U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (NMMU) Oktogon u srijedu je u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) otvorena središnja izložba 61. zagrebačkog salona, najdugovječnije nacionalne manifestacije posvećene suvremenom umjetničkom stvaralaštvu, koja se kontinuirano održava još od 1965. godine.

Četvrt stoljeća

Na glavnoj izložbi ovogodišnjeg Zagrebačkog salona prikazana su 164 rada, 117 hrvatskih autora, autorskih timova, primijenjenih umjetnika i dizajnera među kojima je i baranjski keramičar Daniel Astaloš.

Četvrt stoljeća, odnosno punih 25 godina Daniel Astaloš u Park galeriji “Stari mlin” i Radionici keramike u baranjskom mjestu Suza stvara različite keramičke predmete estetske, uporabne i umjetničke vrijednosti. Njegove velike žardinijere od keramike koje s ukrasnim drvećem čine ključni element urbanog krajobraznog uređenja gradskih trgova, urbanih prolaza i ulaza u kulturne institucije, muzeje, galerije knjižnice, lonci za kuhanje i pečenje, vrčevi, bokali, bočice za ulje, šalice, vaze, pepeljarice i ostala unikatna uporabna keramika, ali i prstenje i nakit od dravskog kamena već odavno dobro su prepoznati i izvan granica Baranje, Slavonije i Hrvatske.

"Lice"

Djelo Daniela Astaloša

Odnedavno se Daniel posvetio i izradi jedinstvenih keramičkih urni za posmrtne ostatke. Svaka urna nastaje ručno i osmišljena je kao unikat, ni jedna nije potpuno ista kao druga. U tim radovima posebno dolaze do izražaja mirnoća forme, dostojanstvo i osjećaj osobnog traga, kao tiha posveta životu koji je protekao.

Tijekom godina i svoj je prostor Park galerije “Stari mlin” i Radionice keramike u Suzi pretvorio u mjesto brojnih kulturnih i društvenih događanja, od radionica keramike, koncerata, kazališnih predstava, izložbi do tematskih radionica kuhanja u keramici i prezentacija čajnih ceremonija. Danas je mlin u Suzi prepoznat kao jedno od zanimljivih kulturnih i kreativnih odredišta Baranje.

Iako se tijekom cijelog svog rada vodio mišlju da “proizvodi” ono što se njemu sviđa, zadovoljavajući isključivo vlastiti ukus, često si je postavljao pitanje što o njegovu stvaralaštvu misle umjetnici i struka. Prije nekoliko mjeseci pokrenuo je proceduru učlanjenja u ULUPUH, za što je trebalo ispuniti kriterije koji nisu bili jednostavni, no pokazalo se da sve ono što je radio u svojim ranijim fazama do danas struka itekako cijeni. Ubrzo je Daniel postao članom ULUPUH-a Sekcije keramika, porculan, staklo, koju vodi Snježana Pokos Vujec. Riječ je o jednoj od najstarijih ULUPUH-ovih sekcija koja je u njegovu sastavu od osnutka, 1950. godine, te sekciji koja danas broji oko stotinjak članova. U proteklih 60 godina kroz nju su prošla najuglednija imena hrvatske keramike - Vlasta Baranjay, Stella Skopal, Blanka Dužanec, Ivan Švertasek, Marta Šribar, Jelena Antolčić… U razdoblju od 1984. do 1997. godine Sekcija je bila nositelj Svjetskog trijenala male keramike, jednog od najeksponiranijih projekata udruženja. Unatrag nekoliko godina Sekcija se redovito predstavlja godišnjim problemskim i selektiranim izložbama kojima, u suradnji s uglednim domaćim kustosima (Višnja Slavica Gabout) i selektorima, promiče suvremeno shvaćanje keramike kao medija.

Te su činjenice Danielu bile izazov ali i otvorile vrata ulasku u umjetnički krug. I što je najvažnije stvorile mogućnost izlaganja na ovogodišnjem, 61. Zagrebačkom salonu.

Djelo Daniela Astaloša

Na Salonu se predstavio kolekcijom urni pod nazivom Triptih “Tri oblika prisutnosti” uz obrazloženje da svaki njegov rad polazi od promjene odnosa prema smrti u suvremenom društvu, gdje posmrtni ostaci više nisu vezani uz jedno mjesto ni jednu formu.

Tri keramičke urne oblikuju tri različita modela prisutnosti: trag tijela, znak identiteta i simbol vrijednosti. Kroz varijacije materijala, tehnike i forme, pepeo se ne promatra kao kraj, već kao transformirana, nova energija koja mijenja svoj oblik i kontekst. Oslobođena institucionalnih okvira, prisutnost postaje intimna, mobilna i višeznačna. Ovim triptihom umjetnik nastoji pokazati kako keramika, kao arhaični medij u dijalogu s vremenom, postaje nositelj nove društvene paradigme i dostojanstvenog sjećanja.

Prvi je rad pod nazivom “TRAG”, nastao na lončarskom kolu s ekspresivnim raku paljenjem. Detalj žice i čelika na poklopcu transformira urnu u antropomorfnu skulpturu, dajući joj snažan osobni pečat koji nadilazi klasičnu namjenu.

“ARKA” je druga Astaloševa urna iz Triptih kolekcije konstruirana preciznim spajanjem glinenih ploha, tvoreći formu arke - simboličkog utočišta i čuvara onog najvrednijeg. Središnji motiv su polirani oblutci iz rijeke Drave, koji svojom obradom i smještajem asociraju na drago kamenje s kraljevskih kruna. Suptilna igra riječi “dravski” i “dragi” kamen naglašava lokalni prirodni element kao vrhunsku dragocjenost. Arka ovdje prestaje biti masivni povijesni artefakt i postaje intimna keramička posuda koja čuva energiju sjećanja.

I treći rad iz kolekcije nosi naziv “LICE” - Uska i visoka forma (50 cm) s minimakističkim aplikacijama lica. Svojom visinom rad prkosi dosadašnjim prostornim ograničenjima kolumbarija, simbolizirajući novu slobodu smještaja u interijeru.

Ovim triptihom urna prestaje biti tabu i postaje predmet koji slavi identitet pojedinca i energiju kontinuiteta.

Nekoliko dana uoči otvorenja ovogodišnjeg Zagrebačkog salona i sudjelovanja Daniela Astaloša na prvoj takvoj izložbi, i to odmah baš najdugovječnijoj nacionalnoj manifestaciji posvećenoj suvremenom umjetničkom stvaralaštvu, razgovarali smo s autorom koji nam je otkrio zašto se trenutačno odlučio baš za urne.

Djelo Daniela Astaloša

Sve je počelo sasvim spontano, krenuo je s pričom Daniel, slijedivši vlastitu misao da “valjda čovjek s godinama sve češće razmišlja o smrti – ne toliko sa strahom, koliko s prihvaćanjem i željom da neke stvari unaprijed posloži”.

- Tako sam prije nekoliko godina odlučio da želim biti kremiran, a moj pepeo položen u keramičku urnu. Budući da sam keramičar, nije trebalo dugo da izradim vlastitu - prisjetio se Daniel.

Kaže da je u godinama kada se s pripadnicima svoje generacije susreće najčešće slučajno i da razgovori koje tada vode više nisu o planovima i putovanjima, nego o zdravstvenom stanju, pregledima i “tajnim prečacima” do potrebne terapije.

- U takvim sam prilikama uvijek znao u šali reći: “Ja svoju urnu već imam.”

I sam, tvrdi, kada je iz peći izvadio prve urne nije bio siguran kako će nakon tisuće izrađenih keramičkih uporabnih i estetskih predmeta njegovi vjerni konzumenti to prihvatiti.

- Na moje iznenađenje, vrlo brzo počele su stizati pozitivne reakcije, ali i prve narudžbe. Sve više ljudi poželjelo je još za života odabrati urnu u kojoj će jednoga dana biti pohranjen njihov pepeo. Upravo me je ta činjenica potpuno zaokupila. Svaka nova urna postala je prilika za stvaranje nečega osobnog, jedinstvenog i dostojanstvenog. U njihovu izradu mogao sam utkati sve znanje i iskustvo koje sam stjecao više od trideset godina radeći s keramikom - naglašava Daniel dodajući kako je promjeni razmišljanja pridonijela i nova zakonska regulativa koja danas omogućuje da se urna čuva u domu, da se pepeo prospe u more, rijeku ili šumu, ili da se uredi obiteljski memorijalni prostor.

- Drugim riječima, čovjek danas ima mnogo više mogućnosti dostojanstveno odabrati svoje posljednje počivalište. Mnogi za te mogućnosti još uvijek ne znaju, a mnogi i dalje osjećaju nelagodu pri pomisli da za života odaberu vlastitu urnu. Ipak, osjećam da se odnos prema toj temi polako mijenja. Upravo je ta promjena bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam se prijavio na 61. Zagrebački salon. Želio sam svojim radom pokazati da urna ne mora biti samo predmet povezan sa smrću, nego i izraz osobnosti, sjećanja i dostojanstva - objašnjava Daniel.

Djed Kozak

Za kraj ističe da je i sam u početku zamišljao da njegova urna jednoga dana bude položena ispod ploče grobnice njegovih roditelja.

- I onda mi je na pamet pala jedna druga misao. Moj djed, ruski Kozak, živio je na obali Crnog mora. Pomislio sam kako bi, kada bi se dio mog pepela rasuo u Dunav, bar nekoliko atoma sigurno stiglo do Crnog mora – natrag na mjesto odakle je jednom davno započelo jedno tužno obiteljsko putovanje. Ali to su, zapravo, već one “slatke brige” - zaključio je Daniel.

Ovogodišnji 61. Zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna otvoren je u srijedu, 1. srpnja u NMMU Oktogon glavnom izložbom i popratnim programom na temu “Nova energija – primijenjene umjetnosti i dizajn u dijalogu s vremenom”. Kao što smo već u uvodu rekli, riječ je o najdugovječnijoj nacionalnoj manifestaciji posvećenoj suvremenom umjetničkom stvaralaštvu, koja se kontinuirano održava od 1965. godine. Od 1976. godine naizmjenično se, u trijenalnom ritmu, predstavljaju vizualne umjetnosti, primijenjene umjetnosti i dizajna te arhitektura i urbanizam. Prvi Zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna održan je 1977. godine, a njegov organizator od tada do danas je Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Kontinuitet manifestacije svjedoči o trajnoj potrebi sagledavanja primijenjenih umjetnosti i dizajna kao kulturne i društvene prakse, ali i kao nositelja gospodarskog napretka i unapređenja kulture svakodnevnoga života.

Kustoski koncept ovogodišnjeg, 61. zagrebačkog salona osmislile su Ksenija Foretić, Elizabeta Wagner i Maša Štrbac. Organiziran je oko pet tematskih okvira koji su primijenjenim umjetnicima i dizajnerima ponuđeni kao polazišta za sagledavanje njihovih praksi: Nova funkcionalnost (redizajn svakodnevice i redefinicija pojma korisnog), Estetika otpornosti (održivost, recikliranje, kružna ekonomija), Tijelo i prostor (odnos tijela, doma, javnog i privatnog prostora), Digitalna svakodnevica (virtualni prostori, UX/UI, hibridna taktilnost), Kritički dizajn (dizajn kao sredstvo društvene i političke refleksije). Tim se temama nastojalo obuhvatiti aktualne smjerove istraživanja i stvaralaštva koji odgovaraju na ključne izazove suvremenog društva te potaknuti prijavu radova koji utjelovljuju “novu energiju” – radova koji nude nove perspektive i ukazuju na moguće smjerove razvoja primijenjenih umjetnosti i dizajna. Otvorena je bila mogućnost prijave radova izvan tematskih okvira te su ti radovi predstavljeni u Revijalnom dijelu Salona.

Na glavnoj izložbi prikazana su 164 rada, 117 hrvatskih autora, autorskih timova, primijenjenih umjetnika i dizajnera unazad protekle tri godine. Niz je tu i pratećih izložbi, a svoja vrata 61. zagrebački salon zatvara 22. srpnja ove godine.