Živimo u svijetu neograničene povezanosti, a sve smo otuđeniji
Sve manje razlike između privatnog i javnog: čovjek počinje doživljavati sebe kroz pogled drugih
U drugom nastavku svog priloga za Magazin Glasa Slavonije prof. dr. sc. Sarina Bakić, izvanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, rukovoditeljica odsjeka Sociologija, nastavlja analizirati složene i raznovrsne aspekte fenomena kakav je otuđenje, navodeći između ostalog i medije, odnosno društvene mreže, kao nezaobilazan faktor u širem i dubljem kontekstu.
O MLADIMA NA MREŽAMA...
Upitali smo prof. Bakić kako objasniti svojevrsni ovodobni paradoks koji mnogi navode kao ključnu spoznaju - da u vrijeme globalne umreženosti svih sa svima, otuđenost postaje riječ koja najbolje oslikava moderno društvo... Ili se ipak radi o krivom poimanju problematike otuđenja danas?
- Ne mislim da je takav zaključak pogrešan. Naprotiv, mislim da je prepoznat jedan od najvažnijih paradoksa suvremenog društva: nikada nismo imali toliko mogućnosti za komunikaciju, a ipak se sve češće suočavamo s pitanjem kvaliteta naših međuljudskih odnosa, osjećaja pripadnosti i mogućnosti da s drugima uspostavimo istinsku bliskost. Ipak, bila bih oprezna s tvrdnjom da je otuđenost danas nužno veća nego u svim prethodnim povijesnim razdobljima. Ono što možemo reći, jest da se otuđenost mijenja, poprima nove oblike i postaje vidljiva upravo u društvu koje obećava neograničenu povezanost.
- Kada govorimo o mladima, društvene mreže imaju posebno značajnu ulogu jer se u razdoblju mladosti intenzivno oblikuju identitet, samopoštovanje, osjećaj pripadnosti i odnos prema drugima. Društvene mreže postaju prostor u kojem mladi ne komuniciraju samo s drugima nego i neprekidno predstavljaju, provjeravaju i vrednuju sebe. Pitanje više nije samo tko sam ja, nego i kako me drugi vide, koliko sam vidljiv, koliko sam prihvaćen i kakvu reakciju izazivam. Tako se proces izgradnje identiteta, koji je oduvijek bio društven, sve više odvija u prostoru stalne izloženosti procjenjivanju i poređenju. Tu vidim jedan od važnih izvora mogućeg otuđenja. Kada se vlastita vrijednost počne mjeriti brojem pratitelja, reakcija, komentara ili digitalnom vidljivošću, postoji opasnost da čovjek počne doživljavati sebe kroz pogled drugih. Umjesto da društvene mreže budu sredstvo izražavanja vlastitog identiteta, one mogu postati prostor u kojem se identitet neprestano prilagođava očekivanjima publike. Mladi tada ne moraju nužno biti udaljeni od drugih ljudi, mogu biti veoma aktivni u komunikaciji, a istovremeno osjećati nesigurnost, usamljenost ili nedovoljnu prihvaćenost.
Iz sociološke perspektive, međutim, ne bih odgovornost prebacila isključivo na mlade niti bih društvene mreže promatrala kao samostalni uzrok otuđenja. One djeluju unutar šireg društvenog konteksta koji obilježavaju individualizacija, konkurencija, pritisak uspjeha i sve snažnija potreba za samopredstavljanjem. Ako mladi žive u društvu u kojem se uspjeh često mjeri materijalnim statusom, fizičkim izgledom, popularnošću i javnim priznanjem, onda društvene mreže ne stvaraju sve te vrijednosti iz početka, nego ih dodatno pojačavaju i čine svakodnevno vidljivim.
Drugi važan problem jest slabljenje razlike između privatnog i javnog života. Nekada su određeni trenuci, osjećaji i odnosi pripadali intimnom prostoru, a danas postoji pritisak da se i oni učine vidljivim, podijele i pretvore u sadržaj. Ponekad kao da događaj nije dovoljno vrijedan ako nije zabilježen i predstavljen drugima. U takvim okolnostima postoji opasnost da počnemo živjeti ne samo vlastito iskustvo nego i njegovu potencijalnu medijsku reprezentaciju. Umjesto da budemo potpuno prisutni u susretu s drugom osobom, razmišljamo o tome kako taj susret izgleda, kako će biti predstavljen i kakvu će reakciju izazvati.
Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da društvene mreže nužno otuđuju mlade. One mogu omogućiti povezivanje s ljudima sličnih interesa, stvaranje zajednica podrške, razvoj kreativnosti, političko angažiranje i pronalaženje osjećaja pripadnosti koji nedostaje u neposrednom okruženju. Za mlade koji su izolirani zbog različitih društvenih okolnosti digitalni prostor može biti važan izvor podrške. Zato nije presudno samo koliko vremena provode na društvenim mrežama nego i kako se njima koriste, kakve odnose preko njih razvijaju i kakve mogućnosti za stvarni društveni udjel imaju izvan digitalnog prostora.
O METERIJALIZMU I OTUĐENJU...
Zato bih istaknula da otuđenost nije samo problem tehnologije nego i problem društva koje oblikuje naše potrebe, očekivanja i načine na koje uspostavljamo odnose. Ne možemo od mladih očekivati da sami pronađu ravnotežu ako istovremeno živimo u društvu koje nagrađuje neprekidnu dostupnost, ubrzavanje života, natjecanje i javno dokazivanje uspjeha. Potrebni su nam obrazovanje koje razvija kritičku medijsku pismenost, obitelji i obrazovne institucije koje njeguju dijalog, ali i javni prostori u kojima mladi mogu stvarati odnose kroz zajedničke aktivnosti, kulturu, sport, umjetnost i građansko djelovanje.
- Mislim da je materijalistički pogled na svijet znatno pridonio otuđenju suvremenog čovjeka, ali bih odmah upozorila na jednu važnu razliku, da nije problem u tome što čovjek želi materijalnu sigurnost, udoban život ili mogućnost da zadovolji svoje potrebe. To su legitimne ljudske potrebe. Problem nastaje onda kada materijalno posjedovanje postane dominantno mjerilo ljudske vrijednosti, društvenog uspjeha i kvaliteta života. Tada se ne mijenja samo naš odnos prema stvarima nego i naš odnos prema drugim ljudima, pa i prema samima sebi.
Ako se vratimo Marxu, vidjet ćemo da njegova kritika otuđenja upravo otvara pitanje društva u kojem čovjek stvara vrijednosti, ali sve teže upravlja njihovim značenjem i posljedicama. U suvremenom potrošačkom društvu taj problem dobiva dodatnu dimenziju: čovjek više ne teži samo tome da nešto posjeduje nego i da kroz ono što posjeduje potvrdi vlastiti identitet. Automobil, odjeća, telefon, mjesto na kojem ljetujemo ili restoran u kojem sjedimo mogu postati simboli društvenog statusa. Potrošnja tada prestaje biti samo zadovoljavanje potreba i postaje sredstvo društvenog razlikovanja i dokazivanja, kako je pisao Pierre Bourdieu, francuski sociolog i filozof.
Tu dolazimo do konzumerizma, koji smatram jednim od važnih mehanizama suvremenog otuđenja. Konzumeristička kultura ne nudi nam samo proizvode nego i cijele predstave o tome kakvi bismo trebali biti, kako bismo trebali izgledati i što bismo trebali posjedovati da bismo bili prihvaćeni, uspješni ili sretni. Problem je u tome što takva obećanja gotovo nikada ne mogu biti trajno ispunjena. Čim zadovoljimo jednu potrebu, pojavljuje se nova, a osjećaj zadovoljstva brzo ustupa mjesto novoj želji. Tako čovjek može ući u neprekidni ciklus stjecanja i potrošnje, u kojem ima sve više stvari, ali ne mora nužno imati i više osjećaja sigurnosti, smisla...
Smatram da je upravo tu jedna od najdubljih dimenzija otuđenja od samoga sebe. Čovjek se udaljava od vlastitih potreba, vrijednosti i osjećaja jer počinje živjeti prema vanjskim mjerilima uspjeha. Može imati društveno poželjan život, a da se pritom ne osjeća ispunjeno. Može biti okružen ljudima, a da odnose doživljava kroz usporedbu, konkurenciju i korist. Može mnogo ulagati u vlastitu sliku, a sve manje pažnje poklanjati vlastitom unutrašnjem svijetu.
S druge strane, kada je riječ o hedonizmu, bila bih nešto opreznija. Zadovoljstvo, uživanje, odmor i potraga za srećom sami po sebi nisu problem. Problem nastaje kada se hedonizam pretvori u imperativ neprekidnog uživanja, kada se od čovjeka očekuje da uvijek bude sretan, uspješan, privlačan i zadovoljan, te kada se svaki oblik nelagode ili nezadovoljstva počne doživljavati kao osobni neuspjeh. U takvom kulturnom obrascu čak i slobodno vrijeme može postati obveza: i odmor mora biti atraktivan, putovanje vrijedno pokazivanja, a svakodnevni život dovoljno zanimljiv da bi se mogao predstaviti drugima.
Guy Debord je u svojoj kritici društva spektakla upozorio na društvo u kojem slike i reprezentacije sve više posreduju naše odnose sa stvarnošću. Danas tu ideju možemo prepoznati u kulturi u kojoj se iskustva ne vrednuju samo prema onome što nam znače nego i prema tome kako izgledaju drugima. Ponekad se čini da više nije dovoljno doživjeti nešto lijepo; potrebno je i pokazati da smo to doživjeli. Na taj način život postaje predstava, a čovjek istovremeno i njezin glavni akter i publika koja procjenjuje vlastitu izvedbu.
O PARADOKSU VREMENA...
- Možda je najveći paradoks našeg vremena u tome što živimo u društvu koje nam neprestano obećava ispunjenje, ali istovremeno proizvodi nove razloge za nezadovoljstvo. Uvjerava nas da moramo imati više, izgledati bolje i postići više kako bismo bili vrijedni, a onda nas ostavlja same s pitanjem zašto se, unatoč svemu tome, ne osjećamo nužno sretnijima. Zato izlaz iz otuđenja ne vidim u odbacivanju materijalnog svijeta niti u moraliziranju o potrošnji, već u ponovnom uspostavljanju ravnoteže između imati i biti, između individualnih želja i zajedničke odgovornosti, između javne slike i unutrašnjeg iskustva.
Potrebno nam je društvo u kojem čovjek neće morati dokazivati svoju vrijednost onim što posjeduje, nego će je moći ostvarivati kroz ono što stvara, misli, osjeća i čini za druge. Jer čovjek može posjedovati mnogo toga, a ipak biti siromašan u odnosima; može biti izuzetno vidljiv, a da se ne osjeća prepoznatim; može imati gotovo sve što mu tržište nudi, a da izgubi osjećaj za ono što mu je kao ljudskom biću doista potrebno. Upravo u tom raskoraku između materijalnog obilja i ljudskog ispunjenja prepoznajem jedno od najvažnijih pitanja suvremenog društva.
