Hrvatsko gospodarstvo već deset godina ima jaku konvergenciju prema prosječnom ekonomskom standardu EU-a, prema 80 posto - kaže Emil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, ekonomist i prodajni savjetnik, te dodaje:

- Prije nekoliko dana MMF je i službeno stavio RH na kartu razvijenih gospodarstava. No snažan ekonomski rast potiče i inflaciju, pogotovo državna potrošnja, javne investicije i osobna potrošnja kao njegove glavne komponente. Država ne smanjuje svoju potrošnju, dok s druge strane postoje utopistička potraživanja za kolektivnim dizanjem plaća svih, bez značajnog rasta produktivnosti. Dakle, naša perspektiva inflacije još je veća nego do sada. To je cijena diktata dijela društva pa i politike nad ekonomijom - onom koja bi trebala biti slobodna, uz politiku koja bi stvorila samo okvir za zaštitu slobode. Temeljni izazov za našu otpornost je strukturna inflacija. Treba nam više ulaganja u visokotehnološku industrijsku proizvodnju koja će izvoziti na temelju visoke dodane vrijednosti. Pritom su potrebna velika poslovna ulaganja u istraživanje i razvoj. Nadalje, uvozno smo orijentirani i nismo nažalost samodostatni u proizvodnji hrane. Ako strateški nismo osigurani s hranom i energijom tada ne možemo očekivati dugoročnu otpornost.

Emil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, ekonomist i prodajni savjetnik

Ustupljeno

Zašto je inflacija u Hrvatskoj posljednjih mjeseci znatno porasla? Koji su uzroci i posljedice?

- Inflacija je izazvana i vanjskim geopolitičkim rizicima. Kada gledamo domaće aktere, to su svakako sektori poput restorana i smještaja. Očito je da mnogo ljudi želi trošiti i da pristaje na ekstra troškove. Nitko ne mora ići u restoran i hotel. Nadalje, građevinski projekti su poskupjeli, a potražnja je i dalje velika i poticana od strane države. Imamo i primjere drugih uslužnih sektora. Konzultant želi što bolje naplatiti svoju uslugu kako bi imao veću plaću i naplati koliko ide. Dakle, sve je na slobodnom tržištu načelo pristanka. Potom se taj novac troši i ekonomiji ide zato dobro. Uvijek je zajednički nazivnik jaka potražnja odnosno želja, a Hrvati imaju visoku graničnu sklonost potrošnji. Na tome se temelji naš standard u velikoj mjeri. Dok nam inflacija nije mila, pitanje je želimo li se zaista odreći uzroka koji ju stvaraju. Nigdje ne vidimo primjere odbijanja pristajanja na nove veće cijene već smo te cijene spremni platiti. Naša potrošnja raste. Imamo ekonomski rast već dvadeset kvartala zaredom. Postavlja se pitanje kako promijeniti strukturu rasta u smjeru više privatnih investicija (privatni kapital neovisan o EU fondovima i državnom proračunu) i netoizvoza (izvoz značajno veći od uvoza).

Državni intervencionizam i inflacija? Koliko zapravo krizne mjere Vlade (kontrola cijene energenata, hrane...) mogu trajati, čini se da ih mnogi već uzimaju zdravo za gotovo...?

- Pretpostavimo da su kontrole cijena privremene jer treba gledati kako bi srednjoročno utjecale na profitabilnost u sektorima gdje kontrole postoje. One štite socioekonomski standard, no s druge strane se postavlja pitanje učinka na investicije poslovnog sektora. Takve odluke nikako nisu jednostavne. Općenito gledano, privremena kontrola u jednom ili dva sektora, ako je doista privremena, i zbog zaštite standarda potrošača, nije toliko veliki problem kao niz konstantnih ograničenja u više područja. Na duži rok državni intervencionizam ne donosi rješenja naših problema, već samo potiče inflaciju, pogotovo kada politika ne pokaže imunitet na pritiske društvenih interesnih skupina koje traže veće plaće, a bez pokrića u većoj produktivnosti. Dakle te mjere su na kratki rok prihvatljive, ali na dugoročne staze može smanjiti interes onih koji stavljaju proizvod na tržište jer im određena i definirana razlika u cijeni neće biti dovoljna da pokriju svoje troškove, što dovodi do smanjivanja ponude i opet do rasta cijena. Gospodarski ciklusi vrlo su osjetljivi i možemo slobodno reći da taj "efekt leptira", gdje kada netko, figurativno rečeno, kihne na drugoj strani svijeta, lančanom reakcijom može na našoj strani svijeta dovesti do oluje. Gospodarstva su povezana i taj zakon spojenih posuda dovodi do lančanih reakcija na tržištu koje mogu biti jako opasne, a vidimo ih i kroz inflaciju.

EMICA ELVEDJI/PIXSELL

Koliko može pomoći "plivajući PDV", o čemu se sad puno priča? Kakav je to zapravo PDV, naziv "plivajući" čini se podosta nezgrapan?

- Plivajući PDV može pomoći i ta mjera je, vjerojatno posljednje sidro gdje država može imati utjecaj. Pritom, postoji univerzalna EU trošarina koju treba imati svaka država članica EU-a. RH se sada približila toj granici za benzin. Dakle, ostaje još PDV. Plivajući PDV bi sadašnju standardnu stopa PDV-a od 25 % smanjivao ovisno o situaciji na tržištu kako bi se amortizirao nagli rast cijena, s mogućnosti spuštanja stope sve do minimalnih 15 %. To je alat krajnje nužde sve dok EU ne odluči korigirati iznos univerzalne trošarine na benzin, što bismo mi u Centru za javne politike i ekonomske analize svakako pozdravili jer se protivimo visokim europskim nametima na naftu motiviranim zelenom ideologijom. Vlada je na ovaj način pripremila alat za brzu intervenciju kako bi stvari ipak ostale pod kontrolom jer nagli rast cijena energije može dovesti do lančanog poskupljenja i rasta inflacije. Nas će ovaj problem inflacije, koji je krenuo na ljeto 2021. godine, pratiti još neko vrijeme. U kontekstu izlazne strategije, i mi sami se moramo početi ponašati racionalno i misliti o tome koliko nam i čega doista treba. Dakle, država nije rješenje, već osobna odgovornost za smanjivanje potrošnje. Danas imamo više automobila, više putujemo, više trošimo na dokolicu i zabavu, ali moramo biti svjesni da se ovakve situacije događaju i da na njih nemamo preveliki utjecaj osim na mikrorazini. Treba poduzeti sve da ne dođe do eskalacije rasta cijena.

Inflacija i turistička sezona? Što u tom kontekstu očekivati, koje i kakve probleme, je li turistička sezona ugrožena rastom inflatornih pritisaka?

- Za pretpostaviti je kako inflacija može imati odvraćajući učinak. Ipak, sektor turizma i ugostiteljstva ima visoku tržišnu konkurenciju, pa igrači dobro znaju koliko s cijenama mogu ići a da nisu na gubitku. Bar je povijesna činjenica da su zasad to znali dobro procijeniti - od smještaja i u maloj sobici do kuglice sladoleda. To je sve legitimno na slobodnom tržištu. Ne znamo kako će biti u budućnosti, odnosno koliko će turistički i ugostiteljski sektor trebati prilagođavati svoje cijene. Treba računati na mogućnost smanjenja potražnje i sklonosti potrošnji. No to je sve niz hipotetskih situacija, a tržište je nevidljiva ruka. Kako sada stvari stoje, nitko ne može predvidjeti tijek sezone, ali moramo i mi shvatiti da ne smijemo biti toliko izloženi lijepom vremenu, globalnim okolnostima i varijablama na koje nemamo utjecaja. Naš sjajan strateški položaj je doista vrijedan resurs, međutim, u situaciji kada tržište reagira oprezno, kada kupci razmišljaju i imaju dvojbe da li potrošiti značajan novac na odmor ili možda preskočiti ga zbog visokih cijena, tu onda imamo problem. Turizam kao grana gospodarstva sigurno nosi niz prednosti, ali i velike prijetnje. Porast cijena smještaja nije problem jer je veći problem rast cijena hrane koji je izazvan pritiskom na potražnju gostiju koji nam dolaze. Smještaj može biti skup, ali hrana koju kupuju svi ima strateško značenje, stoga je važno da se kod strategije u turizmu gleda da se povećavaju hotelski kapaciteti kamo dolaze gosti, koji onda imaju kompletnu ponudu u hotelu i ne kupuju toliko u maloprodaji gdje kupuje i domicilno stanovništvo. Također značajan turistički rast generirao je snažan porast vrijednosti nekretnina na obali, pa onda imamo i ozbiljan socijalni problem zbog nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja. Tu je i infrastruktura koja se mora raditi za vršna opterećenja za samo nekoliko mjeseci u godini. Sve ovo navedeno je zapravo problem i kada govorimo o turizmu, to može i treba biti nadogradnja jakog gospodarstva, a ne sve više djelatnost o kojoj snažno ovisi BDP i naš standard.

I najvažnije pitanje - kako zaustaviti inflaciju ili je staviti u prihvatljive okvire? To je pitanje i za RH i za cijeli EU, ali pravog odgovora čini se da nema... Vaš završni komentar?

- Inflaciju bismo relativno lako mogli rezati, tako da drastično smanjimo državnu potrošnju, od mase plaća, do materijalnih troškova javne nabave i subvencija. Vrlo brzo će se smanjiti potrošnja i investicije i građana i privatnog sektora, a dio nacije znatno ovisi o državi. Onda ćemo biti zabrinuti zbog usporavanja rasta BDP-a, ako ne i recesije. Dakle, inflacija ide uz rast BDP-a, a imamo i vrlo nisku stopu nezaposlenosti. Održiva rješenja za smanjenje inflacije su poticanje tržišne konkurencije, kulture štednje i ulaganja te tradicionalnog pristupa potrošnji, financijska pismenost već u osnovnim školama, fiskalna disciplina i građanska uspostava snažne demokratske kontrole nad političko-fiskalnim prohtjevima. Ovo posljednje znači suzbijanje daljnjeg bujanja državnog proračuna, što će značiti zamjeranje raznim interesnim skupinama. Inflacija je faktor koji može narušavati ekonomske slobode, i zato je važna stabilnost novca.

Naš Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) potiče reforme koje će poticati ekonomske slobode. Te reforme nisu samo na razini države već i šireg društva, pogotovo financijska pismenost i racionalnost s obzirom na naše užitke. Ne možemo i ne moramo sve odmah imati. Važna je, naravno, i ona duhovna dimenzija čovjeka.