Ne bih rekao da je riječ o potpuno novoj migrantskoj krizi u smislu početka novog migrantskog vala kakav smo gledali 2015. godine. Prije bih rekao da je Ceuta vrlo snažan podsjetnik da migrantsko pitanje u Europi nije riješeno, nego je samo privremeno stavljeno pod kontrolu. Nakon vala od više od 70.000 ljudi prema Ceuti, pritisak je splasnuo, ali problem koji ga je proizveo nije nestao - kaže dr. sc. Vedran Obućina, predsjednik Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke, te dodaje:

Ustupljeno

- Ono što je posebno važno jest da se ovdje ponovno pokazala ranjivost europske politike prema migracijama. Europa je posljednjih desetak godina velik dio kontrole svojih vanjskih granica zapravo outsourcala susjednim državama, od sporazuma s Turskom 2016. do različitih aranžmana sa zemljama sjeverne Afrike. Time je smanjen pritisak na europske granice, ali je istodobno nastala nova vrsta ovisnosti. Ako država preko koje prolazi migrantska ruta promijeni svoju politiku, Europa vrlo brzo osjeti posljedice. Zato je Schengen ponovno na testu, ali ne samo kao sustav kontrole granica. Pravo pitanje jest: Može li EU imati zajedničku migracijsku politiku kada se svaka ozbiljna kriza pretvara u nacionalni politički problem? Ceuta je pokazala da je odgovor još uvijek vrlo nesiguran. Uostalom, upravo su unutarnje podjele među članicama nakon krize ponovno izbile na površinu.

Da se još malo zadržimo na Ceuti... Tko je kriv za sadašnju eskalaciju? Vidimo da se Maroko i Španjolska međusobno optužuju, te da je EU stao, očekivano, na stranu svoje članice. Čuju se i teze da je SAD "redatelj" ove nove migrantske krize u Europi...

- Tu bih bio vrlo oprezan s jednostavnim odgovorom. Ne mislim da možemo govoriti o jednom krivcu. Postoje najmanje tri razine odgovornosti: Maroko, Španjolska i sama Europska unija, odnosno njezina dugogodišnja politika upravljanja migracijama. Španjolska je očito morala bolje procijeniti situaciju. Postoje informacije da su upozorenja o mogućem većem priljevu postojala još prije, pa je legitimno pitati zašto se institucije nisu bolje pripremile. S druge strane, sama činjenica da se tisuće ljudi gotovo istodobno pokreću prema granici zahtijeva i odgovor na pitanje što se događalo na marokanskoj strani. Posebno je zanimljiv fenomen društvenih mreža. Prema analizama koje prenosi europski medijski pregled, pojavile su se objave koje su ljude uvjeravale da postoji svojevrsna pravna rupa, odnosno da će oni koji do Ceute doplivaju moći ući ili da će granica u određenom trenutku biti otvorena. Zato se ozbiljno postavlja pitanje moguće dezinformacijske kampanje: tko ju je pokrenuo, tko je širio poruke i kako su algoritmi društvenih mreža pomogli njihovu širenju. Ali iz toga još ne možemo zaključiti da je Maroko organizirao takvu kampanju, a pogotovo ne da iza svega stoje Sjedinjene Države. Teza da je SAD "redatelj" krize, zasad bi bila špekulacija, a ne zaključak koji proizlazi iz dostupnih podataka. Ono što možemo reći jest da migracije sve očitije postaju instrument vanjske politike. Država koja kontrolira određenu migracijsku rutu dobiva političku polugu prema EU-u. I upravo je to možda najvažnija geopolitička lekcija Ceute.

Stoji li teza, kako to naglašava The Economist, da se Europljani panično boje migranata, te da su europske države svojim međusobnim sukobima ponovno pokazale da ih ništa ne dijeli toliko kao migrantske krize?

- Mislim da je ta ocjena, bar djelomično, vrlo precizna. Najzanimljiviji dio argumenta nije čak ni tvrdnja da se Europa "boji migranata", nego činjenica da slike velikog broja ljudi koji prelaze granicu imaju ogroman politički učinak. The Economist upravo upozorava da su europske vlade svojim brzim međusobnim sukobima poslale susjedima vrlo jasnu poruku: malo toga može toliko podijeliti EU kao prizori velikog broja migranata koji prelaze granice. To smo zapravo vidjeli i nakon Ceute. Umjesto da se prvo govori o zajedničkom europskom odgovoru, pojavile su se međusobne optužbe i nacionalne inicijative. Italija je čak jednostrano suspendirala šengenska pravila za putovanja prema Španjolskoj, što je dodatno pokazalo koliko migracije mogu proizvesti političke refleksije unutar same Unije. Nakon sastanka ministara unutarnjih poslova EU-a, međutim, došlo je do zajedničke deklaracije potpore Španjolskoj. Paradoks je u tome što Europa upravo tako postaje ranjivija. Ako znate da će nekoliko desetaka tisuća ljudi na granici proizvesti političku paniku unutar EU-a, onda migracijski pritisak više nije samo humanitarno ili sigurnosno pitanje. On postaje geopolitički instrument. Problem nije samo koliko ljudi prelazi granicu, nego što se događa s europskim političkim sustavom kada ih toliko ljudi prijeđe odjednom.

Također se sve više provlače komentari da migracije nisu više samo pitanje humanitarne politike, nego su one postale jedno od središnjih pitanja nove geopolitike, dubljeg procesa promjena unutar međunarodnih odnosa... Vaš završni komentar?

- Mislim da je upravo to ključ cijele priče. Europa je posljednjih godina uglavnom pokušavala upravljati posljedicama, a znatno manje uzrocima migracija. Možete podići ogradu, povećati broj dronova, poslati više policije na granicu i sklopiti novi sporazum sa susjednom državom. Sve to može smanjiti broj ljudi koji dolaze. Ali ako mladi čovjek u vlastitoj zemlji ne vidi nikakvu perspektivu, razlog za odlazak neće nestati. Jedna od analiza koju prenosi europski medijski pregled upravo Ceutu opisuje kao simptom neuspjeha razvojnog modela: nije dovoljno govoriti o granici ako cijela generacija mladih ljudi nema osjećaj da može izgraditi pristojan život. Zato bih rekao da migracije danas definitivno više nisu samo pitanje humanitarne politike. One su postale jedno od središnjih pitanja europske geopolitike. EU mora prestati ovisiti o pojedinačnim državama poput Maroka ili Turske kao svojevrsnim čuvarima europskih granica. Jedna od mogućnosti jest stvaranje šire mreže sporazuma sa zemljama regije, uz kombinaciju poticaja i jasnih obveza, primjerice legalnih kanala za radnu migraciju, ali i obveza oko kontrole granica i readmisije. Takav pristup predlažu i analize nakon Ceute. Ali dugoročno Europa mora napraviti još nešto: legalne i predvidljive kanale za migraciju povezati s ozbiljnom politikom razvoja zemalja podrijetla. Jer ako je jedina europska poruka "nemojte doći", a ne postoji odgovor na pitanje "zašto odlazite", onda ćemo svake godine imati novu Ceutu, novu Lampedusu, novi Balkan ili neku novu granicu.

I zato bih završio možda najjednostavnije: Ceuta nije dokaz da je Europa izgubila kontrolu nad granicama; ona je dokaz da Europa još uvijek nema dovoljno dobru politiku za svijet u kojem se ljudi kreću, države se koriste migracijama kao političkim alatom, a društvene mreže mogu u nekoliko sati pokrenuti tisuće ljudi. Najveća pogreška bila bi Ceutu promatrati samo kao problem Španjolske. To je europski i afrički problem. I još važnije, to je problem koji će ostati s nama i nakon što posljednji migrant napusti naslovnice. (D.J.) n