Dokumentarni film "Živjet ćemo zajedno" redatelja Damira Markovine premijerno je prikazan u okviru Natjecateljskog programa - dokumentarni film 32. Sarajevo Film Festivala. U razgovoru za Klix.ba Markovina je govorio o filmu, odnosu s ocem i suočavanju s ratnom prošlošću.

Film prati život redateljeva oca Roka Markovine, istaknutog političara, koji je u vrijeme rata odlučio ostati u Mostaru. Roko je bio zastupnik u državnoj skupštini od 1990. do 1996., a ostao je zapamćen i po tome što je glasao protiv Daytonskog mirovnog sporazuma, vođen antinacionalističkim uvjerenjima. Zbog svojih je stavova izgubio dom, domovinu, političku stranku i grad. Film je nastajao sedam godina, a u njegovu je središtu odnos redatelja i njegova oca.

- Ovo je možda i najstarija ideja za film koju sam imao. Ovo je moj prvi dugometražni film. Kako su i moji dosadašnji filmovi bili prilično autobiografski, manje-više su svi proistekli iz ovog projekta. Moj otac Roko Markovina bio je zastupnik SDP-a BiH u prvom nezavisnom parlamentu Bosne i Hercegovine i ostao je na toj dužnosti do '96. Bio je jedan od šest ljudi koji su glasali protiv Daytonskog sporazuma i mene je jednostavno zanimalo, sad 30 godina nakon Daytona, nakon kraja rata, jesu li njegova politička uvjerenja ista ili drukčija, što bi on napravio drukčije u svom životu i na neki način te kroz to napraviti neku genezu stvari koje su se dogodile u političkom životu u BiH, ali i u našem osobnom životu, naše obitelji - kaže Markovina.

Markovina ističe da su političke odluke njegova oca na određeni način oblikovale i njegov život.

- Odluke koje je on tada donio na neki su način oblikovale ostatak cijelog mog života. I sad ja, kad sam u godinama u kojima je on bio kada je počinjao rat, možda sam čak i ja u prilici da ga bolje razumijem. Tako da ovaj film jest neka konverzacija između njega kao predstavnika generacije koja je u tom trenutku bila u poziciji donositi neke odluke i generacije moga brata Dragana Markovine i mene - istaknuo je.

Govoreći o temi filma i odnosu različitih generacija, kaže da je priča, iako duboko osobna i obiteljska, istovremeno i šira priča o društvu i iskustvu ljudi u Bosni i Hercegovini te regiji.

- Tako da se u tom nekom konfliktu te dvije generacije događa ovaj film, s puno arhive, s puno nekih obiteljskih razgovora, konflikta i svega. I na neki način to jest obiteljski film, autobiografski, ali ja nekako volim vjerovati da je to film koji o svima nama, kako građanima Bosne i Hercegovine tako i građanima regije, govori nešto više - istaknuo je.

U procesu rada poseban izazov bilo je nalaženje arhivskog materijala. Markovina ističe pomoć koju su dobili od Arhivskog centra BHRT-a, ali da je proces nalaženja materijala bio vrlo izazovan. Traganje za tim snimcima otvorilo mu je, kako kaže, i šire pitanje o gubitku kolektivnog pamćenja.

- Ono što je meni otvorilo oči tragajući za tim materijalom jest što je to veliki gubitak, mislim, stvari se ne mogu usporediti, gubitak svakog života, svakog zdravlja neusporediv je s bilo čim drugim, ali ono što sam ja, recimo, također zaključio upravo tražeći tu arhivu jest da je gubitak pamćenja jedne države, jedne zemlje, jedne nacije jednako strašan na neki način. Neke stvari koje su, recimo, postojale u arhivama, ali to nije samo situacija u BiH, to je, recimo, situacija i u Hrvatskoj, u kojoj živim velikim dijelom. Tako da smo na kraju uspjeli locirati, donekle restaurirati, otkupiti, znači, tu arhivu kojom se koristimo u filmu. To je bio dosta dugotrajan proces - dodao je.

Markovina smatra kako bi u očuvanje arhivskog materijala trebalo više ulagati, jer arhive vidi kao važan način suprotstavljanja dominantnim narativima.

- Bio bih sretan i kao građanin ove zemlje, ali i kao filmaš, naravno, da se neka sredstva nađu, jer sam siguran da postoje, i ulože u prezervaciju toga, jer, kako bih rekao, jedini način da se iz neke manjinske pozicije suprotstavimo nekom dominantnom narativu koji ne mora nužno biti točan jest da ga možemo argumentirati na neki način - kazao je.

Koliko mu je bilo izazovno surađivati s ocem na filmu, najbolje je opisao potrebom da napravi distancu između uloge sina i uloge redatelja.

- Mislim da mi je, osobno, glavni izazov bio distancirati se od uloge sina u ulogu redatelja, jer tamo gdje bi se dijete kojem se to dogodilo svađalo ili gdje bi se tražilo objašnjenje, gdje bi sin prekinuo razgovor, kao što sam učinio ja, i otišao, redatelj je morao ostati i ustrajati na tome. Ali, s druge strane, zaista sam imao sreću, i užasno sam zahvalan mojoj obitelji, mom bratu Draganu, majci Zinaidi i prvenstveno mom ocu Roku, koji je, hajmo reći, glavna uloga i razlog ovog filma, što su participirali i što su nesebično i s puno pomoći meni doveli ovaj projekt do kraja. Jer bez njih to ne bi bilo moguće. Postoji želja da se uvijek izbjegava taj izraz, ali istina osobnog viđenja povijesti i neke istine ispriča. Mislim da moj otac, kao pripadnik jednog danas manjinskog političkog pogleda i identiteta na neki način, želi iza sebe ostaviti neki trag o tome šta se događalo - kazao je.

Govoreći o odnosu filma i politike, istaknuo je da, prema njegovu mišljenju, ni jedan film ne može biti potpuno lišen političkog konteksta.

- Filmovi koji se trude ne biti politični vjerojatno su najpolitičniji filmovi. Bar je to moje mišljenje. Ja mislim da je doslovno svaka odluka moja, hoću li ja sad, evo, ovdje u ovom prostoru gdje jesmo, snimati moderno pročelje Cineplexxa, snimati ove stolice, od kojih su vjerojatno neke tu još iz doba Olimpijade, ili unutrašnjost hotela Holiday In, koji ima tešku povijest iz rata. Tako da ja zaista ne razumijem na koji se način čovjek danas može baviti nekom formom umjetnosti, kazališnom, filmom, vizualnim umjetnostima, muzikom, i ne biti političan. Mislim da je svatko od nas političan čim uđe u trgovinu, ta politika je i u našim novčanicima i u tome što ćemo kupiti, što nećemo kupiti, koga ćemo podržati. Tako da to je prilično naivna ideja da se može pobjeći od politike - istaknuo je i dodao kako razumije potrebu da se od rata konačno odmakne, ali da se od njegovih posljedica ne može pobjeći bez suočavanja s onim što se dogodilo.

Pričajući o svom ocu, kaže kako je upravo u njegovu iskustvu prepoznao posljedice koje rat može ostaviti na čovjeka i nakon što je formalno završen.

- Moj je otac jedan od njih i ja sam nekako imao osjećaj da on nikada nije kvalitetno i pravilno nastavio svoj život, da je ostao zarobljen u tom ratnom kaosu '92. godine, jer ga sve što se dogodilo nakon toga realno nervira, ne može se na to adaptirati, ne želi se na to adaptirati i samim tim nije u stanju nastaviti svoj život. Ostao je u nekom tiltu preispitivanja, preračunavanja, što se dogodilo, zašto se dogodilo, je li se nešto moglo napraviti drukčije, jesam li ja mogao nešto napraviti drukčije. I o tome je negdje i moj film. Znači, o tom nekom razgovoru "što si radio u ratu, tata" - kaže.

Govoreći o očekivanjima od publike nakon projekcije, kaže da je prikazivanje filma u Sarajevu za njega i njegovu ekipu posebno emotivno i intimno iskustvo.

- Kao što sam rekao, mi smo snimali u Sarajevu, a s druge strane puno ljudi u Sarajevu osobno poznaje i mog oca, i mene, i mog brata također. Moja majka je rođena u Sarajevu. Želio bih da ljudi pogledaju otvoreno film i da imamo nakon toga zanimljivu i duboku diskusiju, a vidjet ćemo nakon toga. Mi smo sretni što smo nakon jednog vrlo dugog putovanja uspjeli završiti ovaj film. Na neki način završetak ovog filma je i završetak jednog jako velikog životnog kruga i za mene samoga. Tako da sam sretan što, evo, konačno taj film ide pred publiku - rekao je.