Tvrtko Jakovina: Hrvatska je mogla biti uzor drugima...
Republika Hrvatska najviše je i najbolje na svom ugledu radila od 2000. pa do ulaska u Europsku uniju. Tada smo nastojali biti konstruktivni, iskustvo rata i mirne reintegracije koristili smo kao model drugima u izgradnji mira, hvalili se integracijom muslimana i zakonima koji postoje desetljećima. Najvažnije je bilo da smo iznutra nastupali s jasnim ciljem, da smo, bez obzira na razlike, imali zajednički cilj, znali ili glumili da znamo što je u našem nacionalnom interesu, da je on nepromjenjiv bez obzira na partijske izbore - navodi prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga, piše:
- Krajem devedesetih, dok sam studirao na KU Leuven u Belgiji, profesor europskih integracija koje sam slušao, nakon jednog predavanja rekao je kako je žalosno da je Hrvatska izolirana, da je stranci izbjegavaju. Bio sam tada, kako je to već bivalo u ono doba, i iznenađen, i razočaran, i bijesan. Nisam želio čuti ono što je govorio, bilo je to vrijeme dok sam se još sramotio zbog takvih izjava, nastojao dokazivati da je stvar drukčija, da je manje loša nego što izgleda, da slika koju je o Republici stvarao predsjednik ne odgovara ideji većine.
BOLJA PROŠLOST
Danas znam da se ne vrijedi na takve primjedbe ljutiti, jer odgovornost svakog pojedinca u ovakvom sustavu samo je u dva slučaja: jedan su izbori, drugi je ono što svakoga dana netko čini. Ako nastojite biti najbolji liječnik, najpredaniji nastavnik, najmarljiviji službenik, najljubazniji konobar, tada ste za svoju zemlju učinili najviše što možete. U Belgiji sam mogao biti dobar student i mogao sam, kao što jesam, organizirati Croatian Party (za moj rođendan). Pomogla je tada s našim vinima i naša misija pri EU-u. Nisu krajem devedesetih imali puno posla. Bili su, kako su mi govorili tadašnji činovnici, danas aktivni ambasadori, izolirani, blokirani u Bruxellesu.
Nakon trećesiječanjih izbora 2000. Hrvatska kao da je prodisala i pronašla svoj cilj. Trebalo je što prije uhvatiti korak i približiti se EU-u. Oni na desnici, sada bez Tuđmana, svojim su biračima poručivali da je to odlazak s Balkana. Za desni dio javnosti bilo je dovoljno govoriti da će u EU-u biti manje bliski sa Srbijom i tako im je ulazak u EU prodan. Drugi su željeli u Bruxelles kako bi se riješili svega lošeg što se u Hrvatskoj događalo, kako bi dohvatili, reformirali, ma kako naivno to danas izgledalo, što više od onoga što je za nas bio EU. Nijedni nisu bili do kraja u pravu, ali je podudaranje interesa i ciljeva stvorilo sinergiju, imali smo zajednički cilj, posljednje koje je nacija imala. Tako se gradio dobar imidž, tako smo mogli najbolje ilustrirati da je rat gotov, da smo se okrenuli budućnosti i da od naše loše povijesti pokazujemo da možemo naučiti i pogledati hrabro i smjerno u budućnost.
Sve što je došlo nakon 2013., Schengen i euro, s ovom je vlasti pretvoreno u ekskluzivno postignuće jedne konzervativne opcije, jedne vlade i jednog čovjeka. Kao da nitko ne pamti duže od jednog izbornog ciklusa, kao da ne znamo kako je u Hrvatskoj trebalo gurati ideju EU-a. U vrijeme kada je Andrej Plenković bio državni tajnik za EU integracije MVEP-a, 2011. i sada, kada je premijer, dogodila se velika promjena koja Hrvatsku čini nevidljivom, ali i manje utjecajnom, bez obzira na to što premijer govorio.
Krajem ove godine napunit će se 15 godina kako je Hrvatska završila pregovore s Europskom unijom. Sporazum - na Međunarodni dan borbe protiv korupcije - zajedno su potpisali Ivo Josipović i Jadranka Kosor. Izgleda to iz današnje perspektive tako posebno, tako vrijedno, tako korisno, tako rijetko, bio je to jedan od posljednjih, pozitivnih, zajedničkih nastojanja na zajedničkom cilju, svi predstavnici vlasti, oba ideološka spektra. Bez EU-a Hrvatska bi bila puno lošije mjesto no što je to sada.
Hrvatska je tako ostvarila najvažniji cilj, postala dio velikog europskog projekta. Došli smo, s deset godina zaostatka, tamo kamo su došle uglavnom sve europske države. Mnoge od njih prije trideset godina bile su nedostojne naše pozornosti ili smo se mi barem tako ponašali i tako osjećali. Hrvatska jest postala članica Vijeća Europe 1996., ušla u EU, ali je postala članica deset godina nakon Slovenije, dakle godinama nakon što je aplicirala na članstvo, uvela euro, ušla u Schengen...
No Hrvatska u odnosu prema drugim državama srednje Europe ne može prodavati preveliki uspjeh, jer smo ispod prosjeka ako se mjerimo sa Slovenijom, Poljskom, Latvijom, Litvom, Mađarskom, Estonijom, Češkom, Slovačkom, a u jednom trenutku i Bugarskom i Rumunjskom. Mjerimo li se sa Srbijom ili Bosnom i Hercegovinom, tada smo sjajni, ako je EU mjera kojom to mjerimo. Usporedba s Poljskom ili Češkom, s kojima su devedesetih godina pojedini novi direktori poduzeća prekidali odnose, smatrajući da su nedostojni, da će trgovati samo sa Zapadom, postala je bespredmetna. Česi i dalje proizvode avione, mi vozimo njihove automobile, Mađari kontroliraju našu naftnu industriju, dio banaka, Poljaci upravljaju čak i našim teretanama. U slavonskim gradovima danas ima bezbroj stranih banaka: samo rijetke daju kredite za razvoj obrta, čak i stambene kredite.
Međutim, sada, kada je jednom ušla u klub, Hrvatska je dosegnula razinu koju je sanjala dugo i koju, zapravo, žele svi njezini građani. Sada bi trebala znati što želi dalje, od sebe i sa sobom. Koji su naši glavni saveznici, komu mi možemo pokazati što je kod nas bolje nego drugdje. Umjesto da je društvo koje se dijeli na članove i nečlanove, trebala bi iznova pronaći cilj, iznova pokazati što je cilj.
I dalje je Hrvatska zemlja koja nema dokraja povučene i konačno utvrđene granice sa susjedima (osim Mađarske). I dalje ne zna je li joj interes ulazak Crne Gore u članstvo, a ponajmanje zna što želi od Srbije i Srba. Je li Ilok, grad koji prije dvije godine nije imao mesnicu, siromašniji i prazniji zato što graniči s još siromašnijom Srbijom ili bi mu bilo bolje da je palanka bogata poput Krškog? Koji je naš cilj - europska Crna Gora ili prosrpska Crna Gora? Hoćemo li biti snažniji u europskim poslovima ako će s nama biti nekoliko sličnih zemalja na koje ćemo moći utjecati ili ukoliko ostanemo rubna, granična, zemlja? Kako se naši dobri odnosi s Francuzima i Izraelcima preslikavaju u njihove odnose sa Srbijom i suradnju na vojnom planu? Je li moguće graditi odnose a da nemamo veleposlanike u Ukrajini i Izraelu i tako godinama?
Mislim da bi trebalo shvatiti da je za zemlju najbolje i najlakše kada postoji konsenzus oko nekoliko temeljnih pitanja, koja se potom ostvaruju bez obzira na to tko je na vlasti. Valjda je svima u interesu sigurnija, racionalnija, sretnija zemlja. Za takvu politiku potrebno je zapošljavati sposobne, a ne podobne članove partije, potrebno je kontrolirati kako se novac troši, a ne prešućivati da vas mogu izvarati lopovi, kao u Požegi. Kada u administraciji imate mahom nesposobne, oni su prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Ako iz vojnog sustava neprestano izlaze najsposobniji, a kupnja opreme djeluje stihijski, po modelu "daj šta daš", nećemo moći glumiti da je kvaliteta života u Hrvatskoj dobra (što jest) i da je dovoljno imati duga, topla ljeta. Bez turizma i bez nogometa, što čini našu atraktivnost?
NEIZVJESNA BUDUĆNOST
Najbrže i najlakše bilo je kada je Hrvatska imala konsenzus, jasnu politiku i strategiju. Kako mi vidimo Republiku Srpsku u EU-u? Kako mislimo pomoći Crnoj Gori da uđe u EU, pošto znamo da neće vratiti 2,7 milijardi eura, koje po novom tražimo za vojnu imovinu? Hoće li nam Francuzi, koji su najmanje skloni Crnoj Gori, pomoći, nešto dati, jer ćemo možda odigrati njihovu igru?
Osim EU-a, koji su naši drugi prijatelji? U Argentini imamo ambasadu 36 godina, ali oni nisu otvorili ambasadu u Zagrebu. Kako vidimo ostale dijelove svijeta? Je li naš prijatelj SAD? Što Trump zna o Hrvatskoj? Možemo li računati na takav tip savezništva? Kako i komu smo atraktivni? Kada je 1999. Slovenija ostala bez brzog članstva u NATO-u, oni su se vratili u balkansku politiku, kako bi pokazali svoju prednost, ugled, uspjeh i Zapadu pokazali da tamo mogu biti korisni. Mi to nemamo. Nemamo konsenzus, nemamo cilj, pa ostajemo kao ljuska od oraha na velikom moru. Čvrsto, jasno, partijski posložena ostaje samo Hrvatska iznutra, a takva može biti atraktivna zemljama kojima ne bismo željeli reći da smo im uzor. (Portret snimila: Neva Zganec/Pixsell) n
