Ugledni američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976., bezbroj puta citirani Milton Friedman tvrdio je da je inflacija uvijek i svagdje monetarni fenomen. Poslije je pojasnio da je mislio na epizode uporne inflacije. Friedmana često spominju i drugi više ili manje cijenjeni i kompetentni tumači inflacije. Jer radi se o jednom od najrelevantnijih makroekonomskih parametara i kao takav predmet je žustre rasprave o podrijetlu, opasnostima i potencijalnim rješenjima: inflaciji i njezinoj jednako problematičnoj rođakinji, deflaciji.

NOVAC I CIJENE

Uglavnom, u svojoj najosnovnijoj definiciji inflacija jednostavno znači rast cijena. Ništa više. Sve ostalo što se obično povezuje s tim pojmom - npr. previše novca koji se prelijeva okolo, premalo radnika dostupnih na tržištu rada (i stoga, cinično, premalo nezaposlenih), papirnati novac koji postaje "degradiran" itd. - već je dio specifičnog pogleda na samu inflaciju i trebalo bi ga odvojiti od puke statistike, naglašava kvartet iskusnih ekonomskih komentatora Alexander Barta, Jorim Gerrard, Jakob Steffen i Frieder Zaspel, koji u svom prilogu za rado čitani Exploring Economics (www.exploring-economics.org), u nizu intrigantnih opservacija i podataka, upućuju i na poznatog ekonomskog povjesničara Adama Toozea, koji, između ostalog, piše: "Inflacija se definira kao opći pritisak na rast svih cijena, neovisno o idiosinkratičnim šokovima ponude. Inflacija je, u tom smislu, makroekonomski, agregatni koncept. Pravi zajednički nazivnik ekonomske aktivnosti u tržišnim društvima je novac. Roba se razmjenjuje za novac. Dakle, kao pritisak koji djeluje na cijene svih dobara, inflacija se definira upravo u odnosu na novac." Doista, kako nas je Rebecca L. Sprang podsjetila u svom briljantnom tekstu, kada se pojam "inflacija" počeo upotrebljavati u ekonomskom kontekstu 1860-ih i 1870-ih, on se prije svega odnosio na ekspanziju valute, a ne na promjene cijena koje bi mogle proizići iz te monetarne ekspanzije. Valuta je uzrok inflacije, a ne cijene.

U svjetlu tog zapažanja, Tooze dolazi do sljedeće široke definicije: "Inflacija se može definirati kao promjena u uvjetima razmjene između (1) novca i (2) robe, kako je doživljava (3) određena skupina ljudi i (4) kako ju je zabilježio određeni statistički aparat." Konačno, elementarno je prepoznati da je samo mjerenje inflacije, tj. određivanje košarice roba i usluga čije se cijene uzimaju u obzir, jednako kao i sama izrada statistike selektivan, teorijski utemeljen i, doista, već politički izbor - ne postoji nešto poput "objektivne inflacije", zaključuju Barta, Gerrard, Steffen i Zaspel.

Da sad ne dužimo sa u biti ipak suhoparnim elaboracijama o inflaciji, vratimo se s teorije na praksu. A ona, praksa, nemilosrdna je jer nam se u njoj inflacija predstavlja kao opasna ugroza ekonomske, političke i općenito društvene stabilnosti. Duhovito je to sročio pokojni američki predsjednik Ronald Reagan kad je kazao: "Inflacija je vješta kao džepar, zastrašujuća kao provalnik i smrtonosna kao plaćeni ubojica." Ništa manje lucidan nije bio ni Sam Ewing, američka baseball-zvijezda, kad je mudro zaključio: "Inflacija je kada platite 15 dolara za frizuru od 10 dolara koje ste dobivali za 5 dolara dok ste još imali kosu."

Konačno, temeljno pitanje ostaje - kako se boriti protiv bauka inflacije. Jedan od mogućih "recepata" nudi Ceyda Oner, zamjenica šefa Financijskog odjela MMF-a, pa, između ostalog, navodi:

- Pravi skup dezinflacijskih politika, onih usmjerenih na smanjenje inflacije, ovisi o uzrocima inflacije. Ako se gospodarstvo pregrijalo, središnje banke - ako su predane osiguravanju stabilnosti cijena - mogu provesti kontrakcijske politike koje obuzdavaju agregatnu potražnju, obično podizanjem kamatnih stopa. Neki središnji bankari odlučili su, s različitim stupnjem uspjeha, nametnuti monetarnu disciplinu fiksiranjem tečaja - vezanjem vrijednosti svoje valute uz vrijednost druge valute, a time i svoje monetarne politike uz onu druge zemlje. Međutim, kada inflaciju pokreću globalni, a ne domaći događaji, takve politike možda neće pomoći. Godine 2008., kada je inflacija porasla diljem svijeta zbog visokih cijena hrane i goriva, mnoge su zemlje dopustile da se visoke globalne cijene prenesu na domaće gospodarstvo. U nekim slučajevima vlada može izravno određivati ​​cijene (kao što su neke učinile 2008. kako bi spriječile prenošenje visokih cijena hrane i goriva). Takve administrativne mjere određivanja cijena obično rezultiraju velikim vladinim računima za subvencije kako bi se proizvođačima kompenzirao izgubljeni prihod.

Osim bankarskog aspekta, o kojem govori Ceyda Oner, važni su i drugi aspekti, ponajviše oni generirani iz kriznih situacija kakve su bile, primjerice, pandemija koronavirusa, zatim kakva je ukrajinski rat i sad američko-izraelski rat protiv Irana. Ryan Ermey na portalu CNBC (www.cnbc.com) piše kako bi upravo američki rat s Iranom i njegovi učinci na cijene energije, plus kontinuirani utjecaj američkih tarifa, mogli znatno podignuti cijene do kraja godine. U izvješću iz ožujka Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj - OECD, predviđa inflaciju svih stavki od 4,2 % za 2026. godinu. To je znatan porast u odnosu prema prethodnoj projekciji grupe od 2,8 % i znatno iznad najnovije procjene dužnosnika Federalnih rezervi od 2,7 %. OECD, forum suradnje 37 vlada, američka vlada smatra pouzdanim izvorom analize politika i ekonomskih podataka.

Što se pak tiče "odnosa" inflacije i investicija, za investitore razdoblja visoke inflacije općenito se smatraju problemom. Drugim riječima, dok vaš portfelj tijekom vremena raste, inflacija prikriveno raste usporedno s njim, smanjujući vrijednost vaše ušteđevine, a time i potencijale ulaganja. "Glavna stvar na koju podsjećamo klijente jest da inflacija tiho nagriza kupovnu moć", kaže Joon Um, certificirani financijski planer u financijskoj tvrtki Secure Tax & Accounting. Kad je riječ o nekoliko postotnih bodova u indeksu potrošačkih cijena, kaže da su "čak i male razlike važne".

Višeznačni aspekti inflacije dominantna su obilježja posebno kriznih vremena, kakva su ova sadašnja. U svojoj široj i kompleksnijoj pojavnosti i značenju, iinflacija je i društvena i politička pojava (pa i psihološka), a ne samo ekonomska odrednica. Pritom se događaju i "popratne manifestacije" inflacije, što pak znači da se inflacija koristi i za vlastite političke, demagoške i ideološke interese. O tome svjedočimo i u Hrvatskoj, napose u dramatiziranju oporbe, koja za probleme s visokom inflacijom okrivljuje isključivo Vladu.

Kad se svemu dodaju upozorenja iz MMF-a, koji naglašava da bi daljnja eskalacija rata u Iranu mogla potaknuti globalnu recesiju, prouzročiti novi rast inflacije i izazvati oštar pad na financijskim tržištima, ozračje je sve samo ne optimistično, prije će biti katastrofično, na sveopću radost medija, kojima takve, crne teme podižu čitanost i broj klikova na portalima. Optimisti će, međutim, reći da je inlacija kontrolirana realnost uz koju se moramo naučiti živjeti, a pesimisti će konstatirati da "kriza u krizi", u kakvoj inflacija buja, širom otvara vrata recesiji, kao jedinom načinu da se inflacija obuzda, naravno na račun usporavanja razvoja, rasta BDP-a, pada proizvodnje i pada standarda građana.

TRAJNA BORBA

Sve u svemu, inflacija je trajna borba, inflacije nitko nije pošteđen, razlika je samo u tome tko je uspješno drži pod kontrolom, u razumnim postotnim granicama, a tko u tome teško uspijeva, pa mu inflatorni pritisci, s njima i cijene, rastu konstantno i teško zaustavljivo. Muka s inflacijom, ako gledamo samo na zapadnjačke liberalne ekonomije i liberalne demokracije, nisu pošteđene ni Sjedinjene Države, pa The New York Times piše da inflacija raste dok se učinci rata s Iranom odražavaju na cijene - indeks potrošačkih cijena skočio je za 3,3 % do ožujka, što je najviša razina u dvije godine, odražavajući veće troškove energije i robe pogođene poremećajima na Bliskom istoku. Istovremeno, inflacija u eurozoni ubrzala je u ožujku na 2,6 %, prema Eurostatu, što je više nego u veljači 2026., ali je, srećom, još uvijek daleko od dramatično visokih postotaka. No dramatično je u Hrvatskoj, jer je proteklog tjedna Državni zavod za statistiku objavio prvu procjenu indeksa potrošačkih cijena, prema kojoj je u travnju 2026. stopa inflacije iznosila 5,8 posto u odnosu na isti mjesec 2025. godine!

Inflaciju u širem i dubljem kontekstu možda i ne primjećujemo svakodnevno, na prvi pogled, ali je itekako osjećamo u cijenama hrane, energenata, usluga... i na kraju - u realnoj kupovnoj moći našeg novca. I to je cijela istina.