Američki predsjednik Donald Trump prošlog je tjedna stigao u tursku prijestolnicu u spektakularnom depresivnom raspoloženju, vidljivo ljut što se privremeni sporazum o prekidu vatre koji je dogovorio s Iranom nije održao, te prijeteći da će kao posljedice izazvati još više razaranja i kaosa. Islamsko vodstvo zemlje, koje je samo dva tjedna prije pohvalio kao "vrlo razumno", bilo je "ološ" i "bolesni ljudi", rekao je Trump novinarima dok je sjedio pokraj glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, naglašava Robert Tait u svom komentaru za The Guardian, te dodaje:

Trump je jednako žestoko napao Savez, koji je bio temelj kolektivne zapadne sigurnosne politike od 1949., kada je osnovan kao Sjevernoatlantski savez kao odgovor na širenje sovjetskog komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Nekoliko sati kasnije izišao je sa sastanka - s čelnicima koje je upravo kritizirao - govoreći o jedinstvu. "U toj je sobi bilo puno ljubavi", rekao je Trump. Očito nikada nije imao tako pozitivan sastanak NATO-a.

Trump je svoju iznenadnu toplinu proširio i na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, kojeg je pohvalio kao "domišljatog" jer je održao svoju zemlju na okupu u ratu protiv Rusije, koju predvodi Vladimir Putin, čiji se politički stil i cilj Trump dugo pretpostavljao da preferira.

Zašto je Trump iznenada promijenio stav prema NATO savezu, kojeg je često ismijavao kao "papirnatog tigra" i optuživao da "opljačka" SAD očekujući da će Amerika pokriti lavovski dio troškova? I kakve bi mogle biti posljedice takvog nepredvidljivog i, po nekim mjerilima, nasilnog ponašanja? Odgovori, prema nekim analitičarima, kreću se od relativno jednostavnih do složenijih - s Trumpovom impulzivnošću i sklonošću da mijenja mišljenje iz hira, što je gotovo na površini bilo kakvog objašnjenja. Jedan od uzroka njegove nagle promjene mogao bi biti afinitet prema domaćinu summita, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu, snažnom vođi koji je na vlasti 23 godine, a prema kojem Trump već dugo izražava divljenje unatoč njegovim islamističkim političkim korijenima.

Jednako učinkovito je ekstravagantno laskanje Marka Ruttea, bivšeg nizozemskog premijera koji je od svoje prirodne brbljavosti napravio umjetnost kako bi igrao ulogu "Trumpova šaptača", često hvaleći američkog predsjednika što je "spasio" NATO time što je naveo europske saveznike da povećaju svoju potrošnju na obranu, što je dugo bila Trumpova muka - zaključuje Robert Tait.

O aktualnoj situaciji s NATO savezom, uključujući u tom kontekstu i Republiku Hrvatsku, razgovarali smo s prof. dr. sc. Marinkom Ogorcem, stručnjakom za sigurnost i predavačem na Veleučilištu Velika Gorica.

Trumpovo menadžiranje

U kojoj je mjeri summit u Ankari označio novi strateški početak za NATO ili je umjesto toga razotkrio dublju unutarnju krizu povjerenja u Savezu?

- Očigledno, nije se dogodilo ni jedno od navedenog. Vodeći čelnici zemalja koji su sudjelovali na summitu iskazali su očekivano jedinstvo, potrebu za većim izdvajanjima i nepodijeljenu potporu Ukrajini u njezinim daljnjim ratnim nastojanjima. Naravno, od ustaljene retorike odudarala je osebujna retorika i stil izražavanja predsjednika Trumpa, ali to se moglo očekivati, pa nitko nije bio u većoj mjeri iznenađen. Vjerojatno je španjolskim predstavnicima bilo dosta neugodno slušati Trumpove optužbe, pa i vrijeđanja, ali sa završetkom summita i to je sada gotova priča. S druge strane, ovakvi summiti izuzetno su korisni ne samo zbog više-manje deklarativnih panelarnih izlaganja u kojima se uglavnom nastoje izbjeći disonantni tonovi već prije svega zbog brojnih bilateralnih susreta na tzv. marginama summita, pri čemu se vode ozbiljni, vrlo konstruktivni pregovori na različitim razinama odlučivanja. Obično su takvi susreti izvan fokusa javnosti i samim time sudionicima osiguravaju odgovarajuću konspirativnost koja je u takvim slučajevima nužna.

Kako bi se zahtjev Washingtona (Trumpa) da Europa preuzme veću obrambenu odgovornost trebao promatrati u kontekstu transatlantskog strateškog partnerstva?

- Od novog dolaska na čelo SAD-a, predsjednik Trump zahtijeva veći angažman europskih članica NATO saveza na razvoju vlastitih obrambenih sposobnosti, jer su se tijekom dosta dugog razdoblja nakon završetka hladnog rata sve više oslanjale na vojnu moć SAD-a, a u svojim zemljama smanjivale obrambene proračune na račun drugih društvenih izdvajanja (uglavnom socijalnih programa). U tom kontekstu predsjednik Trump inzistira da europske članice NATO-a mogu ostvariti dovoljno obrambenih sposobnosti za samostalno vođenje konvencionalnog rata uz veću ili manju američku potporu. Naravno, predsjednik Trump nastupa s tim zahtjevima prije svega s aspekta menadžera, što je radio cijeli život, nastojeći ostvariti ne male dobitke za američki vojno-industrijski kompleks. Naime, osim obrambenog sektora, većina zapadnoeuropskih država postupno je zanemarivala i vlastitu vojnu proizvodnju, zbog čega znatan dio zapadnoeuropske vojne industrije nije slijedio tehnološki razvoj i danas nije sposoban stvoriti tehnološki visoko sofisticirane sustave (npr. vrlo je upitno može li europska zrakoplovna industrija, pa i integrirana u zajednički klaster, samostalno razviti borbeni zrakoplov V. generacije). Upravo zbog toga su europske zemlje, kako bi osuvremenile svoj obrambeni sektor, usmjerene na kupnju visoko sofisticiranih (ujedno i najskupljih) sustava od SAD-a i njegova vojno-industrijskog kompleksa. Pojednostavljeno rečeno, povećanje sredstava europskih zemalja članica NATO-a za obrambene potrebe postupno bi se prelilo u džepove američkog vojno-industrijskog kompleksa. Pri tome bi SAD i dalje zadržao vodeću ulogu u transatlantskom strateškom partnerstvu.

Snaga odvraćanja

U vrijeme kad SAD (Trump) dovodi u pitanje vrijednost i smisao postojanja ovako ustrojenog Saveza, koji je najjači argument za nastavak američkog vodstva u NATO-u? Ili NATO može i bez dominantne uloge SAD-a?

- I ovom ću prilikom ponoviti činjenicu kako u današnje vrijeme NATO savez nije potreban SAD-u, ali je SAD itekako potreban NATO-u. Doduše, posljednja događanja na Bliskom istoku u određenoj mjeri to opovrgavaju, jer je upravo iranski sukob pokazao vrijednost saveznika koji su dovoljno blizu prostoru sukoba, čime se omogućava učinkovita (i brža) logistika operativnim snagama. Inače, tijekom proteklog dužeg razdoblja europske zemlje članice NATO-a prilično su zapostavile svoje obrambene potencijale i resurse vojne proizvodnje, oslanjajući se primarno na vojnu moć SAD-a. Ukrajinski rat je u znatnoj mjeri "trgnuo" vodeće strukture europskih zemalja članica NATO-a koje su započele intenzivno vojno pomagati Ukrajinu, pri čemu su raspoložive zalihe streljiva i naoružanja u arsenalima zapadnih zemalja počele naglo nestajati tijekom obrane Ukrajine. Na taj je način veći dio europskih zemalja članica NATO-a došao u poziciju intenziviranja vojne proizvodnje kako bi se nadomjestio zabrinjavajući manjak vojne opreme i streljiva.

S druge strane, prilično skromni i nedovoljni proizvodni kapaciteti njihove vojne industrije nisu mogli odmah odgovoriti zahtjevima političkih i vojnih čelništava. Nakon dolaska predsjednika Trumpa na čelo SAD-a i njegove otvorene izjave protiv NATO-a kakvog je zatekao, te zahtjeva europskim članicama za mnogo veća ulaganja u obrambeni resor, veći broj NATO zemalja započeo je izdvajati više od 2 % BDP-a za obrambene potrebe (iako tu razinu još uvijek nisu dostigle sve zemlje članice tog saveza). Unatoč tome, izvjesno je da većina europskih zemalja članica mora potpuno redefinirati svoj obrambeni sektor, od vojnih efektiva i sustava njihove izobrazbe do kapaciteta obrambene produkcije svih vrsta. Osim toga potrebno je u znatnoj mjeri prilagoditi državnu infrastrukturu (osobito komunikacije i transportne kapacitete) vojnim potrebama.

Sve to čini nužnost velikih izdvajanja i znatno veća naprezanja društva praktično na svim poljima, kako bi se postigla koliko-toliko zadovoljavajuća sposobnost vođenja konvencionalnih ratnih operacija. No, uz sve navedeno, europske zemlje članice NATO-a ostat će vezane uz vojnu pomoć SAD-a, jer samostalno ne mogu ostvariti satelitsku potporu obavještajnim i komunikacijskim sustavima, ne mogu ostvariti odgovarajuću obavještajnu potporu, vođenje sustava na veću dubinu, stratešku logistiku i sl. Sve to još uvijek je moguće samo od SAD-a, koji se u konačnici obvezao i na odvraćanje od napada na NATO svojim nuklearnim arsenalom. Sve navedeno dovoljno upozorava na još uvijek ključnu i dominantnu ulogu SAD-a u NATO savezu.

BERISLAVA PICEK/CROPIX/GLOBUS/JL

Ukupno uzevši, s Trumpom ili bez njega, je li NATO sposoban istovremeno odvraćati Rusiju, podržavati Ukrajinu, upravljati rizicima na Bliskom istoku i održavati unutarnju koheziju?

- Sve navedeno čini najveće izazove današnjem NATO-u, a i najveći je razlog disonantnih političkih tonova unutar samog Saveza. Prije svega, upravljanje krizom na Bliskom istoku (ponajprije mislim na iranski rat) nije u nadležnosti NATO-a, jer ga taj savez nije niti započeo, već američko-izraelska koalicija. U ovom slučaju NATO je doslovno stavljen pred gotov čin i to od njegove najvažnije članice, koja očigledno ne može upravljati krizom, nego ju je izazvala i sada traži pomoć ostalih članica saveza i zamjera im što se u nju ne žele uključiti svojim resursima i vojnim efektivama. To je izazvalo prijepore koji su bili u velikoj mjeri prisutni i na nedavno završenom summitu NATO-a u Turskoj i očigledno nije pogodovalo održavanju kohezije saveza, ma koliko se to nastojalo marginalizirati.

Što se tiče ukrajinskog rata, tu je situacija potpuno drukčija - zapadnoeuropske zemlje članice Saveza vrlo intenzivno i solidarno pomažu Ukrajini u njezinim obrambenim naporima, a SAD se u znatnoj mjeri politički distancira od veće potpore kakva je bila tijekom administracije predsjednika Bidena, iako još uvijek ima, moglo bi se reći, presudnu ulogu na razvoj ratnih operacija satelitskom, obavještajnom i logističkom potporom Ukrajini, te detekcijom dubinskih ciljeva za gađanje dalekometnim sustavima. Naravno, i ovdje je u prvi plan izbio menadžerski instinkt predsjednika Trumpa, jer većinu sustava i potpore koju SAD isporučuje Ukrajini plaćaju europske članice saveza (bolje rečeno, njihovi porezni obveznici).

Najvažnija uloga koju je NATO imao u svojoj povijesti od nastanka pa do danas - odvraćanje imperijalnih ambicija Rusije (u početku i cijelo vrijeme hladnog rata, imperijalnih ambicija SSSR-a) zadaća je koju najuspješnije realizira. Naravno, nestankom SSSR-a situacija na globalnom planu se promijenila, pa Rusija više nije sila razmjerna potencijalu SSSR-a, ali još uvijek pokazuje određenu razinu imperijalnih težnji koje NATO vrlo uspješno odvraća od prostora centralno i zapadnoeuropskih zemalja.

Zakavkaski izazovi

Hoće li se budućnost NATO-a sve više oblikovati duž novih interesnih linija koje se protežu od Crnog mora do Južnog Kavkaza? Naime, tri zemlje Južnog Kavkaza imaju različite pristupe NATO-u, a to su Gruzija, Armenija i Azerbajdžan...

- Kako će se razvijati situacija u zakavkaskom prostoru sada je gotovo nemoguće procijeniti. Živimo u razdoblju novog redefiniranja globalne arhitekture međunarodne zajednice, uz vrlo turbulentne silnice kojima velike sile nastoje ostvariti svoje strateške nacionalne interese. Prostor zakavkazja Rusija smatra svojim neupitnim strateškim interesom (otprilike jednako kao što SAD prostor Južne Amerike smatra svojim vitalnim interesom) i poduzet će sve opcije kako bi ih i zadržala u svom interesnom području. Jedan od vrlo konkretnih primjera upravo je sudbina Gruzije, koja je nakon niza turbulencija izazvanih raspadom SSSR-a, a posebno tzv. revolucijom ruža, uspostavila prozapadnu vlast na čelu s Mihailom Saakašvilijem. Turbulentni procesi koji su nastavljeni u toj zemlji završeni su tzv. Kolovoškim ratom 2008. godine, tijekom kojeg su ruske vojne snage u nepunih šest dana porazile gruzijsku vojsku i svrgnule vlast Saakašvilija. Danas je u Gruziji na vlasti proruska administracija, uz postojanje odcijepljenih pseudodržavnih struktura Abhazije i Južne Osetije, kojima je državnost priznala jedino Rusija.

Problemi Armenije i Azerbajdžana još su složeniji jer su te dvije zemlje bile u otvorenom sukobu zbog odmetnute pokrajine Nagorno Karabah, koju je Azerbajdžan osvojio u posljednjem ratu s Armenijom. Cijelo vrijeme sukoba Azarbajdžan je imao veliku vojnu i materijalnu potporu Turske, koja je i danas ostala vrlo utjecajni saveznik te kavkaske države, dok je tražena vojna, politička, diplomatska i svaka druga pomoć Armeniji od Rusije znatno je izostala. To je dovelo do armenskog distanciranja od Rusije, što pokušava iskoristiti NATO i privući Armeniju u svoj savez, bez obzira na negativno stajalište Rusije.

Uglavnom, prostor zakavkazja koji okružuje Gruziju, Armeniju i Azarbajdžan mogao bi biti novi, sve aktualniji neuralgični prostor ruskih strateških interesa. Kakva će biti uloga NATO-a na tom prostoru vrlo je upitno iz današnje perspektive.

Kad se povede riječ o širim planovima NATO saveza, sve se više naglašava i važnost tzv. arktičke strategije... Što ta strategija predstavlja, što uključuje? Govori se o usvajanju strategije do 2030. godine, realno izvedivo ili zasad ipak ne?

- Arktik postaje sve više područje sukobljavanja interesnih sfera velikih sila, u prvom redu SAD-a i Rusije. Otapanje vječnog leda na Arktiku otvorilo je mogućnost gospodarske eksploatacije tog prostora iznimno bogatog rudnim i energetskim resursima, a osim toga otvorilo je mogućnost novih komercijalnih plovnih puteva s najkraćom udaljenošću između sjevera SAD-a i Dalekog istoka. Rusija je prva shvatila važnost Arktika i zaposjela područje vječnog leda sve do Sjevernog pola već početkom ovog stoljeća. U ovom trenutku jedino Rusija raspolaže specijaliziranim vojnim formacijama koje mogu izvoditi borbena djelovanja u polarnom prostoru (200. arktička samostalna moto-streljačka brigada sa sjedištem u gradu Pečenga; 80. arktička samostalna moto-streljačka brigada sa sjedištem u Alakurtti i 61. mornaričko-desantna brigada u gradiću Sputnik), zbog čega su pojedine sjeverne europske zemlje i SAD poduzeli razvoj vlastitih snaga za polarno ratovanje.

U tom kontekstu možemo tumačiti i tzv. arktičku strategiju koja podrazumijeva postupno potiskivanje ruskog utjecaja s arktičkog prostora (podjednako vojnog i gospodarskog) i povećanje vlastitog (NATO) utjecaja na to područje. Upravo zbog toga Grenland je od strateške važnosti za SAD, zbog čega ga predsjednik Trump periodično svojata i zahtijeva krajnje nediplomatskim rječnikom i postupcima. Hoće li ta strategija ugledati "svjetlo dana" do 2030. godine znat ćemo uskoro, ali prava je nepoznanica kakva bi mogla biti mogućnost njezine provedbe.

Pouzdani saveznik

Zaključno, Hrvatska u NATO savezu, jesmo li pouzdan partner, bez obzira na neke suprotne stavove predsjednika i premijera? "Hrvatska dobro napreduje u ispunjavanju ciljeva koji su zajednički zacrtani u NATO-u i dosegnula je 2,1 posto BDP-a za obranu u užem smislu i 1,89 posto za projekte dvojne namjene", izjavio je u Ankari ministar obrane Ivan Anušić... Vaš završni komentar?

- Hrvatska i njezine oružane snage u brojnim su primjerima do sada dokazale kako su lojalna i vrlo uspješna članica NATO saveza. Bez obzira na političke disonantnosti, s tehničkog aspekta Hrvatska vojska je usvojila gotovo sve standarde NATO saveza i uspješno funkcionira u svima interoperabilnim aktivnostima saveza. Republika Hrvatska ima kvalitetnu vojsku, dobro strukturiranu, s visoko motiviranim profesionalnim i pričuvnim sastavom na koju može biti s pravom ponosna. Uostalom, sve ankete ispitivanja javnog mnijenja nedvosmisleno pokazuju kako široki slojevi hrvatskog pučanstva najviše povjerenja imaju upravo u Hrvatsku vojsku. To dovoljno govori o našim oružanim snagama.