Venezuela se ove godine često spominjala u svim mogućim negativnim i katastrofalnim kontekstima i stoga je bilo vrlo zanimljivo da se usred svega toga kaosa na ovogodišnjem 79. Filmskom festivalu u Cannesu našao i jedan venecuelanski film. Prikazan u programu Quinzaine des Cineaste, "La muerte no tiene dueno" je psihološki triler u kojem Jorge Thielen Armand, redatelj i scenarist filma, preispituje sjećanja na kolonijalizam i vlastitu povijest. Atmosfera filma je totalni košmar, stanje između sna i jave, stvarnosti i sjećanja.

Caro (Asia Argento) vraća se nakon mnogo godina u Venezuelu kako bi nakon očeve smrti prodala obiteljsku plantažu kakaa, no sve se vrlo brzo zakomplicira kada otkrije da u kući i dalje živi žena, domaćica njezinog oca, sa svojim maloljetnim sinom, kojoj ne pada na pamet da se iseli iz kuće. Ono što je, isprva, za Caro bilo samo kratko putovanje i brza poslovna transakcija prerasta doslovno u horor, ona sve više poprima karakteristike kolonizatora, no domaće stanovništvo više nema mentalitet nekadašnjih robova i sve polako izmiče kontroli.

“La muerte no tiene dueno" je treći igrani film Jorgea Thielena Armanda, jednog od najprominentnijih venecuelanskih redatelja mlađe generacije. Njegovi su filmovi uspješno prikazivani na mnogim prestižnim filmskim festivalima, a, također, on je jedini filmski radnik iz svoje zemlje koji je dobitnik prestižne Guggenheim Fellowship stipendije. Sada živi u Kanadi, no filmove još uvijek snima u Venezueli.

Kakvi vas osjećaji prožimaju kad se vratite u Venezuelu?

- To je noćna mora. Vratiti se natrag i shvatiti da sve što sam tamo ostavio više ne postoji. Stalno sanjam jedan te isti, vrlo kompleksan san otkad sam otišao iz Venezuele. Nalazim se u napuštenoj kući i osjećam užasnu krivnju. Osjećam da se tu ljudi bore i možda traže izlaz ili mjesto da se sakriju ili samo prolaze tuda, a kada se probudim, mislim o svom domu i svemu što sam tamo ostavio. Osjećam strah da ću se tamo vratiti prekasno, da više neću naći ljude koje volim, mjesta koje poznajem i da ću se osjećati kao stranac u vlastitom domu. Taj san je bio polazna točka za ovaj film.

La muerte no tiene dueno

Na ovom filmu ste radili oko šest godina. Koji su bili najveći problemi na koje ste naišli pri realizaciji filma?

- Prvo je to što ja pišem mnogo verzija istog scenarija. Nikada ne mogu reći: ovo je finalna verzija. Uvijek se nešto dogodi, u stvarnosti ili u mojim snovima, iz čega se rodi nova ideja. Kao primjerice scena s dvoje pjevača u hotelskom restoranu. Sreo sam ih sasvim slučajno, tražeći lokacije za film. Vidio sam ih kako pjevaju i odmah sam ih pitao žele li biti u mom filmu. Takvu scenu nisam imao u scenariju, ali morao sam ih imati u filmu. Kada sam kasnije našao taj hotel u kojem je bio restoran s pozornicom, to je bilo to, izvrsno mjesto da ih ubacim u film. Osim toga, kako bih osigurao međunarodnu zvijezdu poput Asije i ostvario ovako velik projekt u ovim vremenima, bio sam prisiljen kucati na mnoga filmska vrata širom svijeta kako bih našao ljude koji vjeruju u mene. Nažalost, u Venezueli se pravi jako malo filmova i svaki od njih može biti zadnji i nisam siguran hoću li imati priliku tamo raditi svoj sljedeći film. Sve je veliki rizik. Čak sam razmišljao da film snimam u Kolumbiji, ali intuicija mi je govorila da se ovaj film ne može snimiti u nekoj drugoj zemlji koja nije ovakva.

Kako ste došli do naslova za film?

- Naslov filma sam preuzeo od jedne kratke priče koju je napisala moja baka, književnica Matilde Daviu. Isprva sam imao namjeru adaptirati tu priču u film, a onda sam razmišljao o tom naslovu i odlučio mu dati novo značenje. Na neki način, ovaj film je nastavak mog prvog filma "La Soledad" koji se bavi sličnom tematikom, o ljudima koji su okupirali praznu kuću, ali ovoga puta osjećao sam tu priču iz perspektive legalnih vlasnika i onih koji u njoj trenutno žive, koji su se spremni boriti za nju do kraja. Kuća je protagonist u svim mojim filmovima. Ona uvijek predstavlja dom i utočište i uvijek se radi o njezinom značaju za one koji u njoj žive i za one koji je izgube.

Kako je u cijelu priču ušla talijanska glumica Asia Argento kojoj ste povjerili glavnu ulogu?

- Vidio sam njezinu fotografiju i nešto u meni mi je reklo da je upravo ona stvorena za tu ulogu. Onda sam čitao o njoj sve što sam našao, o njezinom privatnom životu, odnosu s ocem i sve povezano uz "me too" pokret, za sve što se ona bori i pri čemu stoji. Slušao sam također i njezinu glazbu i vrlo me zaintrigiralo što njezina persona može dati tom liku. Znao sam da će ona dati filmu ono nešto i da će njezina prisutnost nadići njezin filmski lik. Ona se uključila u projekt vrlo brzo, došla je u Venezuelu, uvježbavala je ulogu s ostalim glumcima i naučila je španjolski. Riskirala je mnogo prihvativši ovu ulogu, jer ja sam u ovom filmu otišao u neka vrlo mračna mjesta iz svog osobnog svijeta, no, ona ima vrlo jaku osobnost, kreativno je neizmjerno angažirana i energična, budući da je i sama redateljica i raditi s njom bilo je prekrasno.

Veliku ulogu u filmu ima zvuk u svim mogućim oblicima.

- Za mene je zvuk najbitnija komponenta filma. Želio sam od zvuka stvoriti nešto dvoznačno i neodređeno, gdje glazba nije uvijek glazba i zvuk nije samo zvuk, već i on za sebe može biti glazba. U podrumu obiteljske kuće našao sam magnetne vrpce koje je moja obitelj snimala 60-ih ili 70-ih, na kojima su registrirani mnogi čudesni zvukovi: smijeh, razgovori, glazba i taj materijal sam upotrebljavao u filmu. Ponekad je zvuk s tih traka dočaravao prisutnost duhova iz prošlosti, no ponekad je također izazivao osmijeh na licu protagonistice. Glasovi ili čudni smijeh koji su se čuli unutar kuće često nisu bili jasni otkuda dolaze i tko govori, jesu li stvarni ili ne, dolaze li možda s televizije ili ne. O glazbi sam pokušao razmišljati ne samo kao o pomoćnom sredstvu koje bi naglasilo emocije, već više kao teksturi, ritmu i entitetu koji prati sliku, ali je ujedno i protagonist filma.

Vaša filmska priča je mnogoslojna, no u svemu prevladava fantazmagorija.

- Jer za mene je sama Venezuela nešto nadrealno, gdje realnost nikada nije onakva kako izgleda. Teško je ikome vjerovati, jer nikada niste sigurni u nečije namjere. Ponekad je teško razumjeti u kojem vremenskom periodu se nalazite. Posvuda se samo čuju glasine i iako se zna da živimo u vrijeme gdje su sve informacije nesigurne, u Venezueli je još gore jer vlast oko svega stvara paranoju, a paranoja stvara halucinacije. Moja prva asocijacija na sve to je Füsslijeva slika "Noćna mora"; žena koja spava, a na grudima joj sjedi inkub i paralizira njezine snove. Osjećam duboku ljubav prema Venezueli, ali istovremeno osjećam da mi ta ljubav škodi. Za mene je Venezuela nešto kao porok. Nešto što volite, za čim čeznete i čemu se prepuštate s užitkom, ali znate da će vam na kraju naškoditi. Tako se upravo osjeća i protagonistica mog filma. Njezin dolazak u Venezuelu i tu kuću je gotovo kao ulazak u pušionicu opijuma. Što se tiče političkog segmenta, nisam želio napraviti film koji se ispričava ili pravda. Želio sam napraviti organski film koji istovremeno prikazuje prošlost i sadašnjost, nemoć i razočaranje u svaki sistem. To je bogatstvo filma da otvorena dvosmislenost može proizvesti mnogostruke načine iščitavanja.

Vaš film govori o starom tipu kolonijalizma. Koliko se još i danas osjećaju posljedice tog perioda?

- Venezuela je vrlo multikulturalna zemlja u kojoj miješanje rasa datira još iz kolonijalnog doba, a proces razvijanja se uvelike razlikuje od sjevernoameričkog kolonijalizma. Općenito, Venecuelanci rado prihvaćaju druge rase i kulture, ali naravno, duh kolonijalizma je prisutan i klasni sistem koji je proveden u to vrijeme još uvijek živi u kolektivnoj svijesti. No, iako se primjećuje, nije tako očit kao primjerice u Keniji, gdje se kolonijalizam okončao prije nekoliko desetljeća. U Venezueli nema otvorenih rana, ali se nešto osjeća u zraku. No, to nas čini i pokazuje onakvima kakvi jesmo.

Šuma puna mistike također igra veliku ulogu u filmu. Koliko se radi na očuvanju venecuelanske prirode?

- Nažalost, u Venezueli postoje veliki ekološki problemi o kojima se više gotovo i ne govori, jer mediji u Venezueli su vrlo ograničeni i potpuno u službi vlasti. Veliki skandal i ekološka tragedija Venezuele, koja se odvija već godinama, su rudnici zlata, što sam obradio u svojem prethodnom filmu “La Fortaleza”. To što oni rade, devastira Amazonu i truje naše rijeke, a pritom, neodgovorno upravljanje naftnih kompanija uzrok je konstantnom izlijevanju nafte. Ako se zemlja ikada vrati u neko stanje normale, trebat će mnogo vremena da se uopće shvati gdje se točno stoji s ekologijom i kako riješiti taj problem.