Kada je prije više desetljeća domaćica odlazila na tržnicu, vodila je brigu kod koje kumice će kupiti neki domaći proizvod. Nudilo se obilje sezonskog povrća i voća koje je bilo uzgojeno rukama vrijednih domaćica na zemlji u okolnim selima. One bi, osobito sajmenim danom, dolazile na bogatu zelenu tržnicu, iliti plac, pijacu, pazar, placu (kako se gdje lokalno u Hrvatskoj to mjesto naziva), nudeći proizvode iz vlastitog uzgoja. Bilo je tu mirisnog lista celera i peršina, ukusne mrkve i korabice, nezaobilaznih sastojaka ukusne nedjeljne kokošje juhe. Naravno, i kokica je bila kupljena kod neke od tih seoskih žena - prisjeća se prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svog priloga, piše:

PROF. DR.SC. DARKO ROPAC Društveni komentator iz Zagreba

- Bogato iskustvo kupovanja na takvoj tržnici naučilo je domaćicu kod koga će kupiti određeni proizvod. Osobita je pažnja posvećivana kupovanju mliječnih proizvoda, kod kojih je svježina mladog sira i gustog vrhnja, te čistoća prodavačice na licu mjesta, bila izuzetno važna. Nigdje nije pisalo kada je nešto proizvedeno i do kada je rok upotrebe. Iskusno oko i nos domaćice i povjerenje u lokalnog proizvođača znalo je odabrati kvalitetan proizvod. U našim gradovima u manjoj mjeri i danas se tako kupuje, premda je ponuda proizvoda iz vlastitog uzgoja često izmiješana s onom uvezenom. Nerijetko se nude proizvodi koji se ne podudaraju sa sezonom dozrijevanja, što odmah upućuje na činjenicu da je proizvod uvezen iz neke daleke zemlje i da se radi o preprodaji.

DIKTAT UVOZA

Ponuda svježih prehrambenih proizvoda u trgovačkim centrima danas je posve promijenila navike kupaca te ozbiljno ugrozila domaću poljoprivrednu proizvodnju koja cijenom i količinom ne može konkurirati velikim trgovačkim sustavima. Osobito ne ponudom izvan sezonskih proizvoda. Danas, u bilo koje doba godine, možemo kupiti bilo koju vrstu prehrambenih proizvoda. Dakako, gotovo ništa od toga nije naš domaći proizvod. Donedavno nismo znali odakle je neki proizvod. Sada je obveza trgovaca da uz proizvod navedu zemlju njegova podrijetla. Tek sada iznenađenju nema kraja. Mlijeko i mliječni proizvodi dolaze iz Slovenije, Njemačke, Italije i Mađarske. Meso i mesni proizvodi su iz Poljske, Nizozemske, Njemačke i Brazila, a riba i morski plodovi iz Španjolske, Vijetnama, Tajlanda i Norveške.

Voće i povrće uglavnom su iz Španjolske, Grčke, Turske, Egipta i Južne Amerike. Nerijetko uz grožđe piše ime neke egzotične zemlje s drugog kontinenta, a tako je i s drugim proizvodima, ne samo onima za prehranu. Time je u opasnosti opstanak malog domaćeg proizvođača. Kako bi spasili domaću proizvodnju, javljaju se pozivi kupcima poput "kupujmo hrvatsko" ili "domaće je domaće", "hrana s hrvatskih farmi", na što drugi u EU-u ne gledaju blagonaklono ocjenjujući to nelojalnim u globalnom europskom ili svjetskom tržištu. Uspostavljaju se i sustavi službenog označavanja domaćih proizvoda poput "biraj najbolje - kupuj domaće", ili "okusi zavičaja - porijeklo je domovina".

Zar je doista potrebno da uvozimo neke temeljne poljoprivredne proizvode, poput krumpira, luka, graha, mahuna, rajčica, paprike i još mnogo drugoga? Imamo plodnu zemlju, vrijedne poljoprivrednike, modernu mehanizaciju, ulažemo europska sredstva u očuvanje domaće proizvodnje i još uvijek ne uspijevamo zadovoljiti vlastite potrebe. Osobito nismo konkurentni cijenama. Možda je tome tako jer veliki trgovci mogu kupiti neograničene količine po nižim cijenama. Stoga se kod nas uvriježilo mišljenje da se ništa ne isplati proizvoditi, tako da se domaća proizvodnja pomalo gasi. Nije mi posve jasno kako je moguće da je neki proizvod iz druge zemlje, ponekad s drugog kontinenta, jeftiniji od našeg. Kada se u cijenu proizvoda ukalkuliraju troškovi proizvodnje, transporta, skladištenja i drugog, kako bi neki strani proizvod došao na police naših trgovina, tada je za očekivati da je njegova cijena viša od one domaćeg proizvoda. Ali nije tako!

Nisam ekonomski stručnjak, ali mi zdrav razum govori da nešto tu nije u redu. U kojoj mjeri strane države ulažu u poticanje svoje proizvodnje, čime njihovi proizvođači postaju konkurentniji na svjetskom tržištu, ne znam. Ali očito bi i naša država trebala financijska sredstva usmjeriti u kontroliranu domaću poljoprivrednu i prehrambenu proizvodnju. Ovdje naglašavam riječ "kontroliranu"! Poznato nam je da su se sve donedavno dijelila sredstva bez nužne kasnije kontrole kroz dobiveni proizvod. Plaćalo se po deklariranoj zasijanoj površini, a ne po količini proizvedenog, pa su često velike površine, zasijane primjerice kukuruzom, ostale neobrane ili je zanemarena briga o već zasijanim kulturama ili voćkama. U području poticanja domaće proizvodnje uvodi se sve više reda. Iz zraka se snimaju površine i provjerava realizacija sredstava uloženih u poticanje proizvodnje.

PREVARE, ISTRAGE

Uza sve to svjedoci smo nevjerojatne korupcije i nenamjenski utrošenog novca u poljoprivredi. U kontrolu trošenja europskih poticajnih sredstava sve se češće uključuje Ured europskog javnog tužitelja (EPPO). Istražuju subvencijske prijevare, korupciju, teške oblike prekograničnog kriminala i pronevjere sredstava iz europskih fondova. Poznate su istrage ovog Ureda u slučajevima gdje se sumnja na fiktivno uvećanje poljoprivrednih površina i davanje mita kako bi se neutemeljeno izvukle višemilijunske potpore iz fondova EU-a.

Međutim, nepovratna šteta je učinjena. Ono što se kroz spore sudske procese uspije vratiti, posve je zanemarivo i neće poboljšati status obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koja se pomalo, ali sigurno gase.