Suze Zrinke Ljutić. Suze carice Zizi. Suze radosnice. Suze najbolje slalomašice na svijetu. Na postolju sama mladost. Pred ovom djevojkom su godine i godine veselja, njenog prije svega. Sada će, nema sumnje, sve biti lakše.

“Možda se prvi put napijem”, reče Zrinka u onoj prvoj svojoj izjavi po osvajanju Malog kristalnog globusa. Reče to tako mladenački simpatično da bi se najradije čovjek i sam mrvu napio, što od sreće, što od muke što smo na neke lijepe male stvari koje čine život vrijednim življenja i zaboravili. A ta zadnja utrka Svjetskog kupa ispade teški triler. Onom običnom gledatelju, pa još ako skijanje i ne prati redovito, muku donese taj komplicirani sistem dijeljenja bodova u skijanju. Svjesni valjda da se to normalnim riječima objasniti i ne da, nisu se komentatori HRT-a puno mučili s objašnjavanjem. Bitno da je Zizi pobjednica. Inače, ima HRT i lijepo ispričanu priču o životu Zrinke Ljutić. To ja ono “Sportsko srce” koje smo znali spominjati, to su oni mali, a veliki portreti kojima HRT puni vrijeme između poluvremena utakmica. Uradak je to vanjske produkcije, ekipe koja zna prepoznati prvake kad nitko drugi i ne zna. Sada kada s HRT-a ode masa ljudi, bit će i manje takvih uradaka, a da ih zna netko uraditi “in house”. No to je tema za neki drugi “Kauč”.

Zrinka Ljutić se na koncu nije prvi put napila. Ali već sama činjenica da se spominjalo pilo, uredno vodi i do jela i gastronomije kao takve. Eto teme koju cijeli svijet voli, pa i televizija, dakako. Nižepotpisani također. Nova sezona uratka “Najbolji britanski slastičar” valjda je najbolja TV vijest što nam se dogodila u zadnje vrijeme. No da će se temom gastronomije baviti i filmski “Posebni dodaci” Deana Šoše, e to je ipak malo iznenađenje. Ili to Šoša, k’o vrstan urednik, zna osjetiti bilo vremena, pa nam ponuditi filmsku poslasticu baš kad treba. Francuski “Okus ljubavi” što vabi dugim, starinskim kuhanjem, onako onkraj peći, a onda “Točka pucanja” koja plaši činjenicom da se ovozemaljsko ludilo, konstantna utrka za uspjehom, ako ne i preživljavanjem, preselila odavno i u kuhinje restorana. U “Točki pucanja” glavni glumac Stephen Graham, redatelj Philip Barantini. I sve snimano u jednom kadru. I sve nalik na ritam što ga ima Netflixova serija “Adolescencija” o kojoj se ovih dana ne staje razgovarati. Lijepo je sve to Šoša uvezao, a kao da mu ne bi dosta, u studio je posjeo i Davora Butkovića, čovjeka što stoji iza gastroportala Kult plave kamenice. Ako taj poziv nije bjelosvjetska urednička provokacija, k vragu, što jest!? Pogled legende filmske kritike Živorada Tomića put fotelje u kojoj sjedi i govori gastrokritičar vrijedan je višekratnog gledanja.

Višekratnog gledanja vrijedan je i “Razgovor s razlogom” u kom Morana Kasapović razgovara s novinarom i piscem Ivicom Đikićem. Mudri, dobronamjerni i odmjereni Đikić jednostavno nudi pregršt rečenica što tjeraju na razmišljanje. Recimo, kad primijeti da je nekad sramota bila kad ti netko blizak, ako ne i ti sam, u zatvoru završi. Danas ne da nije sramota, nego je za hvalu. Dotle smo, eto, dotjerali. Samo, teško je vjerovati da svijet ima vremena promišljati duboke neke stvari kad na površini baš svega pluta.

Na površini svako malo, recimo, Thompson. Vrag će ga znati je li Marku Perkoviću to bila namjera ili se sve posložilo k’o slučajno, ali dodjelu najveće naše glazbene nagrade Porin pojede Thompson. Priču garantno znate kad su se svi raspisali kako nije normalno da nijedan Porin ne dobije pjevač koji je baš na dan kad se dijelio Porin prodao mali milijun ulaznica za svoj koncert na zagrebačkom hipodromu. Ako se već uvriježilo kazivati da masa obožavatelja dirigira i članstvo i nagrade, pa što Marka ne primi u jato, recimo, HAZU!? Ne bi im škodilo. Maknemo li šalu na stranu, ostaje činjenica da je na Porin hajka, a sve zbog Thompson Marka, posve promašena. Da dobije Porin kraj Baby Lasagne, kojeg su lani voljeli milijuni, i nema smisla. A da mu ga se reda radi daje za spot u kojem je mačeva i konja, ili za vokalnu suradnju u kojoj se onog drugog tek nešto sitno čuje, isto nema smisla. Puno bure ni za što, ali tako to bude kad god se prilika pruži da se Thompsonom maše. A njegov stručni tim trlja ruke. Jer što se više prašine diže, i utržak će biti veći.

Nego, Porin. I Baby Lasagna, koji je dječački pošteno primijetio da nije on najbolji vokal, pa Porin “dao” Kosovec Martinu. Važno je zvati se Marko. Poželi čovjek da i Bošnjak dogodine osvoji štogod.