Mislim da je međunarodni položaj Hrvatske danas objektivno snažniji nego ikada prije, ali istodobno postaje i složeniji - kaže dr. sc. Vedran Obućina, predsjednik Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke, te dodaje:

- Hrvatska je završila jedan veliki povijesni ciklus: od međunarodnog priznanja, preko članstva u UN-u i NATO-u, do EU-a, Schengena i europodručja. OECD bi bio svojevrsno zaokruživanje tog procesa. Hrvatska je od 2022. kandidatkinja za članstvo u OECD-u, a 2026. pristupni proces ulazi u završnu fazu. Ali tu dolazi do svojevrsnog paradoksa. Hrvatska je danas sigurnija i institucionalno integriranija nego ikada prije, a međunarodni sustav istodobno je manje predvidljiv. Nakon tri desetljeća u kojima je hrvatska vanjska politika imala vrlo jasan cilj (ući u zapadne integracije), sada više nemamo taj jednostavan strateški horizont. Mi smo unutra. Pitanje više nije kako postati dio Zapada, nego što Hrvatska želi biti unutar Zapada i što konkretno može ponuditi svojim partnerima.

To je velika promjena. Hrvatska je postala članica klubova u kojima se donose odluke, ali članstvo samo po sebi ne znači i sposobnost oblikovanja tih odluka. Naša stvarna vanjskopolitička težina ovisit će o tome koliko možemo povezati diplomaciju, gospodarstvo, obrambenu politiku, energetiku, promet, kulturu i regionalnu politiku u koherentnu strategiju. Posebno je važno da Hrvatska ne postane samo konzument sigurnosti i europskih politika. Trebamo biti država koja ima vlastite inicijative. Tu prije svega mislim na Jugoistočnu Europu, energetsku sigurnost, Jadran i Mediteran, odnose s državama Bliskog istoka i sjeverne Afrike te gospodarsku diplomaciju. Hrvatska zbog svojega geografskog položaja ima potencijal biti svojevrsni most između srednje Europe, Jadrana, Balkana i Mediterana. To je strateška prednost koju još uvijek ne iskorištavamo u punoj mjeri.

PRAGMATIČAN PRISTUP

Prošle godine u svibnju, u povodu obilježavanja Dana Europe, premijer Plenković rekao je da “međunarodni položaj Hrvatske nikada nije bio ovoliko jak”. No, s obzirom na to da su problemi posljednjih mjeseci dodatno eskalirali, napose oko uloge SAD-a vezane uz rat s Iranom, uz rat u Ukrajini, čini se da glavni lideri EU-a (Macron, u prvom redu) ne daju isto značenje svim EU članicama... Je li RH pala u drugi plan, s obzirom na to da kolo vode najjači?

- Ne bih rekao da je Hrvatska pala u drugi plan, nego da je postalo očito kako Europska unija nije prostor potpuno ravnopravnih geopolitičkih aktera. Formalno jesmo ravnopravne članice, ali politička težina država nije jednaka. Velike države imaju veće gospodarske, demografske, vojne i diplomatske kapacitete i prirodno je da njihov glas često ima veću težinu. To nije nova pojava. Ono što je novo jest činjenica da se europski sustav danas mora nositi s nekoliko velikih kriza istodobno, odnosno s ratom u Ukrajini, odnosom prema SAD-u, sigurnošću Bliskog istoka, energetikom, migracijama, konkurencijom Kine i promjenom globalnog ekonomskog poretka. U takvom sustavu velike države, logično, nastoje nametnuti strateške prioritete. Ali to ne znači da male i srednje države nemaju prostor za djelovanje.

VEDRAN OBUĆINA

GORAN KOVACEVIC/PIXSELL

Hrvatska pritom mora paziti na jednu stvar: ne smijemo zamijeniti savezništvo podaništvom, ali ni samostalnost izolacijom. Hrvatski interes jest snažan EU i snažan transatlantski odnos. To nije kontradikcija. Hrvatska je jasno potvrdila pripadnost zapadnom savezništvu i nastavak potpore Ukrajini, a EU istodobno pokušava oblikovati vlastiti pristup sigurnosnim krizama, uključujući Bliski istok. Mislim da se Hrvatska treba mnogo aktivnije koristiti onim što bih nazvao koalicijskom diplomacijom. Ako nemamo težinu Francuske, Njemačke ili Italije pojedinačno, možemo imati težinu ako uspijemo okupiti države koje imaju slične interese. Hrvatska već sudjeluje u različitim regionalnim i europskim formatima. Takvu diplomaciju treba dodatno razvijati. Drugim riječima, nije problem što postoje “veliki”. Problem bi bio kada bismo mi sami sebe uvjerili da zbog toga nemamo što reći.

Gledajući na naše susjedstvo, na regiju u širem smislu, kakav je u tom kontekstu položaj RH danas? Vidimo da su odnosi sa Srbijom loši, nisu bajni ni s Crnom Gorom, a odnos prema BiH ponajviše se svodi na zaštitu Hrvata kao konstitutivnog naroda, no spominje se i revizija Daytona, problemi s Dodikom... Vaš komentar svega što se zbiva?

- Hrvatska prema svojem susjedstvu mora imati dugoročniju politiku od politike reagiranja na dnevne incidente. Jugoistočna Europa je za Hrvatsku neposredni sigurnosni, gospodarski i energetski prostor. Sa Srbijom imamo niz neriješenih pitanja koja nisu nestala: nestale osobe, ratna baština, arhivi, granica i položaj hrvatske manjine. Istodobno, postoje konkretni oblici suradnje i interes da se komunikacija održava. I upravo zato mislim da je potreban pragmatičan pristup: razgovarati gdje možemo, biti vrlo jasni tamo gdje moramo, ali ne dopustiti da bilateralni odnosi postanu trajni talac povijesnih prijepora.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i u 2026. naglašava upravo dijalog te pitanja nestalih, arhiva i granice.

Crna Gora je nešto drukčiji slučaj. Hrvatska ima interes za stabilnu i europsku Crnu Goru, ali postoje vrlo konkretna otvorena pitanja, od nestalih i ratnih zločina do pitanja školskog broda Jadran, granice na moru i tretmana hrvatske imovine. Hrvatska je pritom naglasila da ta pitanja treba rješavati bilateralnim dijalogom, a ne pretvarati ih u trajni sukob.

A Bosna i Hercegovina je vjerojatno najvažnije pitanje hrvatske regionalne politike. Tu bih bio vrlo oprezan s formulacijom da je hrvatska politika prema BiH samo “zaštita Hrvata”. Hrvatska, naravno, ima posebnu odgovornost prema Hrvatima u BiH i njihovoj ustavnoj ravnopravnosti i legitimnom političkom predstavljanju. Ali hrvatski strateški interes mora biti i funkcionalna, stabilna i europska Bosna i Hercegovina. Dayton je završio rat, ali nije riješio sva pitanja političkog funkcioniranja BiH. Nakon trideset godina vidimo da se taj sustav mora prilagođavati novim okolnostima. Međutim, svaka rasprava o promjeni Daytona mora voditi računa o tome da se ne otvori prostor za raspad države ili za jednostrano mijenjanje odnosa među konstitutivnim narodima. Hrvatska službeno podupire stabilnost i funkcionalnost BiH, kao i jednakopravnost konstitutivnih naroda.

Problem Milorada Dodika dodatno pokazuje koliko je BiH osjetljiva. Njegovi odnosi s Moskvom i njegova politika prema institucijama BiH nisu samo unutarnjopolitičko pitanje BiH, nego imaju širi regionalni i europski sigurnosni kontekst. Aktualna situacija pokazuje koliko je važno da EU prema BiH govori jasnim jezikom i da europska perspektiva ne ostane samo deklaracija. Hrvatska tu ima jednu veliku prednost - za razliku od nekih drugih aktera, ona je neposredni susjed BiH, članica EU-a i NATO-a te država koja je prošla vlastiti proces euroatlantske integracije. To iskustvo možemo puno bolje iskoristiti.

DAVOR PUKLAVEC/PIXSELL

Kad se sve zbroji i oduzme, koji su najveći problemi hrvatske vanjske politike, diplomacije i položaja u međunarodnoj zajednici danas? I kako ih riješiti? Drugim riječima, Republika Hrvatska danas i sutra o Europi/EU-u i svijetu, s obzirom na nove geopolitičke, sigurnosne i ekonomske izazove, između ostalog? Ili da pitanje postavimo ovako: Što smo bili, što jesmo, što želimo i što možemo biti u kontekstu međunarodne zajednice?

- Rekao bih da je najveći problem hrvatske vanjske politike zapravo činjenica što je Hrvatska uspješno završila jednu strategiju, a još nije dovoljno jasno definirala sljedeću. Bili smo država koja se borila za međunarodno priznanje, sigurnost i članstvo u euroatlantskim institucijama. Jesmo članica EU-a i NATO-a, dio Schengena i europodručja, a OECD je u završnoj fazi pristupanja. Sada moramo postati država koja zna iskoristiti svoj položaj. To znači da hrvatska diplomacija mora biti više od klasične političke diplomacije. Trebamo snažniju ekonomsku diplomaciju, sustavnije povezivanje gospodarstva i vanjske politike, jačanje kulturne diplomacije, znanstvene i tehnološke suradnje te ozbiljnije služenje hrvatskom dijasporom i našim međunarodnim mrežama.

Drugi problem je nedostatak dugoročne strateške kulture. Hrvatska često vrlo dobro reagira na pojedinačne krize, ali moramo puno više razmišljati u horizontu od deset ili dvadeset godina. Što želimo biti na Mediteranu? Kakvu ulogu želimo imati u Jugoistočnoj Europi? Kako ćemo pozicionirati hrvatsko gospodarstvo između EU-a, SAD-a i Kine? Što želimo postići u energetici? Kakvu obrambenu sposobnost želimo imati? Kako ćemo se koristiti Jadranom kao geopolitičkim i gospodarskim prostorom?

Tu bih posebno istaknuo Mediteran. Hrvatska je članica EU-a, ali je istodobno mediteranska država. Imamo veze s Italijom, Grčkom, državama sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a tu vidim prostor za puno aktivniju hrvatsku diplomaciju. Upravo u tom kontekstu treba promatrati i hrvatsko-egipatske odnose, jer Egipat nije samo velika arapska država nego i ključna država Mediterana, Bliskog istoka i Afrike. Imamo odličnu prolaznost u Maroku, koji nam je ulazna vrata za Zapadnu Afriku, ali ni to nije dovoljno iskorišteno. Naravno, ovdje su i jako važni hrvatsko-turski i hrvatsko-izraelski odnosi, ali imamo i diplomatska predstavništva u Perzijskom zaljevu, Iraku i Iranu.

VLASTITA VERZIJA

Koji su još izazovi s kojima se suočavamo, ne samo danas, nego nas čekaju i u godinama koje slijede? Vaš završni komentar...

- Treći izazov je demografski i gospodarski. Međunarodni položaj nije samo broj veleposlanstava i političkih sastanaka. Država je međunarodno relevantna kada ima stanovništvo, gospodarstvo, znanje, tehnologiju, vojnu sposobnost, infrastrukturu i institucije. I aktualna OECD-ova analiza Hrvatske upozorava upravo na demografske pritiske, potrebu povećanja sudjelovanja na tržištu rada, produktivnosti, stambene dostupnosti i dugoročnih reformi. Zato bih hrvatsku buduću vanjsku politiku sažeo u nekoliko riječi: od države koja traži svoje mjesto prema državi koja zna što sa svojim mjestom. Hrvatska danas više nije objekt međunarodne politike. Ona je subjekt. Ali subjekt međunarodne politike postaješ tek kada imaš vlastite interese, vlastite prioritete i sposobnost da ih pretvoriš u savezništva. Naša najveća prilika upravo je u tome da ne pokušavamo biti “mala Francuska” ili “mala Njemačka”. Hrvatska treba biti najbolja verzija same sebe: srednjoeuropska, mediteranska i jadranska država, čvrsto ukorijenjena u EU-u i NATO-u, ali sposobna graditi vlastite odnose prema Balkanu, Mediteranu, Bliskom istoku i Globalnom jugu.

Ako smo prvih trideset godina gradili međunarodni položaj, sljedećih trideset trebali bismo graditi međunarodni utjecaj. To su dvije različite stvari. I upravo će sposobnost da napravimo taj prijelaz odrediti koliko će Hrvatska doista biti važna u Europi i svijetu 21. stoljeća.