Knjiga “Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca u 20. stoljeću”, koju su priredili Domagoj Tomas i Tomislav Kardum, ozbiljan je i dobrodošao pokušaj da se unutar hrvatske intelektualne tradicije rekonstruira jedan složen, višeslojan i (pre)dugo potiskivan pojam - Srednja Europa. Riječ je o projektu koji nadilazi puku kompilaciju tekstova: on implicira i određenu kulturnu ambiciju, pa i diskretnu reviziju dominantnih interpretativnih paradigmi hrvatskog identiteta.

Izbor autora: između pluralnosti i otvorenih praznina

Uvršteni autori - među kojima su braća Stjepan i Antun Radić, Ivo Pilar, Kruno Krstić, Alfons Hribar, Josip Frank, Dinko Tomašić, Vinko Krišković, Ivo Lendić, August Cesarec, a izbor završava tekstom Predraga Matvejevića - sugeriraju nastojanje urednika da se obuhvati ideološki i generacijski pluralizam hrvatske misli o Srednjoj Europi. Osim ovih autora uvršteni su i autori Bogdan Radica i Ivan Oršanić, koji su najveći dio svoga života djelovali u emigraciji.

Pa ipak, kada je u pitanju reprezentativnost ove hrestomatije, onda se mora reći da je ona, blago rečeno, upitna. I to ne toliko zbog onih autora koji su uključeni u ovaj izbor, već više zbog onih koji su, zbog nekih razloga, izostavljeni. Naime, moramo se upitati zašto su autori izostavili Miroslava Krležu odnosno A. G. Matoša. Smatram da je njihovo izostavljanje teško teorijski opravdati.

A. G. Matoš jedan je od prvih koji je na estetsko-kulturnoj razini artikulirao pripadnost hrvatskog prostora srednjoeuropskom civilizacijskom krugu. Njegovi eseji i putopisi nisu pisani da bi bili klasični politički traktati, ali jesu ključni za razumijevanje kulturne imaginacije Europe u hrvatskoj moderni.

M. Krleža, s druge, pak, strane, predstavlja gotovo suprotan, ali jednako važan pol: njegov odnos prema Srednjoj Europi obilježen je ironijom, skepsom i dekonstrukcijom. Upravo bi uključivanje takvog kritičkog glasa ovoj hrestomatiji dalo još jednu dimenziju, jer bi se pokazalo da odnos hrvatskih intelektualaca prema srednjoeuropskoj ideji nije bio samo afirmativan, već da je paralelno postojao i polemičan odnos.

Njihov izostanak stoga ne djeluje samo kao slučajnost, nego i kao simptom određene interpretativne redukcije.

Poslijeratna recepcija: između marginalije i kontinuiteta

Jedno od ključnih pitanja koja otvara ova hrestomatija - iako je samo naznačena i nije do kraja razrađena - jest sudbina srednjoeuropske ideje nakon 1945. godine. Tek će se sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća u hrvatskoj kulturno-političkoj javnosti stidljivo otvoriti pitanje te ideje. I to zahvaljujući djelovanju Branimira Donata i Branka Matana, koji su u časopisu Gordogan objavili fundamentalni esej Milana Kundere “Tragedija Srednje Europe”. Nema nikakve dvojbe da je ova njihova odluka da se objavi ovaj esej bio par exellence kulturno-politički događaj, kojim se otvorio prostor za reinterpretaciju hrvatskog položaja unutar Europe.

No važno je postaviti pitanje: je li to bio tek izolirani slučaj ili dio šireg trenda?

Odgovor je, čini se, bliži prvome. U socijalističkoj Hrvatskoj interes za srednjoeuropsku temu bio je sporadičan i uglavnom ograničen na uske intelektualne krugove. Osim Donata i Matana, teško je govoriti o nekom sustavnijem bavljenju tom temom. Time se potvrđuje teza o diskontinuitetu: u socijalističkoj Hrvatskoj srednjoeuropska ideja nije nestala, već je bila i više nego marginalizirana. Očito da su, u tim vremenima, hrvatski intelektualci, ali i političari, “bježali” od ozbiljnijeg bavljenja tom očito heretičnom temom!

PEXELS/FRANK VAN DIJK

Bijeg od Srednje Europe: razlozi i posljedice

Taj diskontinuitet nije slučajan. Možemo ga objasniti na nekoliko razina:

ideološka ograničenja socijalističkog sustava, koji nije bio sklon afirmaciji srednjoeuropskog identiteta;

kulturna fragmentacija, u kojoj su pojedinačni autori djelovali bez šire institucionalne podrške;

gubitak kontinuiteta intelektualne tradicije, osobito između prijeratnih i poslijeratnih generacija.

Posljedica toga jest da srednjoeuropska ideja u hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti poslije 1945. postoji isključivo kao nešto što je “latentno” koje ne smije postati “operativno”. Nažalost, ni poslije političkih promjena početkom 90-ih nije došlo do nekih dramatičnijih promjena kada je u pitanju implementacija te ideje u političku stvarnost nove Hrvatske.

Upravo ta latentnost pomaže objasniti zašto srednjoeuropska ideja nije bitno utjecala na oblikovanje hrvatske političke i kulturne tranzicije 1990-ih. Unatoč brzoj recepciji ključnih europskih tekstova izostala je njihova politička artikulacija. Razlozi su poznati, ali ih vrijedi precizirati:

 

dominacija državotvornog i nacionalnog diskursa;

ratni kontekst koji je dramatično suzio prostor za kulturne koncepte;

odsutnost institucionalnih nositelja (medija, fakulteta, političkih stranaka…) srednjoeuropske ideje;

elitni karakter same ideje, koja nije bila na adekvatan način prevedena u svakodnevni politički narativ.

Drugim riječima, Srednja Europa ostala je intelektualni horizont bez političke infrastrukture. U tom svjetlu treba posebno naglasiti važnost izdavača (SE, Zagreb), čiji već sam naziv sugerira programsku orijentaciju prema reafirmaciji srednjoeuropskog kulturnog prostora. U kontekstu dugotrajnog potiskivanja te teme ovakav projekt ima i simboličku i kulturno-političku težinu.

Izdavački projekt kao kulturni signal

Hrestomatija koju su priredili Domagoj Tomas i Tomislav Kardum nije bez slabosti, koje su neizbježne nuspojave svih antologija, hrestomatija: što uvrstiti, a što, pak, izostaviti. Stoga je njihov izbor, u najmanju ruku, ponovit ću, diskutabilan, osobito u pogledu izostanka nekih, prema mojem (neobvezujućem) mišljenju, nezaobilaznih autora, kao što su M. Šufflay, A.G. Matoš, M. Krleža… Isto tako, smatramo da ni odabir P. Matvejevića nije baš idealan primjer poslijeratne recepcije te ideje u hrvatskoj akademskoj zajednici.

PEXELS/CSABA MAROSI

No upravo u tim pukotinama otvara se njezina stvarna vrijednost. Ova hrestomatija ne zatvara kanon, nego ga iznova problematizira. Ne nudi konačne odgovore, nego potiče nova pitanja. Stoga je riječ o knjizi koja zaslužuje pozitivnu ocjenu: kao važan, hrabar i potreban doprinos obnovi jedne ideje koja, iako dugo marginalizirana, i dalje nosi interpretativni potencijal za razumijevanje hrvatskoga mjesta u Europi.