Više od 15 godina nakon debitantskog filma "Ako želim zviždati, zviždat ću" rumunjski redatelj Florin Şerban vraća se temi mladih u svijetu nasilja i kriminala, no ovaj put iz perspektive oca koji polako postaje svjestan činjenice da zapravo ne poznaje vlastitog sina.

U filmu "Ti ovdje ne pripadaš" Şerban se koristi tihim i opservacijskim vizualnim stilom, koji gledatelju omogućuje da postane nijemi svjedok užasnog događaja koji se polako raspleće.

Vaš dugometražni prvijenac "Ako želim zviždati, zviždat ću" osvojio je Srebrnog medvjeda na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu 2010., a nakon toga iste je godine prikazan i na SFF-u. Kako je uspjeh prvijenca oblikovao vaš daljnji filmski put?

- Zapravo, moja ljubavna priča sa SFF-om započela je nekoliko godina prije toga. Dok sam pisao scenarij za "Ako želim zviždati, zviždat ću", 2008., sudjelovao sam u programu CineLink. U sklopu tog programa scenarij je osvojio potporu za produkciju, koja mi je doista mnogo pomogla tijekom snimanja filma. Na sarajevskom CineLink Co-Production Marketu pronašli smo i koproducenta. Godinu nakon snimanja pokazalo se da ne možemo dovršiti postprodukciju filma. Sarajevo nam je ponovno priskočilo u pomoć, te smo još jednom dobili potporu u sklopu CineLinka, ovaj put nagradu Post Republic. Tako smo zapravo uspjeli dovršiti film, stoga je moj prvijenac blisko povezan sa SFF-om. Bez pomoći Festivala sve bi bilo mnogo teže, ako ne i nemoguće. Moj prvijenac i uspjeh u Berlinu, gdje sam osvojio i Srebrnog medvjeda i Nagradu "Alfred Bauer" za inovativnost u filmu, snažno su pokrenuli moju redateljsku karijeru. Nakon tog uspjeha otvorila su mi se sva vrata. Nije bila riječ samo o nagradama nego i o činjenici da sam uspio ostvariti velik uspjeh u Berlinu s dugometražnim prvijencem.

Vaš novi film, "Ti ovdje ne pripadaš", prati oca koji se suočava s činjenicom da mu je sin postao dio nasilnog društva. Imate li dojam da ste se ovim projektom vratili nekim temama iz prvijenca, ali ovaj put iz drukčije perspektive?

- Apsolutno. U svojim sam se filmovima dosad uglavnom bavio dvjema stvarima – ljubavlju i odrastanjem. "BOX" iz 2015. govori o ljubavi i odrastanju. "Ljubav 1. Pas" iz 2018., koji je prije nekoliko godina također prikazan na SFF-u i ondje osvojio nekoliko nagrada, te "Ljubav 2. Amerika" iz 2020. govore o ljubavi. I moj sljedeći film bit će usredotočen na tinejdžerski lik, samo što je ovaj put riječ o djevojci. Zvat će se "Ela ili memoari uzorne kćeri iz Rumunjske".

Kad ste došli na početnu ideju za film, jeste li odmah krenuli iz očeve perspektive ili ste tu odluku donijeli poslije?

- Zapravo, otac je u početku bio majka. Samohrana majka koja nema pojma o tajnom životu svojega sina tinejdžera. Tako je sve počelo, prije otprilike četiri ili pet godina. Nakon brojnih verzija scenarija, otac je zauzeo majčino mjesto. No roditelj je od samog početka bio u središtu priče, a ne tinejdžer.

Mislite li da su te težnje u kontekstu filma blisko povezane s idejama muškosti i pritiskom da muškarci moraju ispuniti određene uloge?

- Za mene ovo nije samo film o društvenim i rasnim razlikama, moralu i vrijednostima nego i o određenoj vrsti muškosti koja se u današnje vrijeme dovodi u pitanje. Možda s razlogom. A možda i ne. Tko zna? Nije na meni da o tome odlučujem. To je vrlo osoban izbor svakog pojedinca, odluka koja sa sobom nosi brojne posljedice. Vrsta muškosti o kojoj je riječ jest model iznimnog muškarca. Muškarca koji smatra da mu mnogo toga pripada samo po sebi, zbog kojeg se pravila moraju prilagođavati, koji stvara razlike, donosi civilizaciju i unosi svjetlo u mračna mjesta. Homo praestans, onaj koji vlada. Moja generacija, muškarci u četrdesetim i pedesetim, kao i sve prethodne poslijeratne generacije, osobito u europskim zemljama, vrlo dobro razumiju taj model, jer smo bili odgajani i uvjetovani da ga slijedimo. Taj model ima svoje vrijednosti, ali svakako i očite nedostatke, osobito kada je povezan s frustracijom, a još više kada unutar obitelji ne postoji nitko tko bi ga uravnotežio. Glavni je lik zapravo proizvod određenog vremena i prostora, netko tko počinje preispitivati svoje životne odluke i razloge zbog kojih ih je donosio.

Kako ste, u suradnji s direktorom fotografije Liviuom Marghidanom, razvili vizualni stil filma?

- Mislim da je to bio odgovarajući stil za ovaj film. Morate biti nijemi promatrač; drama se mora odvijati pred vašim očima. Drama ne smije biti svjesna vaše prisutnosti, a vi morate zaboraviti da sjedite u kinu. Doista sam uživao surađivati s Liviuom, a taj smo stil zajedno osmislili upravo za ovu priču. Za otprilike mjesec snimat ćemo još jedan film, no stil tog filma bit će potpuno drukčiji. SFF n