Od dotrajale učionice do zapaljene vijećnice: Prosvjedi zbog krize obrazovanja prerasli u šire nezadovoljstvo
Najteže je pitanje gdje završava legitiman prosvjed, a počinje nasilje
Počelo je u školama, učenici su izlazili iz klupa zbog nedostatka nastavnika, prenapučenih razreda i dotrajalih zgrada, a prema izvještaju Reutersa od 13. listopada prosvjedi su se tjednima širili zemljom i privlačili nove sudionike. Većina demonstracija bila je mirna, no na pojedinim je mjestima dolazilo do sukoba s policijom i nasilnih incidenata. Nezadovoljstvo pritom odavno ne govori samo o obrazovanju nego i o životnom standardu i budućnosti mladih.
Pod pritiskom
Francuska je tako postala točka u kojoj se sudaraju dva pitanja koja se danas postavljaju diljem Europe: koliko država treba ulagati u sigurnost, a koliko u javne službe? O tome što se događa na francuskim ulicama razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Majom Zorica Vukušić s Katedre za francusku književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a europske brojke o novcu za obrazovanje i obranu pogledali smo u podacima Eurostata i NATO-a. Vukušić odmah naglašava da nije politička komentatorica, nego profesorica francuske književnosti, ali da joj je teško ostati po strani.
- Dijelim konsternaciju, ali i žalost i tugu, možda naivno, s Francuzima danas - rekla je za naš list. Prosvjedi koji su počeli zbog problema u srednjim školama, a zatim i na fakultetima, prerasli su nakon 17. listopada u šire izražavanje nezadovoljstva troškovima života, stanjem javnih službi i političkom klasom.
Riječ je o jednom od najozbiljnijih valova građanskih nemira posljednjih godina. Dio demonstracija završio je nasiljem, a snimke koje kruže društvenim mrežama prikazuju zapaljenu gradsku vijećnicu u Limogesu, zgradu turističkog ureda u Lyonu, opljačkane trgovine i sukobe s policijom. Predsjednik Emmanuel Macron obratio se naciji, odbio ostavku ministra unutarnjih poslova Laurenta Nuñeza i obećao brzu reakciju, a vlada je ostala pod pritiskom zbog razmjera nereda i pitanja je li opasnost podcijenjena.
- Prosvjedi su započeli kao znak krize obrazovanja, odnosno protiv obrazovnih nejednakosti - nedostatka nastavnika i izostanaka nastave, loših uvjeta rada i dotrajale infrastrukture. Pitanje obrazovanja tako je postalo pitanje socijalne pravde, teritorijalnih nejednakosti i legitimnosti vlasti. Da kriza nije samo sigurnosna pokazuje i to što je vlada već najavila 3000 dodatnih zamjenskih nastavnika, uključivanje učenika u odlučivanje o školama te odustajanje od planiranog povećanja pojedinih sveučilišnih upisnih pristojbi - slagali se mi s njima ili ne - istaknula je Zorica Vukušić.
Najteže pitanje, smatra ona, gotovo je filozofsko: gdje završava legitiman politički prosvjed, a počinje nasilje? Nisu svi sudionici bili nasilni niti su imali iste zahtjeve. The Guardian, podsjeća, jasno razlikuje mirne demonstracije učenika, roditelja, nastavnika i radnika od skupina koje su napadale zgrade i pljačkale trgovine, a na tom tragu i vlada nastoji razdvojiti legitimne socijalne zahtjeve od nasilja koje pripisuje krajnje lijevim skupinama i kriminalcima. Ministar unutarnjih poslova okrivio je upravo takve skupine, no, napominje Vukušić, nema dokaza da su svi nasilni incidenti imali jedinstvenu organizaciju.
- Ako krizu svedemo na policijsko pitanje, riskiramo potiskivanje društvenih uzroka nezadovoljstva, no, s druge strane, socijalni zahtjevi ne opravdavaju napade na ljude ili privatnu ili javnu imovinu. Nasilje stavlja na kušnju sposobnost države da osigura red i jednako zaštiti sve građane, a rješenje traži kombinaciju sigurnosti, kvalitetnih javnih usluga, socijalnih politika i povjerenja u institucije - istaknula je profesorica.
Rizik je na mladima
U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako su se od 2019. do 2024. mijenjala javna izdvajanja za obrazovanje i obranu u četiri europske države. Prema podacima Eurostata, javni izdaci za obrazovanje u Njemačkoj porasli su sa 151,8 na 194,6 milijardi eura (oko 28 posto), u Francuskoj sa 122,4 na 148,6 milijardi (oko 21 posto), u Poljskoj s 26,7 na 47,6 milijardi (oko 78 posto), a u Hrvatskoj s 2,9 na 4,3 milijarde eura (oko 49 posto). Nominalni rast ne znači nužno da je obrazovanje dobilo veći prioritet. Njegov udio u ukupnim javnim rashodima smanjio se u sve četiri zemlje: u Njemačkoj s 9,4 na 9,1 posto, u Francuskoj s 9,1 na 8,9, u Poljskoj s 12 na 11,3, a u Hrvatskoj s 11,2 na 10,5 posto. Udio u BDP-u u Njemačkoj, Francuskoj i Poljskoj ipak je porastao, a u Hrvatskoj je pao s 5,2 na 5,0 posto.
Kod obrane je slika drukčija. Prema NATO-ovu izvješću iz 2025., francuski obrambeni izdaci porasli su s 44,2 milijarde eura 2019. na procijenjenih 59,6 milijardi 2024. U Njemačkoj su skočili s 46,9 na 86,6 milijardi eura, u Hrvatskoj s 881 milijun na 1,5 milijardi, a u Poljskoj su porasli s približno 11,6 milijardi eura 2019. na 31,1 milijardu eura 2024. U sve četiri zemlje nominalni rast obrane bio je veći od rasta izdataka za obrazovanje. No to samo po sebi ne dokazuje da se obrazovanje zakida kako bi se financiralo naoružanje: na promjene utječu inflacija, gospodarski rast, cijene vojne opreme i druge javne potrebe. Za potpuniju sliku trebalo bi usporediti i realne rashode, odnosno kupovnu moć izdvojenog novca.
Vukušić upravo na tom mjestu poziva na oprez. Ne bi, kaže, bila sklona reduktivnim ocjenama - pogotovo jer već na društvenim mrežama svjedočimo prisvajanju ove heterogene mobilizacije i nametanju političkih tumačenja. Pitanje je, ističe, tko će iz nje izvući simboličku ili izbornu korist, od radikalne ljevice do krajnje desnice, od sindikata do vlasti.
- Stvari su složenije nego što se na prvi pogled čini. Potpora stranke La France insoumise (LFI), koju predvodi Jean-Luc Mélenchon i koja pripada ljevici, prosvjednicima ne znači da ta stranka organizira nasilje ili kontrolira cijeli pokret. S druge strane, Rassemblement National (RN), nacionalistička stranka desnice koju predvodi Jordan Bardella, izražava solidarnost s građanima pogođenima troškovima života, ali zagovara drukčije proračunske i socijalne politike od onih koje traže neki prosvjednici. Sindikalno organiziranje prosvjeda može biti legitiman oblik kolektivnog djelovanja - nije svako organiziranje prosvjeda pokušaj njegova manipuliranja - istaknula je Vukušić i dodala kako rizik ponajviše snose sami mladi.
