Dugometražni film "Otapanje vladara" djelo je crnogorskog redatelja Ivana Salatića. Riječ je o međunarodnoj koprodukciji Crne Gore, Italije, Hrvatske, Srbije i Francuske, a nadahnut je završnom dionicom života Petra II. Petrovića Njegoša, vladike, državnika i najvećeg pjesnika Crne Gore, koji uz pomoć vjernog sluge u Italiji traži lijek protiv smrtonosne bolesti.

Njegoša, koji se u filmu zove Morlak, glumi poznati pjesnik Marko Pogačar u svojoj prvoj glavnoj ulozi. Govoreći o svom sudjelovanju u filmu, Pogačar je istaknuo kako mu je to bilo prvo glumačko iskustvo, kojem je pristupio prije svega iz perspektive pisca.

- Nisam glumac i nisam mislio da ću ikada raditi nešto takvo. No scenarij je bio zaista zanimljiv i imao je snažnu književnu kvalitetu. Upravo sam mu s te strane i pristupio, kao tekstu koji treba interpretirati, započeo je književnik.

Film, dodaje, na poseban način propituje mit o Petru II. Petroviću Njegošu, jednoj od ključnih povijesnih i kulturnih figura Crne Gore.

- U kolektivnoj svijesti Njegoš je gotovo mitska figura - dvometraš, otac nacije, vladika i pjesnik. U filmu ga vidimo drukčije, kao čovjeka na kraju svoje priče, vladara koji se raspada i fizički i simbolički, koji gubi interes za vladarske stvari i suočava se s vlastitim krajem, pojašnjava Pogačar.

Poseban sloj filma, ističe, čini kontrast između prostora iz kojeg Njegoš dolazi i svijeta u kojem se zatiče tijekom putovanja.

- Napulj je u to vrijeme bio jedan od velikih europskih centara, ogroman, živ, bogat i kozmopolitski grad, jedan od važnih dvorova tadašnje Europe. Njegoš dolazi iz potpuno drugačijeg svijeta, iz surovih planinskih uvjeta Crne Gore. U tom prostoru on na neki način igra ulogu egzotičnog "plemenitog divljaka", gorštaka iz balkanskih planina, i svjestan je kako ga drugi promatraju. On to razumije i zapravo ulazi u tu igru, govori glumac.

Film pritom ne nudi jednoznačne odgovore, nego ostaje otvoren različitim tumačenjima.

- Naslov sam po sebi zvuči pomalo hermetično i mislim da ni film ne daje jednoznačno objašnjenje. Upravo je u tome njegova ljepota jer nudi mnogo mogućih interpretacija. Možete ga gledati gotovo kao neku lirsku filmsku poemu koja polako teče i u kojoj gledatelj sam pronalazi značenja, ističe Pogačar.

Važnu perspektivu u filmu ima i lik vladareva sluge Đuke, kroz kojeg se razvija unutarnji sukob.

- Film zapravo ima dvije fokalne perspektive, a to je vladarevu i perspektivu njegova sluge. Ako postoji dramski zaplet, on proizlazi iz unutarnje borbe tog lika između apsolutne vjernosti vladaru i vlastitih potreba te vizije budućnosti naroda, govori Pogačar.

Snimanje je za njega bilo intenzivno iskustvo, osobito jer nije naviknut na filmsku produkciju.

- To su prilično zahtjevni setovi i radi se ozbiljno. Lokacije su bile autentične i snimanje je bilo intenzivno, s dosta putovanja i rada na terenu. Za nekoga tko nije navikao na takav proces to zna biti naporno, ali ujedno i vrlo zanimljivo iskustvo, iskreno će novopečeni glumac, dodajući kako se rad na filmu bitno razlikuje od rada na književnom tekstu.

- Kad pišem, sve ovisi o meni. Na filmu ste samo mali zupčanik velikog stroja i potpuno ste podređeni tom kolektivnom procesu. To mi je bilo zanimljivo jer sam prvi put iznutra vidio kako funkcionira ta dinamika.

Film je već prošao međunarodni festivalski put, uključujući premijere na velikim festivalima.

- Bio sam na nekoliko projekcija, među ostalim na svjetskoj premijeri u Rotterdamu i na festivalu u Puli. Riječ je o prilično zahtjevnom i hermetičnom filmu pa sam očekivao da će možda biti i napuštanja dvorane, ali reakcije publike bile su zapravo vrlo dobre, kaže Pogačar koji je nakon ovoga projekta imao još jednu ​manju cameo ulogu u drugom filmu. No, zaključuje kako mu je pisanje i dalje u središtu profesionalnog života.