Rusija u vrtlogu rata i iluzije mira: Ukrajina postala golem teret Putinu
Bolje prvi u selu nego zadnji u gradu: svjetska ili regionalna sila, pitanje je sad
Zapadnoj interpretaciji rata draga je ukrajinska baza vizualno potvrđenih ruskih vojnih gubitaka WarSpotting, koja navodi da je Rusija u ratu izgubila više od tri tisuće tenkova, osam tisuća pješačkih borbenih vozila i oklopnih transportera, 1000 topničkih sustava, više od sto zrakoplova, helikoptera, radara te nekoliko desetaka plovila raznih klasa.
Kako se radi uglavnom o staroj sovjetskoj tehnici i opremi, prijatelji Kremlja vjeruju da je ovaj rat pokrenuo modernizacijski ciklus ruske vojske, a protivnici misle kako Rusija nikad više neće moći podići vojnoindustrijski kompleks na razinu iz vremena SSSR-a zbog industrijskih, tehničko-tehnoloških, logističkih i u konačnici kadrovskih ograničenja.
DUGOVI PROŠLOSTI
Podsjetimo, nakon Drugog svjetskog rata Ukrajinska SSR, odnosno Donbas, glavna je sovjetska industrijska baza i perjanica vojnoindustrijskog kompleksa. Od strateški važnih tvornica sovjetske obrambene industrije tu se nalazi Zaporoški aluminijski kombinat, najveći u Europi u to vrijeme, proizvođač kemijskog aluminija, silumina i magnezija. Motor Sič od njihovih je legura proizvodio turbomlazne i ostale motore nuklearne trijade te zračnih snaga SSSR-a. Za optiku i automatizirane sustave upravljanja zadužen je bio Projektni biro Luč.
“Kadrovski grad” Dnipro dobio je Južni projektni biro i zavod Juzmaš, tvrtku s prestižnim statusom u svijetu vojnih i civilnih raketa. U rodnom gradu Zelenskog, Krivom Rogu, smještena je tvornica mangana. Harkiv je bio centar velikih industrijskih tvrtki poput Turboatoma, Mališeva, Hartrona, a tu se nalazi i Institut za ionosferu, dio slavnog Harkovskog politehničkog instituta, koji je u sovjetsko doba uz sebe vezao tri tisuće inženjera. Uglavnom, istočna Ukrajina ostvarivala je oko četvrtinu izvoza SSSR-a, gorivo, metali i mineralne sirovine činili su gotovo 50 % toga izvoza, oprema i strojevi - poput vozila, traktora, dizelskih i električnih lokomotiva, kamiona, turbina, generatora, motora, električnih peći, strugača, činili su 25 %, vojna industrija 17 %, a proizvodi prehrambene industrije oko 10 % izvoza. Unatoč širokom rasponu robe koju su proizvodile ukrajinske, kao i ostale sovjetske, tvrtke bile su dijelovi zonskog sustava i kao takve nisu mogle same zatvarati proizvodni ciklus.
Slično je i s Rusijom, gdje se postsovjetski strukturni industrijski problemi manifestiraju na mnoge načine, ali je najdalje odjeknulo onaj povezan s potapanjem krstarice Moskva. To nije bio samo gubitak vodećeg broda nego i prikaz nesposobnosti Rusije da samostalno zamijeni najkompleksnija pomorska sredstva. Vojni analitičar Jurij Fedorov tvrdi da Rusiji trenutno nedostaje brodograđevinska infrastruktura, potrebna za izgradnju krstarice iste klase u doglednoj budućnosti. Glavno sovjetsko brodogradilište sposobno za proizvodnju plovila te veličine nalazilo se u Mikolajevu, koji je danas dio Ukrajine. Obnova takvih brodogradilišnih kapaciteta u zemlji zahtijevala bi golema dugoročna ulaganja, specijaliziranu infrastrukturu i industrijske resurse koje Rusija u ratnim uvjetima ne može ili ne želi mobilizirati.
No zato je u brodogradilištu Sevmaš 17. lipnja položila kobilicu višenamjenske nuklearne podmornice Murmansk, devete podmornice modernizirane klase Projekt 885M, Jasen-M.
TEMPO OBNAVLJANJA
Prema navodima portala Mil.Press, u operativnoj uporabi Ruske ratne mornarice trenutačno su četiri podmornice klase Jasen-M. Peta jedinica, Perm, prolazi završna ispitivanja, te se njezino uvođenje u operativnu službu očekuje do kraja godine. Ujedno bi trebala postati prva podmornica te klase opremljena hipersoničnim raketama Cirkon.
Podmornica Uljanovsk, čija je gradnja počela polaganjem kobilice u srpnju 2017., priprema se za porinuće. Još dvije podmornice Projekta 885M, Voronjež i Vladivostok, u različitim su fazama izgradnje.
Što se tiče borbenih vozila pješaštva, velike gubitke sovjetskih BMP-1 i BMP-2 Rusija samostalno nadoknađuje BMP-3M i BMD-4M po stopi od oko 600 godišnje.
Dosta se polemizira i oko uništenih tenkova serije T-80, pa podsjećamo da je ta linija ugašena, te Rusija u pozadinu Donbasa šalje isključivo T-90M, dok ne nađu primjerenije rješenje za masovnu navalu ukrajinskih dronova.
Zbog dronova i eliminacije starog sovjetskog oklopa posljednjih godinu dana eksperimentira se motociklima/ATV-ima i drugim taktikama “sporog kapanja” i infiltracije bez upotrebe teškog oklopa.
Kako bi odgovorila američkoj modernizaciji, upravo se odigrava velika reorganizacija i prilagodba ruske vojske novim oblicima ratovanja, što uključuje i zamjenu stare krame novijim i jeftinijim alternativama. “Razvoj događaja na bojištu pruža Rusiji određene prednosti. Rastuća učinkovitost dronova dugog dometa poput Gerana-2 sve više zamjenjuje neke od funkcija koje su tradicionalno obavljali strateški zrakoplovi. Međutim, iako ti novi sustavi mogu djelomično nadoknaditi neke tradicionalne sposobnosti, oni ne mogu potpuno zamijeniti široku operativnu fleksibilnost, izdržljivost i stratešku vrijednost koju pružaju platforme poput zrakoplova AWACS, strateških bombardera ili glavnih pomorskih sredstava. Kao rezultat toga, čak ni uspješan razvoj dronova i projektila vjerojatno neće potpuno riješiti dugoročne strukturne praznine koje se pojavljuju unutar tradicionalno vrhunskih vojnih sposobnosti Rusije”, piše Geopolitical Monitor.
Prilagodbe radi Rusi su na brzinu izgradili tvornicu za proizvodnju 1000 bespilotnih letjelica dnevno, a trenutno ih rabe prosječno 250 za dalekometne napade na Ukrajinu. Znači, s relativno primitivnim sredstvima poput dronova Rusi nemaju problema, no pitanje je mogu li dovoljno brzo zamijeniti sofisticirane zrakoplove Su-25 modernom inačicom SU-34, kojih, usput rečeno, proizvedu oko 30 godišnje.
Iako se navedene kategorije vojne opreme mogu izravno zamijeniti ili supstituirati novijim alternativama, postoje i platforme čiji je gubitak mnogo ozbiljniji i potencijalno nepopravljiv udarac dugoročnim vojnim sposobnostima Rusije te one čija je proizvodnja usporena sankcijama, komplikacijama u lancu opskrbe ili složenošću njihovih elektroničkih komponenti, poput sustava Palantin.
“Od uvođenja u službu 2019. godine Rusija je već pretrpjela tri potvrđena gubitka Palantina u Ukrajini, no postoje vrlo ograničene informacije iz otvorenih izvora o trenutnim stopama proizvodnje ili popravaka.
SUMNJIVA SNAGA
S obzirom na složenost modernih sustava elektroničkog ratovanja i njihovu potencijalnu ovisnost o mikroelektronici i komponentama proizvedenima u inozemstvu, sankcije i ograničen pristup naprednim tehnologijama mogu zakomplicirati buduću proizvodnju i širenje takvih sustava puno više nego u slučaju konvencionalnih oklopnih vozila ili topništva”, ističe Geopolitical Monitor. Kremlj se muči i s asimetričnim ukrajinskim udarima bespilotnim letjelicama na kritičnu infrastrukturu, poput tvornice poluvodiča u Voronježu, čime je usporena proizvodnja komponenti za sofisticirane navigacijske i raketne sustave.
Rusiji je problematična i flota zrakoplova za rano zračno upozoravanje i upravljanje (AWACS) A-50. Geopolitical Monitor objašnjava da je A-50 izvorno proizveden u sovjetskom Uzbekistanu, što znači da Moskva nema izravan pristup izvornom proizvodnom ekosustavu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Prije rata Rusija je navodno upravljala flotom od otprilike 12 zrakoplova A-50, od kojih je tri uništila Ukrajina. Od tada se Rusija prvenstveno usredotočila na modernizaciju sačuvanih zrakoplova u nadograđenu varijantu A-50U, a ne na proizvodnju potpuno novih platformi. Iako su ruski dužnosnici iz Ujedinjene zrakoplovne korporacije (UAC) najavili obnovu proizvodnje zrakoplova, zamjenik generalnog direktora UAC-a Sergej Korotkov priznao je krajem 2025. da Rusiji trenutno nedostaju dovoljni tehnički i industrijski resursi za nastavak serijske proizvodnje. Rat je također razotkrio ranjivost i zastarjelost same platforme. Uz to je i ruski zamjenski projekt A-100 AWACS do daljnjeg stavljen na čekanje, pogotovo nakon uništenja testnog poligona ukrajinskim dronom. Razvojni je zastoj i u projektu zamjene starih strateških bombardera Tu-95 s PAK-DA. Slična je situacija i s flotom bombardera Tu-22M3. U praksi, mnogi “novi” dodatci floti zapravo su obnovljeni zrakoplovi iz sovjetskog doba, a ne novoizgrađene platforme.
Sve u svemu, sposobnosti koje pružaju platforme poput zrakoplova AWACS, strateških bombardera ili podmornica nisu strogo potrebne za regionalnu srednju silu, ali za državu koja želi biti globalna vojna supersila oni su nezamjenjivi. Da bi doista to postala, Rusija mora kroz rat u Ukrajini postupno odbacivati stare sustave i uvoditi nove zamjenske platforme za permanentno i učinkovito ratovanje američkog tipa.
No to će zahtijevati goleme industrijske, financijske, tehnološke i kadrovske resurse, koje Rusija po naravi društvenog, političkog i kulturnog sustava - nema! Kada privede rat u Ukrajini kraju, bilo pobjedom bilo mirovnim sporazumom, Rusija će se suočiti s ovisnošću o vanjskimh partnerima u transferu tehnologija ili čak izravnoj nabavi određenih naprednih sustava. To bi opet moglo biti na štetu domaće proizvodnje kritične i strateške vojne i ostale opreme, što će Rusiju ponovno degradirati u planetarnim igrama moći.
