Roman ”Oni su drugo” (Školska knjiga, zagreb, 2024.) Ivana Aralice zauzima posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu, jer se u njemu susreće nekoliko važnih narativnih linija, od diskretnog obračuna s kulturnim i političkim YU mitovima preko omiljene teme ovoga autora - propitivanja odnosa književnosti i povijesti/politike pa sve do onih narativnih linija u kojima se problematiziraju pitanja identiteta i “drugosti” u hrvatskoj kulturi i politici. Aralica, poznat po romanima s jasnim ideološkim podtekstom, ovdje se ponovno pojavljuje kao autor koji koristi prozu kako bi razgradio “službene istine” i ponudio vlastitu interpretaciju povijesti i pojedinih književnih ličnosti.

Ustupljeno

Jedan od glavnih postupaka u romanu jest demitologizacija određenih kulturno-političkih konstrukata koji su oblikovali hrvatsku političku i kulturnu misao/ideje u 20. stoljeću. Aralica pokazuje da mnogi mitski narativi, poput glasovitog “bombaškog procesa” (“priznajem sud samo svoje Partije”) ili prikaza pojedinih kulturnih ikona u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti, uopće nisu rezultat nekih velikih ideologija, nego je većina tih narativa rezultat krajnje banalnih, pa i kriminalnih događaja (npr. klasične krađe relikvije), koji su tijekom vremena ideologizirani do neukusa i postali su dio obvezujuće “kolektivne memorije”. I ne samo što smo morali slijepo vjerovati u istinitost/vjerodostojnost tih narativa već su oni postali obvezan dio svih školskih programa, o kojima su se snimale TV serije, filmovi…

No ovim se romanom ta mitska slika jedne neslavne i traumatične prošlosti definitivno demistificira: naša povijest nije nikakva ozbiljna drama ideja, već je ona, uglavnom, trivijalni splet jeftinih manipulacija, vještih laži i privatno-pragmatičnih interesa.

Ideologija i sloboda

Središnji dio ovoga romana posvećen je literarno-esejističkom obračun dviju velikih kulturnih figura hrvatske kulture/književnosti - Miroslava Krleže i Milana Begovića. Krleža se prikazuje kao moćni kulturni hegemon, koji istodobno fascinira i terorizira svoje suvremenike. Begović, nasuprot njemu, pojavljuje se kao figura hedonizma, kojem nije strano prakticiranje iskrenih erotskih užitka i estetskog elitizma. No Begović je ujedno i tragična ličnost, žrtva kulturnog sustava u kojem je, u nekim (ne)vremenima, riječ Krleže bila odlučujuća. Stoga će ova (diskretna) napetost između Krležine “moći” i Begovićeve “žudnje” postati metafora za širi sukob unutar hrvatske kulture: sukob između intelektualne discipline i nagonske vitalnosti, između ideološke stege i individualnog stvaralačke emancipacije.

Aralica na taj način stvara paradigmatski sukob između ideološke discipline i individualne slobode, između kulture podređene vlasti i kulture koja teži autonomiji. No ni ta naša građanska elita, a Begović predstavlja njezin paradigmatičan egzemplar, nije bez krivnje, jer se ta elita nije znala, na pravi način, nositi sa složenošću svih onih povijesnih izazova u prvoj polovini 20. stoljeća (pojava fašizma, nacizma, boljševizma…) i upravo je to njezino nesnalaženje omogućilo pobjedu negrađanskih političkih opcija, kako 1941., tako i 1945. godine. Komunisti/boljševici pokazali su se puno spretniji u tim mutnim historijskim vremenima! Kroz (nesretnu) sudbinu M. Begovića, u hrvatskoj kulturi, odnosno jednog E. Kocbeka, u slovenskoj kulturi, uvelike se reflektiraju i naše jednako nesretne političke i ine sudbine - traume su tako naša jedina konstanta!

Posebnu dimenziju ovoga romana može se vidjeti i u specifičnom, sado-mazo odnosu između Krleže i njegove supruge Bele. Njihova veza, koja je u javnom prostoru često bila mitologizirana kao romantična i sudbinska, ovdje se prikazuje u puno realističnijem svjetlu - kao odnos obilježen neravnotežom moći, gdje muški princip dominira, čak i onda kada taj princip pristaje na kompromise, jer i ti “pristanci” isključivo su u funkciji manipulacije. I ovim novim viđenjem odnosa Krleže i Bele Aralica demistificira još jednu “službenu istinu” jugoslavenske i hrvatske kulture.

VELIKO PRIJATELJSTVO: JOSIP BROZ I MIROSLAV KRLEŽA

ARHIVA/VL

Josip Broz Tito u romanu “Oni su drugo” ne pojavljuje se samo kao povijesna ličnost, nego i kao simbol/metonimija političke moći koja će se u nekim drugim (ne)vremenima (sukob na književnoj ljevici, koji je obilježio kraj tridesetih godina prošloga stoljeća i trajat će, uz određene oscilacije, gotovo sve vrijeme trajanja socijalističke Jugoslavije) preliti i na kulturnu sferu. Ovaj “lik” funkcionira kao “najviša instanca” koja na jedan vrlo suptilan način regulira sve one odnose, sve one napetosti unutar jugoslavenskog/hrvatskog kulturnog polja.

Krležin odnos s Titom, i njegova pozicija “dvorskog pisca”, Aralici je idealan primjer da demonstrira kako politička moć može uspješno kooptirati i instrumentalizirati/kompromitirati književnost, ali i kako se i sami književnici dobrovoljno, bez prevelikog otpora, stavljaju u službu vlasti kako bi sačuvali svoj status, svoj komoditet…

Naslov romana “Oni su drugo” eksplicite otvara i pitanja koja se odnose na temu identiteta i njegovih granica. “Drugi” nisu samo oni izvan nacionalne ili kulturne zajednice nego i svi oni koji su se opirali dominantnim narativima, bilo da se radi o političkim neistomišljenicima, kulturnim suparnicima ili osobama koje žive prema vlastitim pravilima i koji, ni na koji način, ne pripadaju službenom kanonu. Roman zapravo sugerira da hrvatska kultura 20. stoljeća nije bila sposobna prihvatiti različitost, jer su se oni “drugi” doživljavali kao arhe-neprijatelji, kao surova prijetnja ili kao najobičniji izdajnici nacionalnih interesa. Naravno da u jednom takvom ideologiziranom svijetu za te “druge”/”različite”, ni u političkom (raznim komitetima, forumima, nacionalnim institucijama, akademijama - sjetimo se samo “slučaja Kolar”, fakultetima…) ni u kulturnom (školskim programima/lektiri, časopisima…) životu nema mjesta.

Binarna podjela

“Oni su drugo” roman je u kojem Aralica spaja fikciju, memoaristiku i kulturnu kritiku. Njegova vrijednost ne leži ponajprije u književnoj inovativnosti, nego u pokušaju da se demistificira niz “zabranjenih tema” i “nedodirljivih figura” hrvatske i jugoslavenske povijesti. Kritički pogled na Krležu, Begovića, Tita i jugoslavenski kulturni aparat pokazuje Araličinu težnju da se raskrinka sustav u kojem je književnost bila zarobljena ideologijom, a identiteti reducirani na binarnu podjelu “mi” vs. “oni”.

Stoga mogu zaključiti da je ovaj roman Ivana Aralice jedno od najzanimljivijih djela autorove kasne faze. Da roman piše jedan stariji književnik možda se najbolje očituje u linearnoj “brzini” kojom se odvija radnja. Sve je u ovome romanu nekako usporeno, s previše pedagoško-didaktičkih upozorenja, koji poneki put mogu djelovati i kao ideološki pamfleti. (Ova linearnost pripovijedanja nije lišena slojevitosti u kojoj se spajaju povijesne činjenice i fikcija, a likovi su nositelji kolektivnih trauma i ozbiljnih ideoloških paradigmi). No to nam se uvijek događa kada u naše političko-ideološke komentare, naše kritičke objekcije unosimo previše strasti, a puno manje razuma. Naime, problem je u tome što prilikom kritičkog osporavanja jedne totalitarne politike/ideologije to, u pravilu, činimo sa sličnih (totalitarnih) pozicija. I ta praksa traje sve do današnjih dana. I dalje smo svjedoci kako se “banalnom nacionalizmu” suprotstavlja još banalniji antifašizam!