Općenito uzevši, što je zapravo vanjska politika u državnom smislu, kako s teorijskog tako i s praktičnog polazišta? Jesu li to prije svega i iznad svega jasno i čvrsto formulirana stanovišta o pojedinim akutnim pitanjima međunarodnih odnosa ili se radi i o nekim drugim aspektima, i kojima - upitali smo doc. dr. sc. Jadranku Polović, politologinju s Međunarodnog sveučilišta Libertas.

DOC. DR. SC. JADRANKA POLOVIĆ

- Kad već spominjete teoriju, gotovo da nema dvojbe da je John Mearsheimer, američki politolog, jedan od najistaknutijih, ali i najkontroverznijih suvremenih teoretičara u području međunarodnih odnosa. Prema njemu, vanjska politika obuhvaća ciljeve i interese koje država nastoji ostvariti u međunarodnom sustavu te "alate" kojima ih ostvaruje, pri čemu ipak treba voditi računa o jednostavnoj, ali opakoj činjenici da velike sile imaju najveću moć u oblikovanju anarhične strukture međunarodnog sustava.

Dakle, vanjska politika države skup je ciljeva, interesa i odluka kojima ona nastoji zaštititi i ostvariti svoje interese u međunarodnom okruženju. U tom kontekstu vanjska politika neke države produkt je njezinih geopolitičkih, ekonomskih, sigurnosnih i drugih interesa i ciljeva. Svakako, opstanak, sigurnost, nacionalni interesi, ali i moć temeljni su čimbenici koji oblikuju vanjsku politiku, zapravo odnose s drugim državama, savezništva itd.

Za malu državu, poput Hrvatske, vanjska politika stoga podrazumijeva pronalaženje ravnoteže između vlastitih nacionalnih interesa i obveza koje proizlaze iz članstva u EU-u i NATO-u. Ključno pitanje nije samo koje politike podupiremo nego i možemo li prepoznati vlastite interese, jasno ih definirati i dovoljno samostalno zastupati.

Republika Hrvatska pomno je gradila svoj međunarodni ugled i kredibilitet više od trideset godina od međunarodnog priznanja; ušli smo u UN, NATO, EU, nedavno i u Schengen i europodručje, čekamo još pristup OECD-u... Gledajući širu sliku, i s obzirom na protekla desetljeća i s obzirom na sadašnju geopolitičku situaciju, kakav je danas vanjskopolitički položaj Hrvatske?

- Da, ulazak u UN, davne 1992., poslije u NATO (2009.) i EU (2013.) bili su ključni vanjskopolitički ciljevi kojima smo bili potpuno posvećeni. Oko tih ciljeva postojao je najširi konsenzus i među strankama na vlasti i među oporbom. Međutim, nakon ulaska u EU, mi više nemamo vanjsku politiku, zapravo, Hrvatska potpuno preuzima i dijeli, dodala bih, često vrlo upitne, vanjskopolitičke stavove, time i sudbinu Europske unije, koja u trenutnim međunarodnim okolnostima gubi geopolitički utjecaj. Realnost Europe je da nema energente, što je onemogućava u realizaciji iznimno ambicioznih, ali, nažalost, nerealnih geopolitičkih, time i vanjskopolitičkih, ciljeva koje sebi postavlja.

Nakon što smo osvijestili da gospodarski, tehnološki, ali i politički zaostajemo za Sjedinjenim Državama, sasvim je legitimno pitanje je li vanjska politika Europske unije doživjela neuspjeh te pretvorila Uniju u "vazala" ili podređenog partnera SAD-a. Prvenstveno, zbog duboke vojne i tehnološke ovisnosti o Americi, ustupaka u području trgovine i sigurnosti te iznimno pogrešnih procjena u vanjskoj politici EU-a, posebice na Bliskom istoku, uvođenju sankcija i uopće odnosu prema Rusiji, nekritičkoj podršci Ukrajini, migracijama itd. Vidljivo je da vanjskoj politici EU-a nedostaju strategija i smjer. Problem Europe, međutim, nije samo u vanjskom pritisku. On je i unutarnji: pretjerana birokratizacija, neučinkovito upravljanje ili snažan utjecaj lobija, sada pogotovo, u ubrzanoj militarizaciji Europe.

Gledajući na naše susjedstvo, na regiju u širem smislu, kakav je u tom kontekstu položaj RH danas? Vidimo da su odnosi sa Srbijom loši, nisu bajni ni s Crnom Gorom, a odnos prema BiH ponajviše se svodi na zaštitu Hrvata kao konstitutivnog naroda, no spominje se i revizija Daytona, problemi s Dodikom... Vaš komentar svega što se zbiva?

- Na djelu su prevladani obrasci, prema kojima čekamo da netko iz SAD-a ili EU-a rješava naše probleme sa susjedima, umjesto da to činimo sami. Odnosi u regiji pritom su sve opterećeniji nepovjerenjem, neprijateljstvo je očito, tenzije su sve snažnije, osobito u odnosima Hrvatske i Srbije, koje su ušle u svojevrsnu utrku u naoružavanju. Destabilizacija Srbije, Crne Gore, Albanije, Kosova, svakako i BiH, poprima zabrinjavajuće razmjere. U takvom prostoru jača i utjecaj izvanjskih aktera: uz SAD, koji potiskuje EU i Rusiju i ograničava im prostor za djelovanje, sve su prisutniji britanski, turski, a posljednjih godina i izrazito snažan izraelski utjecaj. Hrvatska bi stoga trebala aktivnije preuzeti odgovornost za vlastite interese i stabilnost neposrednog susjedstva umjesto da se oslanja na EU.

Naime, američka politika prema Bosni i Hercegovini posljednjih je godinu dana doživjela važan zaokret, jer se Trumpova administracija usmjerila na rješenja koja bi dogovorom trebala pronaći tri konstitutivna naroda, što je i potvrdio rezultat nedavno održanih izbora u BiH. Prethodno je SAD ukinuo sankcije Miloradu Dodiku i njegovim suradnicima nakon što je Republika Srpska povukla dio spornih mjera, što je u Washingtonu ocijenjeno kao znak deeskalacije. Također, SAD i Srbija potpisali su memorandum o razumijevanju koji se tiče energetske infrastrukture, ali i šire regionalne energetske sigurnosti. Naime, američki se utjecaj u regiji sve snažnije povezuje s energetikom. Tako i projekt Južne interkonekcije povezuje BiH s hrvatskim LNG terminalom na Krku. Dakle, na djelu je zanimljiv proces - potpuno izbacivanje ruske energetske konkurencije iz regije. Zanimljivo, u realizaciju projekta uključena je američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy, čiji su čelnici bliski suradnici predsjednika Trumpa. Tako se politički i energetski aspekt američkog angažmana u BiH sve više isprepleću, jer Washington istodobno potiče neposredni dogovor triju konstitutivnih naroda i jača svoj strateški utjecaj kroz energetsku infrastrukturu. Za Hrvatsku je to posebno važno jer se dio tog procesa odvija upravo preko njezina energetskog sustava i LNG terminala na Krku.

Kad se sve zbroji i oduzme, da se poslužim tom otrcanom frazom, koji su najveći problemi hrvatske vanjske politike, diplomacije i položaja u međunarodnoj zajednici danas? I kako ih riješiti? Drugim riječima, Republika Hrvatska danas i sutra u Europi/EU i svijetu, s obzirom na nove goepolitičke, sigurnosne i ekonomske izazove, između ostalog? Ili da pitanje postavimo ovako: Što smo bili, što jesmo, što želimo i što možemo biti? Vaš završni komentar?

- Hrvatska ima prostora za oblikovanje vlastitih vanjskopolitičkih stavova i snažnije zastupanje nacionalnih interesa, kao što to, u različitoj mjeri, čine Slovenija, Mađarska, Slovačka i neke druge članice EU-a. Članstvo u EU-u i NATO-u ne znači da Hrvatska mora odustati od vlastitih prioriteta, naprotiv, jako je važno artikulirati interese koji proizlaze iz njezina geografskog položaja, ali i odnosa sa susjednim državama.

Naime, mi se nalazimo na prostoru koji povezuje srednju Europu, Jadran i jugoistok Europe, što nam daje mogućnost da budemo važan politički, energetski, prometni i sigurnosni čimbenik u regiji. Posebnu priliku čine odnosi sa zemljama jugoistočne Europe, energetska infrastruktura, LNG terminal na Krku te povezivanje srednjoeuropskog i mediteranskog prostora. Međutim, da bi te prednosti pretvorila u stvarni vanjskopolitički kapital, Hrvatska mora imati jasnije definirane dugoročne interese i sposobnost da ih dosljedno zastupa.

Jedno od najvećih ograničenja pritom je nedostatak unutarnjeg političkog konsenzusa. Vidljiv raskol između predsjednika Republike i predsjednika Vlade otežava stvaranje jedinstvene vanjskopolitičke strategije, slabi vjerodostojnost hrvatske diplomacije i otežava dugoročno planiranje. Hrvatska zato ne bi trebala biti samo izvršitelj politika koje se oblikuju u Bruxellesu ili Washingtonu. Posebno je važno izbjeći nekritičko prihvaćanje politika čije se posljedice već pokazuju problematičnima za europsku sigurnost, gospodarstvo i društvenu stabilnost. Naime, Europa se suočava s dubokim promjenama, a njezina buduća uloga u svijetu nije unaprijed određena.