Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka. Mudre su to i dvoznačne riječi slavog indijanskog poglavice Bika Koji Sjedi, čovjeka poznatog i po tome što je predvodeći ujedinjena indijanska plemena u Bitci kod Little Bighorna lipnja 1876. pobijedio Georgea Armstronga Custera i njegovu do tada nepobjedivu Sedmu konjičku pukovniju.

Tada već ostarjeli Bik znao je što govori, jer za američke starosjedioce Zemlja i priroda bile su i ostale svetinje. Znao je što govori i Arthur Conan Doyle kad je kazao kako čovjekove ideje moraju biti široke kao priroda ako će interpretirati prirodu. Interpretirati prirodu zapravo nije lako, nerijetko je i nemoguće, jer prirodu prije svega treba doživjeti i njoj se prepustiti u bliskom susretu, izravno i bez predrasuda, kako bi se percepcijom njezine fizičke snage, njezine vizualizacije, osjetila i ona druga, šira i dublja, razina okruženja pitome divljine ili divlje pitomosti, kakvu može pružiti samo priroda koja se pred vama/nama otvara onakva kakva jest u stvarnosti, neiskvarena i iskonska, sačuvana od pošasti masovnog turizma, urbanosti i spektakla ljudske otuđenosti, uključujući i svenazočnu devastaciju, iskorištavanje i zagađivanje. Drugim riječima, biti blizak s prirodom znači biti blizak s njezinom organskom duhovnošću, a uhvatiti takvu duhovnost prirode nije nemoguće, naprotiv, posve je lako ako niste nepovratno zatrovani svim lošim aspektima ovodobnog globalizma, koji se poput mreže nadvija nad civilizacijom 21. stoljeća.

Budisti će kazati kako povezanost s prirodom nosi duboke duhovne aspekte koji pridonose našem unutarnjem rastu i miru. Šetnjom u prirodi, meditacijom na otvorenom, prakticiranjem ekološke svijesti, povezivanjem s prirodnim ciklusima te umjetničkim izrazima možemo se povezati s većim i dubljim smislom i sa svemirom. U tom slučaju na pravom smo putu da otkrijemo jednostavnu istinu - da smo dio nečeg većeg i da postoji neizreciva mudrost u prirodi koja može obogatiti našu duhovnost i pružiti nam trajan unutarnji mir.

Naravno, kad se radi o odnosu prirode i čovjeka, i kršćanski nauk ima tu što reći, između ostalog, i u kontekstu danas više nego ikada aktualne ekologije, brige za okoliš, dok nas klimatske promjene upozoravaju na blizinu katastrofe i za prirodu i za ljude ako ne promijenimo pristup prirodi, ali i samima sebi. "Kad se velike teme kršćanske teologije, poput zavjeta i utjelovljenja, dovedu u naše suvremeno razumijevanje ekologije s kritičkim stavom, ali koji uvažava ljepotu i dubinu obje discipline, one podižu našu ekološku viziju s pukog materijalizma na viziju pomirenja, ponovnog stvaranja i, u konačnici, uskrsnuća", lijepo je sročio i upozori nas poznati isusovac Joseph Carver.

Povod za sve netom napisano, za ovakve, nekome vjerojatno i pretenciozne, opaske, jedan je konkretan slučaj, zapravo knjiga Daria Majetića, koji se na svoj način bavi prirodom, florom i faunom, kroz priče o nacionalnim parkovima i parkovima prirode u Hrvatskoj. Ukupno je dvadeset dvije cjeline, poglavlja, u kojima Majetić, ne mareći za nezgrapnu podjelu zemljovidnih i prostornih područja (8 + 13), elaborira posebnosti destinacije u kojoj se trenutno zatekao, izbjegavajući, koliko se god to moglo, uobičajene statističke podatke i općepoznate narative, posvećujući najviše pozornosti široj i dubljoj slici parkova, fizičkoj i duhovnoj, pa i filozofičnoj refleksiji, u pričama čije se odrednice, uključujući i one emocionalne, poput neke konstantne niti provlače od prvog do posljednjeg poglavlja knjige.

Pritom ekspresivnu sadržajnost Majetić postiže inkorporiranjem povijesnih elemenata u priče s konkretnog terena, gdje prošlost susreće sadašnjost, kako u materijalnom (ostatci artefakata iz prošlosti) tako i u duhovnom smislu (ljudi i njihove sudbine), kako bi pisanom riječju uprizorio filmski sugestivnu i zaokruženu cjelinu hrvatskih parkova. Drugim riječima, čitajući Majetićeve priče iz parkova, efekt vizualizacije napisanoga nameće se gotovo kao "nadrealna realnost" svakome tko bez predrasuda voli i poštuje prirodu i njezinu neprijepornu snagu i moć.

Sve u svemu, zaključak se nameće sam po sebi (iako je i to fraza!): osam nacionalnih parkova skupa s 12 parkova prirode ovim izdanjem dobiva hvalevrijedan doprinos boljem razumijevanju prirode i ljudi, prošlosti i sadašnjosti, hrvatskih posebnosti i jedinstvenosti, s kojima se susreću gomile turista, ali koje i u PR i marketinškom smislu imaju itekako važnu ulogu. Ipak, najvažnije od svega jest da su nacionalni parkovi i parkovi prirode u Majetićevoj (re)interpretaciji prezentirani poput nekog duhovog vodiča kroz glasovite hrvatske prirodne ljepote. Referirajući se za kraj na glasoviti film iz 80-ih Park je moj (The Park is Mine), u Majetićevoj percepciji i recepciji park/parkovi postaju svačije dobro.

(Uvodnik za knjigu Daria Majetića (tekst) i Tomislava Markovića (fotografije) "Dragulji Lijepe naše - Parkovi Hrvatske"/Srednja Europa, 2026.
Napomena: Svi tekstovi u knjizi izvorno su objavljivani u Magazinu Glasa Slavonije tijekom nekoliko godina. DJ)