Neven Duić: Uspjeh energetske politike mjerit će se količinom izbjegnutog uvoza energije.
Obnovljivi izvori energije imaju i sigurnosnu, a ne samo klimatsku vrijednost
Na kraju 2026. nalazimo se u prijelomnom trenutku svjetske energetike. Neposredni razlog su ratovi, geopolitičke napetosti i poremećaji u trgovini energijom, ali dugoročni trendovi mnogo su značajniji - kaže prof. dr. sc. Neven Duić, redoviti profesor u trajnom zvanju s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Smatram da je jedna od najvažnijih promjena činjenica što su Sjedinjene Države praktično odustale od višedesetljetne uloge jamca sigurnosti globalnih naftnih tijekova kroz Hormuški tjesnac. Time završava era u kojoj je sigurnost opskrbe naftom bila ključni prioritet američke vanjske politike.
Ironično, problem nije nedostatak nafte. U svijetu i dalje postoje vrlo velike rezerve, a u nekim scenarijima čak i višak proizvodnih kapaciteta. Međutim, kako se približavamo kraju stoljeća nafte kao dominantnog energenta, proizvođači imaju sve veći poticaj što prije monetizirati vlastite rezerve. Drugim riječima, ulazimo u razdoblje oštre tržišne konkurencije, u kojem će proizvođači pokušati povećati proizvodnju, očuvati tržišne udjele i potisnuti skuplju konkurenciju.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca i nestabilnost na Bliskom istoku dodatno su promijenili ravnotežu. Relativno su profitirali veliki proizvođači izvan Perzijskog zaljeva, prije svega SAD i Rusija, a europska i istočnoazijska gospodarstva ostala su najizloženija poremećajima. Budući da Europa i istočna Azija nemaju značajne domaće izvore fosilnih goriva, njihov izbor dugoročno se svodi na ubrzanu energetsku tranziciju ili kroničnu energetsku nesigurnost.
Kako danas, nekoliko godina nakon velike krize s ruskim plinom, procjenjujete energetsku neovisnost Europe? Jesu li se alternativni pravci opskrbe pokazali efikasnima i održivima? Je li Europa uvozom LNG-a iz SAD-a i Katara samo zamijenila jednu ovisnost drugom?
- Europa je pokazala značajnu otpornost. U vrlo kratkom roku izgrađeni su LNG terminali, diversificirani su dobavni pravci i izbjegnuti su najcrnji scenariji. Međutim, temeljni problem nije riješen.
Europska unija i dalje uvozi oko 98 % nafte, oko 90 % prirodnog plina, oko 40 % ugljena i praktično 100 % prirodnog urana. S druge strane, EU izvozi oko 0,5 % električne energije. To pokazuje da se energetska sigurnost ne može dugoročno graditi na kontinuiranom oslanjanju na uvoz fosilnih goriva.
Zamjena ruskog plina LNG-om iz SAD-a i Katara bila je nužna krizna mjera, ali sama po sebi ne povećava energetsku neovisnost. Ona samo mijenja geografski izvor ovisnosti. Prava energetska sigurnost može se postići jedino povećanjem domaće proizvodnje energije, a u Europi je to prije svega proizvodnja električne energije iz vjetra i sunca, jer drugih obnovljivih izvora nema u značajnim količinama i po prihvatljivim cijenama.
Zato je ključ ubrzana elektrifikacija transporta, grijanja i dijela industrije. Što se više sektora prebaci na električnu energiju proizvedenu unutar Europe, to će kontinent biti manje izložen međunarodnim krizama i geopolitičkim ucjenama.
Ukupno uzevši, koja je najveća lekcija koju je europska energetska politika naučila u posljednjih pet godina?
- Najvažnija lekcija jest da se energetska sigurnost ne može graditi na uvoznim fosilnim gorivima, a pogotovo ne na jednom dominantnom dobavljaču.
Kriza s ruskim plinom pokazala je koliko brzo politički ili vojni događaji mogu ugroziti gospodarstvo cijelog kontinenta. Istodobno je pokazala da obnovljivi izvori energije imaju i sigurnosnu, a ne samo klimatsku vrijednost.
Svaki novi vjetropark, svaka solarna elektrana, svaka dizalica topline i svaki električni auto smanjuju potrebu za uvozom goriva. Zato su upravo vjetar, sunce, baterijski sustavi i elektrifikacija krajnje potrošnje najvažniji instrumenti povećanja europske energetske sigurnosti.
Dugoročno, uspjeh energetske politike neće se mjeriti količinom uvezenog plina, nego količinom izbjegnutog uvoza energije.
Koja bi tehnologija u sljedećih deset godina mogla donijeti najveći preokret na europskom energetskom tržištu?
- Ne vjerujem da će jedna tehnologija sama promijeniti europsku energetiku. Najveći učinak donijet će kombinacija vjetra, sunca, baterija, električnih vozila, dizalica topline, elektrifikiacije industrije i djelomično zelenog vodika.
Od 2022. europski se energetski sustav već vidljivo mijenja. Fosilna goriva pala su na samo 29 % proizvodnje električne energije EU-a, a obnovljivi izvori narasli na 47 %. Nova proizvodnja iz vjetra i sunca od 2019. Europi je uštedjela približno 59 milijardi eura na uvozu fosilnih goriva. Udio električno punjivih automobila u voznom parku EU-a porastao je sa 2,2 % na 3,9 % u samo jednoj godini, a Europa danas ima gotovo 30 milijuna dizalica topline. One već zamjenjuju oko 2,5 milijardi kubnih metara plina godišnje, što odgovara približno 9,7 milijardi eura izbjegnutih troškova uvoza.
Što se tiče nuklearne energije, njezin doprinos bit će ograničen brzinom izgradnje i troškovima. Novi nuklearni projekti često zahtijevaju 15 do 25 godina razvoja i gradnje te vrlo velika ulaganja. Osim toga, Europa i dalje gotovo potpuno ovisi o uvozu urana.
Zato očekujem da će najveći doprinos dati ubrzana tranzicija pomoću solarnih elektrana, vjetroelektrana i baterijskih sustava, uz masovnu elektrifikaciju grijanja, prometa i dijela industrijskih procesa, ako ne dođe do kočenja na kojem rade fosilni interesi unutar samog EU-a. To je najbrži put prema nižim troškovima energije, većoj konkurentnosti gospodarstva i većoj energetskoj sigurnosti Europe, ali uspjeh ovisi o ograničenju utjecaja onih kojima tranzicija ne odgovara. (Portret snimio Davorin Visnjic/Pixsell) (D.J.) n