Gotovo cijelo 20. stoljeće obilježeno je uvjerenjem da je ekonomski rast temelj razvoja društva. Rast proizvodnje, potrošnje, zaposlenosti i nacionalnog dohotka smatrao se glavnim pokazateljem uspješnosti razvoja. Vrijedilo je načelo "što brži rast to bolje", pri čemu se često zanemarivalo pitanje cijene takvog razvoja. Iscrpljivanje prirodnih resursa, onečišćenje okoliša, gubitak bioraznolikosti, klimatske promjene, ali i društvene nejednakosti dugo su se promatrali kao svojevrsne nuspojave ekonomskog rasta, a ne kao pitanja koja su s njim neraskidivo povezana - kaže prof. dr. sc. Đula Borozan s Ekonomskog fakulteta Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, te dodaje:

- Postupno je, međutim, postalo jasno da ekonomski sustav ne postoji izvan prirode i društva. Naime, nije svaki ekonomski rast jednak. Ako rast povećava materijalno blagostanje, ali istodobno uništava prirodni kapital, produbljuje nejednakosti i stvara troškove koje će plaćati buduće generacije, teško ga možemo nazvati poželjnim i održivim. S druge strane, ekonomski rast koji povećava produktivnost, potiče inovacije, stvara kvalitetna radna mjesta, smanjuje nejednakosti i racionalnije se koristi prirodnim resursima može biti kompatibilan s održivošću.

Upravo je spoznaja o povezanosti ekonomije, društva i okoliša otvorila prostor za razvoj koncepta održivog razvoja, temeljenog na trima stupovima - ekonomskom, društvenom i okolišnom. Bit tih stupova jest u tome što se ni jedan od njih ne može dugoročno ostvarivati na račun drugih dvaju. Gospodarstvo mora biti konkurentno i produktivno, društvo uključivo i pravedno, a okoliš očuvan i sposoban podupirati život i ekonomske aktivnosti.

OČUVANJE RESURSA

Koja je razlika između današnjeg shvaćanja održivog razvoja i onoga od prije tridesetak godina?

- Nekada se održivost promatrala prvenstveno kroz prizmu zaštite okoliša, a danas se govori o transformaciji društva i gospodarstva. Održivost više nije pitanje samo ekologa ili stručnjaka za zaštitu okoliša. Ona je postala pitanje ekonomista, menadžera, investitora, političara, potrošača, lokalnih zajednica i pojedinaca. Suvremeno razumijevanje održivog razvoja polazi od toga da se okolišni, ekonomski i društveni problemi ne mogu promatrati izolirano. Klimatske promjene, primjerice, nisu samo ekološki problem; one utječu na produktivnost, cijene, javne financije, migracije, zaposlenost, socijalne nejednakosti i političku stabilnost. Slično tomu, nezakonit uvoz, trgovina i odlaganje opasnog ili toksičnog otpada istodobno su okolišni, gospodarski, zdravstveni, socijalni i politički problem. Posljedice takvih pojava ne završavaju na granicama okolišne politike, nego se prelijevaju na funkcioniranje gospodarstva, kvalitetu života i povjerenje građana u institucije.

GOJKO MITIĆ

Održivost ostaje ključna ekonomska tema jer gospodarstvo ovisi o resursima i uslugama koje pruža priroda. Energija, voda, hrana, sirovine, plodno tlo i stabilni ekosustavi temelj su velikog dijela ekonomskih aktivnosti. Ako se ti resursi troše brže nego što se mogu obnoviti ili ako se okoliš trajno degradira, dugoročno se ugrožavaju i ekonomski rast i kvaliteta života. Zbog toga održivi razvoj više nije samo ekološki imperativ nego i strateška nužnost. Istodobno, održivost otvara prostor za inovacije, nove tehnologije i poslovne modele. Energetska učinkovitost, obnovljivi izvori energije, kružno gospodarstvo, održiva proizvodnja, zelene tehnologije i odgovorno upravljanje resursima mogu istodobno smanjiti pritisak na okoliš i stvoriti nove ekonomske prilike. Poduzeća koja pravodobno prepoznaju takve promjene mogu ostvariti konkurentsku prednost, smanjiti troškove te odgovoriti na promjene u ponašanju potrošača i regulatornom okruženju. Stoga održivost nije nužno suprotnost profitabilnosti. Naprotiv, u mnogim slučajevima upravo dugoročno odgovorno poslovanje može biti preduvjet dugoročne konkurentnosti i profitabilnosti.

Međutim, postavlja se složeno pitanje: Kako zaštititi i sačuvati prirodne resurse, a istodobno osigurati kontinuiran i ekonomski učinkovit razvoj? Odgovor nije jednostavan jer razvoj podrazumijeva iskorištavanje resursa. Ključno je stoga pitanje kako se njima koristiti, u kojoj mjeri i možemo li zadovoljiti potrebe društva uz znatno manji pritisak na okoliš. Ovdje se otvara prostor za tehnološki napredak, učinkovitije korištenje energijom i materijalima, obnovljivim izvorima energije, kružno gospodarstvo te promjenu obrazaca proizvodnje i potrošnje.

Između zelene tranzicije i globalne konkurentnosti koji su najveći izazovi s kojima se svijet suočava, posebno Europa?

- Aktualna geopolitička preslagivanja, ratovi, energetske krize, trgovinski sukobi i sigurnosni interesi često potiskuju dugoročne ciljeve održivog razvoja u drugi plan. Kada su države suočene s ratom ili neposrednom sigurnosnom prijetnjom, razumljivo je da prioritet postaju obrana, energetska sigurnost, opskrba hranom i ekonomska stabilnost. Međutim, upravo takve krize pokazuju koliko su održivost i sigurnost međusobno povezane. Ovisnost o uvozu fosilnih goriva, primjerice, nije samo ekološko ili ekonomsko pitanje nego i pitanje nacionalne sigurnosti.

Jedan od velikih izazova s kojima se Europska unija (EU) danas suočava jest kako istodobno ostvariti ambiciozne ciljeve održivosti i zadržati globalnu konkurentnost europskog gospodarstva. Europski model razvoja posljednjih je godina snažno usmjeren prema zelenoj tranziciji, smanjenju emisija stakleničkih plinova, energetskoj učinkovitosti i većoj neovisnosti o fosilnim gorivima. Međutim, sve je izraženija zabrinutost da visoki troškovi te tranzicije, zajedno s visokim troškovima energije, regulatornim opterećenjem i nedovoljnim ulaganjima, ozbiljno ugrožavaju konkurentsku poziciju europskih poduzeća u odnosu prema globalnim konkurentima. Naime, europske industrijske kompanije u mnogim se slučajevima suočavaju sa znatno višim operativnim troškovima nego njihovi konkurenti iz Amerike, Kine i drugih dijelova svijeta.

Posebno važnu ulogu imaju troškovi energije. Visoke cijene električne energije i plina izravno povećavaju troškove proizvodnje, osobito u energetski intenzivnim industrijama poput kemijske, metalurške, cementne i staklarske. U takvim uvjetima europski proizvođači sve teže konkuriraju proizvodima proizvedenima u zemljama u kojima su energija i drugi ključni inputi jeftiniji. EU nastoji smanjiti ovisnost o ruskim fosilnim gorivima i istodobno ubrzati prijelaz prema niskougljičnom gospodarstvu.

Koje su zapravo mogućnosti Europe u sve dramatičnijim geopolitičkim preslagivanjima? Put od slobodne trgovine prema industrijskoj sigurnosti nije nimalo lak...

- Situaciju dodatno kompliciraju globalna geopolitička preslagivanja. Promjene američke trgovinske i industrijske politike tijekom Trumpove administracije dodatno povećavaju neizvjesnost za europske proizvođače. Uvođenje ili prijetnja uvođenjem carina, trgovinski sukobi, subvencioniranje domaće proizvodnje i sve izraženije natjecanje između Amerike i Kine stvaraju novo globalno okruženje u kojem se ekonomska politika sve manje može odvojiti od geopolitike. Europa je zbog toga pred teškim izborom. S jedne strane želi ostati predvodnik u borbi protiv klimatskih promjena i održivom razvoju, a s druge mora osigurati da njezina industrija može preživjeti i konkurirati u svijetu u kojem druge velike ekonomije snažno subvencioniraju vlastite industrije. Ako se europska industrija previše optereti troškovima tranzicije, a istodobno se dopusti uvoz jeftinijih proizvoda proizvedenih prema manje zahtjevnim okolišnim standardima, postoji opasnost ne samo od preseljenja proizvodnje nego i od postupnog osiromašenja Europe.

No ključno pitanje nije treba li Europa odustati od održivosti i zelene tranzicije. Dugoročno bi takav pristup bio pogrešan. Pravo je pitanje kako provesti zelenu tranziciju tako da ona istodobno postane izvor nove europske konkurentske prednosti. Ta se prednost mora temeljiti na znanju, inovacijama, tehnologiji, kvaliteti, produktivnosti i sposobnosti stvaranja proizvoda veće dodane vrijednosti. Zato revitalizacija europske industrijske konkurentnosti mora započeti smanjivati troškovni jaz u odnosu prema ključnim globalnim konkurentima. To znači stvaranje pristupačnije i sigurnije energije, snažnije poticanje istraživanja i razvoja, veća javna i privatna ulaganja, jednostavnije regulatorne procedure te učinkovitije korištenje europskog jedinstvenog tržišta. Istodobno, zelena tranzicija mora biti industrijska prilika, a ne samo dodatni regulatorni trošak.

Europa, dakle, ne mora birati između održivosti i konkurentnosti, ali mora promijeniti način na koji provodi održivu tranziciju. Ako održivost postane isključivo skup dodatnih troškova i regulacija, oslabit će europsku konkurentnost. Ako je, međutim, prilika za tehnološku transformaciju, inovacije, energetsku sigurnost i stvaranje novih industrija, može postati upravo jedan od izvora buduće konkurentske prednosti Europe. Najveći izazov za Europsku uniju stoga nije odustati od zelenih ciljeva, nego pomiriti ambiciju održivosti s ekonomskom realnošću globalnog tržišta. U tom se kontekstu mora promatrati i Hrvatska...

DOMAĆE PERSPEKTIVE

Gladajući širu sliku, ali i domaće (ne)prilike, u kakvoj je poziciji Hrvatska kad se radi o održivom razvoju danas i sutra?

- Strategiju održivog razvitka RH je donijela još 2009. godine, a svoje razvojne politike u velikoj mjeri usklađuje sa strateškim ciljevima EU-a. Članstvo u EU-u pritom donosi značajne mogućnosti - od pristupa europskim fondovima i financijskim instrumentima do sudjelovanja na jedinstvenom tržištu, razvoja infrastrukture i uključivanja u europske lance vrijednosti. Međutim, hrvatski problem više nije nedostatak strateških dokumenata, nego nedostatak strateškog djelovanja. Održivost zahtijeva institucije koje ne samo što donose strategije i propise nego ih i učinkovito provode, kontinuirano prate njihove rezultate, pravodobno prepoznaju rizike te osiguravaju odgovornost za nepravilnosti i neuspjehe. Bez takvih institucija održivi razvoj lako ostaje deklarativan cilj umjesto da postane stvarni razvojni model.

Za Hrvatsku je posebno važno pitanje kako razvojne potencijale pretvoriti u dugoročnu konkurentsku prednost. Ne može konkurirati najvećim europskim gospodarstvima veličinom, ali može graditi prednosti u područjima u kojima ima prirodne i razvojne potencijale - obnovljivoj energiji, održivom turizmu, poljoprivredi i prehrambenoj industriji, digitalnim tehnologijama, logistici, pomorskom gospodarstvu te specijaliziranim proizvodima i uslugama veće dodane vrijednosti. Ti potencijali, međutim, sami po sebi nisu dovoljni. Hrvatska se suočava s nizom strukturnih problema koji otežavaju ostvarivanje dugoročnog razvoja. Među njima su relativno niska razina produktivnosti, nedovoljna ulaganja u istraživanje i razvoj, administrativne prepreke, nepovoljni demografski trendovi, nedostatak radne snage te velika ovisnost pojedinih dijelova gospodarstva o turizmu.

Dodatni izazov su kvaliteta i učinkovitost državnih institucija, osobito Vlade, Sabora i pravosuđa. Povjerenje građana u te institucije ostaje nisko, a percepcija korupcije izrazito visoka. Prema istraživanju Eurobarometra iz 2025. godine, čak 90 % hrvatskih građana smatra da je korupcija raširena u zemlji, što čini ozbiljnu prepreku izgradnji institucionalnog okruženja pogodnog za ulaganja, poduzetništvo i dugoročne razvojne projekte.

Prema Sustainable Development Reportu, Hrvatska ostvaruje visok ukupni rezultat u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja, ali istodobno ostaju veliki izazovi, osobito u području SDG-a 13 - klimatske aktivnosti, SDG-a 12 - odgovorna potrošnja i proizvodnja te SDG-a 16 - mir, pravda i snažne institucije. To pokazuje da održivi razvoj nije moguće svesti samo na smanjenje emisija ili zaštitu okoliša. Kvaliteta institucija, odgovornost, učinkovitost javne uprave i sposobnost provedbe politika jednako su važni dijelovi tog procesa.

Hrvatska je danas u položaju u kojem održivost može biti i ograničenje i velika razvojna prilika. Ako se zelena tranzicija provodi prvenstveno kroz nove obveze, administraciju i troškove, njezini će učinci biti ograničeni. Ako se, međutim, iskoristi za modernizaciju gospodarstva, energetsku sigurnost, tehnološki razvoj i jačanje institucija, može postati jedan od ključnih pokretača razvoja. Pravi izazov stoga nije pitanje može li Hrvatska, kao i EU, biti održiva, nego može li održivost pretvoriti u konkurentsku prednost. Odgovor će manje ovisiti o broju novih strategija, a više o sposobnosti institucija i gospodarstva da postojeće ciljeve pretvore u konkretne projekte, ulaganja i mjerljive rezultate. Upravo će sposobnost povezivanja održivosti, konkurentnosti i kvalitete institucija u velikoj mjeri odrediti razvojni položaj Hrvatske u desetljećima koja dolaze. n