Ili je dim ili su galebovi. Prvo jedan galeb, a onda dva. Dva su donijela i dim, bijeli. No nisu se analitičari dali navući na traženje značenja te ptičje simbolike koliko god se činilo da bez dva galeba ni bijelog dima ne bi bilo, ili bi ga se duže čekalo.

ELEM, imamo novog papu. I bio je to, kako god da čovjek okrene, najuzbudljiviji televizijski sadržaj prošlih dana. Na tren su u drugi plan pali i ratovi, i štrajkovi, i poskupljenja, čak i činjenica da nam je premijer pošao u Ameriku da mu dodijele neku prestižnu nagradu. I bi dim, i to tako da se najprije pojavio u kutovima ekrana, tamo gdje su dimnjak postavile manje-više sve TV kuće, da ga se vidi dok se onaj normalni program vrti. A kad je krenuo bijeli dim, nastalo je sveopće ludilo.

AKO STE očekivali da će Laudato TV prvi imati sliku s Trga svetog Petra, bome ste se zaribali. Štono bi se reklo, premda bi im vjera trebala biti u programskim genima, refleksi su im, slikovito rečeno, k’o u mrtvog konja. Spas je u startu ponudila kabelska televizija, BBC, recimo, i Al Jazeera. A onda su krenuli specijali na svim našim televizijama s nacionalnom koncesijom. I nije, za pravo reći, bilo lako popuniti prostor između dimnjaka što pušta dim i trenutka kad će novi papa prvi put izići na balkon da pozdravi ljude. Ali nije ni bilo važno. Važno je bilo samo čuti tko je taj da je odabran. I evo ga. Lav XIV.! Dobroćudan se čini s licem koje pomalo izgleda kao da su ga autori Simpsona crtali, što nipošto nije pokuda, nego veliki kompliment. Jer, bude li u njega i duha k’o u opjevanom animiranom uratku, nema straha ni za koga.

A KAKO se Papa obratio mnoštvu, kako se čulo koje je ime odabrao, počela je i analiza i govora i imena. I tu je, ako se autora ovog teksta pita, najbolje svoje odradio Hrvatski radio. U tih desetak minuta vožnje automobilom kao da se dalo čuti i više i zanimljivije nego svih tih minuta gledanja u mali ekran. Slušajte Hrvatski radio, reklo bi se, dade se tamo svašta čuti, svašta dobra. Tamo je, na sreću, potreba da se bude klikan svedena, još uvijek, na koliko-toliko razumne zahtjeve. Na televizijskim programima želja da se o Lavu XIV. progovori drukčije dotjerala je dotle da se zbog njegove biografske činjenice da je dugo bio misionar, postavi i pitanje znači li to da na ovce i miriše!? A što je preslano, i mački je ajme.

KAKO GOD, imamo Papu. A kandidati za sve te silne funkcije što će se za vikend dijeliti prema rezultatima lokalnih izbora imali su tu nesreću da su kraj Lava bili jedva vidljivi. I bolje da je tako, jer sve ta sijela s njima u studiju, sijela što se odrađuju samo zato što se mora, pokazala su da su nam kandidati nevoljni posve. Tjedan u kojem su u Otvorenom gostovali oni koji prema anketama imaju neku šansu u utrci za foteljom gradonačelnika naša četiri velika grada kulminirao je bojkotom Otvorenog od manje-više svih ZG kandidata osim Ivice Lovrića. Prvi nije želio u studio Tomašević jer je, smatra, kampanja prljava, onda su to uvrijeđeno odbili svi protukandidati redom, te je Lovrić debatirao sam sa sobom. Pa kad sutra izlaznost bude mizerna, bit će da ćemo pitati stručnjake da nam objasne zašto.

GLEDANOST zato neće zakazati kad je Eurosong u pitanju, bar ne ona svjetska. Kako će se to u nas doma pratiti, ovisi o tome hoće li nam pjesma u finale ili neće, jer mi ovako talentirani samo finala štujemo. Možda je dojam kriv, ali kao da smo Marka Bošnjaka pustili da sam bitku vodi. Mi ga izabrali, pa ga mi pustili da plahuta naokolo, uvjereni valjda da nikada od njege Baby Lasagne neće biti, a kamoli Thompsona. Ne čini se u redu prema momku koji sve od sebe daje. Gore od Bošnjaka tretiran je televizijski samo Dan pobjede nad fašizmom. To se jedva spomenulo, baš kao da su nas onomad od nacista spašavali mali zeleni, a ne ljudi od krvi i mesa.

ELEM, nagruvalo se svega, izbora svake vrste. Papu smo dočekali, to je bilo kad kardinale vodi Duh Sveti, ma sad kad odlučuju birači, navijači, stručni žiri i publika, e sada je za izgrist nokte na rukama od nervoze. Posve apolitični Aco Stanković sada je u goste pozvao ljude koji su iz grada pobjegli u pustopoljinu. Nije da je nešto posebno originalno, ali ajde. No dok su oni na Prvom propagirali život daleko od gradske vreve, na Drugom je, u Bena Foglea, lijepu ženu boravak usred ničega dotjerao i do tuge. Nije ni priroda što je nekad bila, ili jednostavno ne treba šaltati programe toliko. Zbuni to, kako god da čovjek okrene.