Da je jednom uložiti besmislena truda pa pobrojiti sve leševe koji se na tjednoj bazi pojave u svim tim kriminalističkim serijama što ih emitira javni servis, da je staviti na hrpu nastradale od Midsomera do Brokenwooda, bit će da bi ih bilo na desetke. Onomad se to zvalo “krimi petak”, sada je svaki dan mali “krimi petak”. Rodilo je detektiva i detektivki da je milina, zločini se događaju u šumama, vlakovima, mirnim kutcima i usred gradske vreve. Zamršeni su slučajevi jednako i u Velikoj Britaniji i u skandinavskim zemljama. Taman je tako da mozak radi sve u šesnaest, gotovo kao i onaj u Rebecke Martinsson, koja marno traga za pravdom. Krimi je petak i svetak, što sugerira da javni servis ili sluša želje svojih pretplatnika ili igra na sigurno, pa daje sadržaj koji ni po čemu neće biti konfliktan, pogotovo ako na kraju negativci završe gdje im je mjesto.

Nije samo prekomjerno granatiranje krimiuradcima evidentno. Nekad se tako znalo da je nedjeljno rano popodne termin za one pastoralne američke filmove u kojima ona najprije odlazi iz malog grada u veliki, pa se vraća iz velikog grada u rodni mali da pomogne majci i ocu, a onda se zaljubi u savršena muškarca i tu ostane zavazda premda je u velegradu čeka bivši posao i momče. Ovdje je potreba za naprezanjem moždanih vijuga nikakva. Tu je ionako sve jasno u prvih pet minuta, ali ima neke draži u tome da nam svaku nedjelju u rano popodne daju na uvid priču o ljubavi u vinogradu ili ljubavi općenito. Ma i to se izvitoperilo. I tu nam “nedjeljni” film serviraju gotovo na dnevnoj bazi, makar nije svaki dan nedjelja. Subota, rano popodne, a na malom ekranu HTV-a “Tulipani u cvatu”, i to u reprizi, što hoće reći da je već prvo prikazivanje jamačno ostvarilo silan uspjeh. Kud ćeš bolje od tulipana, a u ovom filmu ih je baš posvuda. I da, ona se zakačila s ocem, pa ostavila malo mjesto i obiteljski obrt te pošla u veliki grad. Pa je otac ozlijedio koljeno taman da se na tren vrati spasiti posrnuli OPG. Pa je tu naletjela na zgodnog vrtlara s diplomom. Pa su na koncu uzgojili tulipan, ali najljepši, taman da žive sretno do kraja života. Jedina je nevolja što se ona koja sadi tulipane zove Rose. Ali tko bi joj išta zamjerio s obzirom na sve dobro što ga je u nekoliko dana učinila vrativši u život posrnuli obiteljski OPG.

E, sada, kad smo utvrdili da je krimiserijala nikad više i da se lagašni nedjeljni filmovi ukazuju svako malo, ostaje pitati se zašto. Bit će da je sve to dio namjere uredničkog kadra javnog servisa da nas čim više liše spomena svakodnevnih nevolja. Pa ako i nema nekih HRT-ovih “Kumova” da se od njih maraton učini, učinimo maraton od emisija koje nam neće ponuditi prigodu da se osjećamo loše. Daj da pričamo o zdravom životu, da beremo tulipane i gledamo švedsku policiju kako rješava neobične zločine. A sve što društvo tišti, spomenut ćemo, ali, ako može, u nedoba. Nije tako prvi put da spominjemo “Labirint”. Jedini je to zapravo društveno-politički magazin javnog servisa. I eno ga nikad kraćeg u terminu nikad kasnijem i u reprizama zbog kojih bi trebalo ranije stići kući s posla. Kolika je to šteta, zna svatko tko je pogledao makar malo uradak naslova “Stanovi na salveti”. Jest, deprimira kad čuješ pošto je metar kvadratnog stana, kako se u nas stanovi projektiraju, kakva nam je briga generalno glede stanogradnje, ali može sve to biti itekako otrežnjujuće u ovo vrijeme kada se od nas traži da biramo lokalne političare na osnovi loše fotošopiranih jumbo plakata. Domalo i nitko normalan neće moći kupiti stan, a ako ga i kupi, kvaliteta tih nabrzinu sklepanih kvadrata je ajme i kuku. Što sve ne valja s našom stanogradnjom, ako ne i društvom, lijepo je, u još jednom važnom “Labirintu”, objasnio mladi arhitekt Janko Kralj. I začudo nijednom se tu nije čula ova novovjeka kovanica “priuštivo stanovanje”. Bit će da je zato što u praksi i ne znači to bogzna što.

Nego, lagoda i ugoda. Ako već mora, neka to budu britanski neki uradci, ako ništa, ono zbog sposobnosti njihove da i mrvu “nekorektna” humora krajnje vješto upakiraju u sve. U “Najboljem britanskom slastičaru” natjecatelji su radili kolač koji se u prijevodu zove “pjegavi pišo”. I do sita se nasmijali. Dan kad u nas netko uspije pjegavog pišu duhovito spomenuti bez da se javnost ćudoredno krsti, bit će dan za blagdan. Dotad, Rose će plijeviti tulipane.