Premijer Plenković posjetio je Japan. Ima za to mali milijun dobrih razloga, Expo, recimo. I lijep broj hrvatskih gospodarstvenika je bio u posjetu Japanu. Oni imaju i više od jednog malog milijuna razloga za posjet zemlji koja je mali milijun svjetlosnih godina ispred Hrvatske. Svako toliko neka se vjestica o boravku naših u Zemlji izlazećeg sunca i probila do nas. U startu smo tako doznali kakvu je haljinu, i koliko skupu, nosila premijerova supruga za prijema kod japanskog premijera i njegove supruge. Doznali nismo je li premijer, ili itko od te delegacije dičnih gospodarstvenika, poželio “užicati” neke ulaznice pa da može pogledati išta od Svjetskog prvenstva u atletici u Tokiju.

MALO na svijetu događaja ima a da mogu uz bok natjecanju najboljih svjetskih atletičara. Znaju to i na HRT-u, pa su, za razliku od recimo košarke, osigurali prijenos. I neka su, nema veze što smo zbog vremenske razlike atletiku gledali oko ručka. Jer, sve je tu bio spektakl. A ponajvećem na tom spektaklu ime je Armand Duplantis! Skok u vis pa još s motkom. I mladić u žutom švedskom dresu koji ne zna za poraz, onako kako onomad Sergej Bubka nije znao za poraz. I njegovi suparnici na čelu s Grkom Karalisom koji se vesele svemu što Duplantis napravi. A to čudo švedsko i opet je, u hičkokovskoj maniri, režiralo novo rušenje svjetskog rekorda. U trećoj seriji čovjek je skočio preko nestvarnih 6 metara i 30 centimetara. Pritom je sve izveo taman tako da jedno petnaestak minuta oči cijelog svijeta bukvalno budu uperene samo u njega. Ništa ratovi, ništa sukobi, ništa Trump i Putin, ništa desni i lijevi. Ima momče s motkom u rukama, ima njegov najljući “neprijatelj” Karalis kako ga hladi ventilatorom na baterije, ima pun stadion u Tokiju koji podrhtava u ritmu pljeska i ima čudo koje leti gdje drugi samo pogled mogu baciti. Atletika u svom najboljem izdanju i televizije u svom najboljem izdanju. Je li na tribinama možda bio i premijer i zna li uopće da je došao na teren vrhunske atletike!? Kvragu, to ne znamo, ali znamo koliko je koštala lijepa haljina premijerove supruge.

NO, kad smo već kod rekorda, prava je šteta da je jedan od posve legitimnih pokušaja biglisanja najdužeg saborskog obraćanja ikada prošao debelo ispod radara. Bi to dan od aktualnog prijepodneva, dan taman takav da se na zasjedanje zaboravi čim premijer okonča bitku sa zastupnicima. A onda je na Facebooku netko iz sabornice citirao ministra vanjskih poslova Grlića Radmana koji, vrag će ga znati zašto, reče: “Visokoparni vokabular dizajniran u ispraznost.” WoW! Koji sat kasnije iznureni Račan junior, tamo negdje oko 23 sata, veli ministru vanjskih poslova da mu je završno obraćanje moglo biti i mrvu kraće od pola sata. Ma, ne da se ministar, već veli kako je rijetko u Saboru, pa zašto ne bi sebi dao oduška, tim više jer je u njega želja da dokaže kako lažu oni što vele da ni hrvatskim ne barata baš. Barata, barata, jer da ne barata, kako bi složio taj visokoparni vokabular dizajniran u ispraznosti. Ama, nikako.

ŠTETA, baš šteta što se biser od ministrova govora skrio na Četvorci u neko nedoba. Ma bit će još prigode, valjda, jednom. Kojekakve prigode za kojekakvo gledanje kojekakvih formata upravo su nam se otvorile unatrag tjedan, dva. Nova sezona RTL-ova “Pogodi i osvoji” tako i opet fascinira publikom od koje bolje nema. To kako se ljudi vesele svemu dok pogađaju cijene teško je objašnjivo i magnetično posve, ako zalutate u doba od emisije na kanal RTL-a. Sudačka trojka “Masterchefa” Nove TV veze sitan vez itekako uigrana nakon lanjske sezona koja je Vukadinu dovela dvojicu novih kolega, a i vidjeti recimo majku NBA majstora Ivice Zubca kako kuhati mora nekako je oku ugodno. S druge pak strane činjenica da ima natjecateljica što su na audiciju došle samo da Vukadina izbliza vide, traži jednu znatno ozbiljniju analizu. Šou ide dalje i to je jedino važno.

A kad je sve šou, onda je, nažalost, normalno nekako da se brzo i ovlaš primi srcu vijesti da nas je napustio Robert Redford, jedan od onih glumaca, redatelja, ljudi, faca za koje misliš da umrijeti ne mogu i neće nikada. Današnjim klincima i neće spomen Redforda značiti puno, ali njihovim očevima, bakama, prabakama čak i hoće, onako kako su im značili njegovi filmovi, njegove uloge. Da se može i da je pameti pa da se zavrti jedan cjelodnevni maraton svega redfordovskog. Možda bi se ujutro probudili bolji. Sigurno bi.