom u odnosu prema drugim produkcijama u kojima ste surađivali?

– "Orašar" je fenomen, u prvom redu zbog glazbe. Toplo se nadam da to nije samo zbog trendova. No i da jest tako, utjecaj koji ima na razvoj baletne umjetnosti, kao i njegovu afirmaciju, globalno je nemjerljiv.

“Orašar" je često i prva baletna predstava koju djeca gledaju.

– Svakako bi trebao biti jedna od prvih predstava svakomu tko želi doći u teatar pogledati nešto, jer će se sigurno zaljubiti u teatar i poželjeti opet doći.

Kako gledate na vlastiti razvoj kao plesača? Što biste mlađem sebi rekli nakon prve izvedbe "Orašara"?

– Najvjerojatnije: Ne odustaj! Valjda će i naši osnivači konačno jednom shvatiti koliko naša osječka publika voli balet, koliko ga ovaj grad zaslužuje i koliko ga obvezuje ponovno službeno, pravno, formalno i financijski vratiti Balet kao treću granu koja tvori umjetnički trolist nacionalnog kazališta. Osijek je drugi grad u Hrvatskoj po nastanku baletne umjetnosti, a prvi hrvatski nacionalni balet "Jela" Bele Adamovicha pl. Čepinskoga napisan je upravo u Osijeku.

Jeste li ikada pomislili povući se iz "Orašara"?

– Iskreno ne, nikada, i nadam se da će još dugo živjeti u našem gradu, a za mene da uvijek bude nekih malo lakših uloga. Na scenu me vraća uvijek isto: maštam o ansamblu zaposlenih plesača koji će biti baletni nukleus, te će uz ove predivne profesionalne, no honorarne plesače tvoriti pravi mali, za Osijek veliki, baletni ansambl, koji će ponosno raditi čuda za ovaj grad, kao što već i činimo!

Kako je gledati vlastite plesače kako stasaju i preuzimaju uloge koje ste nekada vi plesali?

– Gotovo cijeli ansambl sam od početaka učio i naučio o baletu, pa gledati čaroliju stvaranja i življenja kroz njih zaista je nešto posebno i to me najviše ispunjava. Kada nekomu uspijete prenijeti ljubav koju su i na vas prenijeli, bilo za što, shvatite bar dio smisla postojanja.

Podijelite s nama neku anegdotu sa scene?

– Ima ih pregršt, ali uvijek mi pada na pamet nešto još iz prvih godina, dok sam plesao samo u operama. U Rigolettu sam plesao na čelu povorke koja je išla po krugu na sceni i imao trubu u ruci. Mala klupa zabunom je ostala na sceni, a ja ju od kostima i trube pred nosom nisam vidio, te sam pao preko nje doslovce napravivši salto. Nisam znao gdje sam ni što se dogodilo, a kad sam shvatio – počeo sam se smijati k’o lud. Sreća da sam bio u kostimu lude, pa je sve izgledalo kao da baš tako treba biti.