Francuska djeca trebala bi nastaviti održavati barikade u svojim školama i sudjelovati u uličnim prosvjedima, izjavio je studentski sindikat u ponedjeljak nakon što je vlada najavila paket obrazovnih mjera kako bi pokušala zaustaviti krizu - piše Angelique Chrisafis, dopisnica The Guardiana iz Pariza.

“Danas smo za pregovaračkim stolom, možemo pregovarati s vladom", rekao je Pierre Sourzat iz Les Lycéensa za televiziju France Info, te dodao: "U borbi smo za moć i još uvijek moramo pozivati ​​na kontinuiranu mobilizaciju kako bismo ispunili maksimum naših zahtjeva." Vlada je rekla predstavnicima srednjoškolaca da će ograničiti veličinu nekih razreda i revidirati sustav prijave na sveučilišta. No Sourzat je rekao: "Želimo mjere, a ne polovične mjere."

Više od pet tjedana nakon početka blokada srednjih škola u rujnu, vlada je iznijela prijedloge za rješavanje zahtjeva onoga što je postao najveći prosvjedni pokret mladih u posljednjih nekoliko godina. Pridružili su im se sindikati i prosvjednici protiv troškova života u redovitim masovnim uličnim demonstracijama subotom. Učenici srednjih škola zahtijevali su kraj nedostatka nastavnika i osoblja te popravak oronulih školskih zgrada s urušavajućim stropovima, plijesni, pokvarenim WC-ima, nedostatkom stolica i prozorima koji se nisu zatvarali.

Tijekom posjeta Marseilleu u ponedjeljak, Emmanuel Macron rekao je da će se ulični prosvjedi diljem zemlje vjerojatno nastaviti te da će sljedeći termin uličnih demonstracija, 31. listopada, također biti "dan rizika". Francuski predsjednik je upozorio kako se pljačka i vandalizam viđeni 17. listopada nikada više ne bi smjeli ponoviti. Obraćajući se pripadnicima policije, rekao je da "nije normalno" da zemlja bude u "takvom stanju previranja" šest mjeseci prije predsjedničkih izbora. Macron odlazi s vlasti sljedećeg proljeća, a krajnje desničarska čelnica Marine Le Pen vodi u anketama. Macron je rekao: "Ako svi dobro obavimo svoj posao, ovaj pokret će se smiriti - jer ćemo se pozabaviti legitimnim očekivanjima i jer će se red održati. Ali ništa nije unaprijed zaključeno." Inače, vlasti su priznale propuste u sigurnosnim i obavještajnim službama koji su utrli put sukobima 17. listopada, naglašava The Guardian.

Za komentar svega što se zbiva s masovnim prosvjedima u nizu europskih država, s naglaskom na radikalizam u Francuskoj posebno, ali i drugdje, pa i u Hrvatskoj, zamolili smo Denisa Avdagića, geopolitičkog analitičara, političkog komentatora i konzultanta u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

Ustupljeno

- Žuti prsluci bili su socijalna pobuna, usporedivi. Prosvjedi tamo gdje trenutačno prerastaju u nasilje, upozoravaju na gubitak povjerenja u sposobnost institucija da rješavaju probleme građana s naglaskom na standard koji se očekuje, životni općenito, onaj obrazovni u Francuskoj...

Društvene mreže ubrzavaju mobilizaciju, ali i pretvaraju nezadovoljstva u otpor sustavu, čak i bez jasnog političkog programa, a tu leži priličan problem, tim kanalom može se svjesno poticati na nasilje i dezinformirati izvana ili iznutra.

Prosvjed je temeljno pravo u našim sustavima, no granica se prelazi kada nasilje zamijeni razgovor, kada se politički protivnik proglasi neprijateljem u populističkom smislu i kada se osporavaju prava drugih, pa im se nanosi i šteta. Demokracija ne brani pobunu protiv vlasti, međutim ona može postati žrtvom upravo te slobode. Radikalnost nije sama po sebi antidemokratska, ali ako su metode nasilje i destrukcija, onda je sve jasno.

Je li ljevica za sve kriva, kako govori Macron, ili odgovornost snosi i desnica, barem što se tiče Francuske...?

- Kasni se s prepoznavanjem potreba, što je rezultiralo ulaskom u teren skupina koje se koriste nasiljem.

Ljevica snosi odgovornost kada nasilje opravdava kao nužno sredstvo političke borbe. No desnica nije oslobođena odgovornosti ako raspiruje strah, potiče nesnošljivost ili slabi povjerenje u institucije.

U demokracijama treba pažljivo razdvajati napad na vladajuće i napad na sustav, demokratske okvire. Istovremeno, u demokraciji nema nedodirljivih jer i promjena ustavnog poretka u demokratskom procesu je moguća.

Mediji prosvjede prikazuju senzacionalistički, a populisti, uključujući Donalda Trumpa, koriste ih za političku mobilizaciju. Komentar?

- Slike sukoba, požara i razbijenih izloga privlače više pozornosti od analize socijalnih uzroka nezadovoljstva.

Trumpovo upozorenje kako bi slični prosvjedi mogli zahvatiti SAD ako republikanci ne pobijede na predstojećim "međuizborima" 3. studenoga primjer je pretvaranja društvene krize u izborni argument.

Populisti mogu istodobno slaviti prosvjede protiv svojih protivnika i osuđivati ih kada ugrožavaju njihovu vlast. Problem nije samo senzacionalizam nego političko iskorištavanje straha.

Demokratsko društvo treba medije koji razlikuju činjenice od manipulacije i objašnjavaju uzroke, a ne samo posljedice. Problem je što su upravo tradicionalni mediji i njihova urednička vrijednost istovremeno pod udarom nezadovoljstva jer se o svemu diskutira vrlo površno, pa i onomu što su mediji značili i znače za naša društva. Naš razgovor primjer je važnosti upravo tradicionalnih medija. S druge strane nemalo medija izgubilo je egzistencijalnu bitku te je postalo bilten društvenih medija.

Ukupno uzevši, s obzirom na predstojeće izbore u Španjolskoj 29. studenoga, te iduće godine u Francuskoj i Italiji, kao i na probleme koje Njemačka ima s usponom AfD-a, je li i u kojoj mjeri Europa/EU na prekretnici između nesigurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, uključujući i stanje s demokracijom?

- Europa se suočava s testom demokratske otpornosti. Ekonomska nesigurnost, stambena kriza, migracije, ratovi na kontinentu i blizini te osjećaj gubitka kontrole stvaraju prostor za političke opcije koje nude jednostavna populistička rješenja za složene probleme. Stranke koje gravitiraju političkom centru slijeva ili zdesna teško zadržavaju povjerenje građana jer ne nude brza rješenja u vremenima u kojima su građani postali posve nestrpljivi u svakom mogućem smislu. Ono što svi ignoriraju, kao slijepci, jest to što imamo probleme koji su nadnacionalni i kao takve bi ih trebalo rješavati, što je prilika za veće ujedinjenje i zajedništvo upravo na razini Europske unije.

Izborni uspjeh radikalnijih opcija ne znači kraj demokracije. Demokracija nije samo vladavina većine nego i sustav ograničenja vlasti. Europa nije osuđena na autoritarni zaokret, ali ne možemo očekivati da će se demokracija održati samo pozivanjem na vrijednosti. Dostojanstven život, politička odgovornost i stvarna mogućnost utjecaja građana su imperativ. Ako institucije ignoriraju socijalne probleme, populisti će ih nastaviti pretvarati u politički kapital, s pravom.

Ni mi nismo pošteđeni prosvjeda, izlazi se na ulice i prosvjeduje protiv otpada, vlasti, sindikati igraju svoju ulogu, no sva glasnost na hrvatski način daleko je od radikalizma kakav gledamo u Parizu, Milanu... Kako to objasniti? Kod nas je najbučniji i najekstremniji navijački "nogometni dekor"... Vaš završni komentar?

- Francuska ima tradiciju štrajkova i uličnog pritiska. U Hrvatskoj su sindikati dio sustava prema kojem postoji nemalo nepovjerenja, a građanske inicijative imaju kratku praktičnu društvenu povijest.

Navijanje nogometnih skupina pruža ono što politički život često ne uspijeva, pripadnost, zajedništvo i emocije. Nije opravdano sve navijače poistovjetiti s ekstremizmom, odgovornost treba vezati uz konkretne postupke i individualizirati ju čak i kad su posrijedi organizirane skupine jer i pripadnost i sklonost nekom sportskom klubu nije formalizirana i predana isključivo jednoj registriranoj ili neregistriranoj organizaciji.

Treba ustrajati na građanskom društvu i institucijama koje zarađuju povjerenje. U konačnici, demokraciju ne određuje broj ljudi na ulici, nego sposobnost društva nezadovoljstvo pretvoriti u promjenu bez nasilja i ukidanja prava onima koji misle drukčije.