Gotovo svaki večernji Dnevnik na HRT1 programu, ali i drugih televizija, započinje viješću o uhićenjima poznatih osoba ili istovremeno većeg broja pojedinaca koji su osumnjičeni za neko kazneno djelo, ponajviše kao udružena kriminalna organizacija. Pa kada se to dogodi u vezi s razbijanjem međunarodnog lanca krijumčara opojnim drogama, ili rjeđe oružjem, tada je svakom gledatelju vijesti jasno da je to rezultat višemjesečnog koordiniranog rada između naše policije i Interpola, ili policija drugih zemalja - kaže prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svog priloga, piše:

DARKO ROPAC

LISICE U JAVNOSTI

Situacija, međutim, postaje pomalo apsurdna kada se radi o primjerima privođenja pojedinaca, od kojih se neki ugledni građani, zbog sumnji na nedopuštene radnje, pri čemu je posve jasna nakana njihove defamacije i narušavanja društvenog ugleda. Ili privođenje većeg broja posve anonimnih osoba, koje se lišava slobode zbog navodnog davanja ili primanje mita od dvije stotine eura, od čega se i u jednom i u drugom slučaju nepotrebno pravi medijski spektakl. Kako bi se dalo na ozbiljnosti takve farse, redovito se ističe kako je u pozadini udružena kriminalna organizacija, bez obzira na to što takve tvrdnje tek treba dokazati na sudu. Ljude se javno privodi s lisicama na rukama u "maricama" na saslušanje, oduzimaju se mobiteli i osobna računala kao krunski izvor informacija o njihovoj krivnji. Troše se enormna financijska sredstva da se možebitna krivnja dokaže. Potrošena sredstva represivnog aparata ponekad više stotina puta nadmašuju iznose za koje se optužuju privedeni. Toliko je takvih svakodnevnih privođenja da se moramo upitati koliko takav represivni aparat košta ovo društvo, a da oni pritom gotovo nikome (osim godišnjeg izvještaja državnog odvjetnika Hrvatskom saboru) ne polažu računa o potrošenim sredstvima koja dolaze od nas poreznih obveznika. Za svakog privedenog angažira se veći broj policijskih službenika, nekoliko automobila (bez policijskih oznaka i s njima), pravosudni policajci na čelu s pritvorskim nadzornikom (tijekom 24 sata dnevno), prostorije za pritvor, a prema potrebi čitav sustav koji podrazumijeva funkcioniranje istražnog zatvora (najčešće ograničeno do 30 dana).

U takvim predstavama za javnost neposredna je sprega novinara i policije koja im dojavljuje pretres nečijeg stana i službenih prostorija i privođenje s lisicama na rukama (jer ipak se radi o opasnom kriminalcu koji je navodno dao mito od golemih 200 eura). Koliko je stresno javno privođenje osumnjičenika govori smrt čovjeka u Puli kojeg se pokušalo privesti zbog navodne dječje pornografije. Čovjek se opirao stavljanju lisica na zglobove, pri čemu je to obavljeno uz nužnu (po policiji opravdanu) prinudu. Pedesetogodišnjak se srušio mrtav, a pokušaji reanimacije ostali su neuspješni. Na vijestima spiker ističe kako se iz ovog primjera vidi koliko je policijski posao stresan. Ja se pitam koliko je tek stresan bio za pokojnika, o čemu nitko ne govori ništa, jer da nije bilo prisile u privođenju, čovjek bi bio živ.

U našem pravnom sustavu, kakav god on bio, na snazi je tzv. presumpcija nevinosti. U Ustavu RH, čl. 28. doslovno piše: Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Mediji, radi postizanja bolje gledanosti ili čitanosti, često to krše. Skloni su prikazati svakog privedenog krivim kao da je već pravomoćno osuđen, a do toga je vrlo dug put, osobito u našem pravosudnom sustavu koji je poslovično spor i neučinkovit. Pa ako se već novinari ne pridržavaju presumpcije nevinosti, pridržava li se država u cijelosti ove ustavne kategorije? Iz niza primjera je evidentno da to nije tako, uključujući i slučajeve s osobama u potrebi koji ne mogu, zbog vođenja kaznenog postupka, ostvariti neka od temeljnih ljudskih prava koja su zajamčena Ustavom RH (pravo na rad, neka prava iz zdravstvenog osiguranja, neki oblici socijalne pomoći i sl. za socijalno ugroženu osobu).

NEVINI ILI KRIVI

Među osobama protiv kojih se vodi kazneni postupak ima intelektualaca i društveno angažiranih osoba koji vode nevladine organizacije. Za dobivanje financijskih sredstava za funkcioniranje udruge potreban je dokument da se protiv voditelja te udruge ne vodi kazneni postupak. Zbog tog dokumenta znanstvenici ne mogu ostvariti pravo na financijska sredstava za realizaciju nekog znanstvenog projekta niti sredstva za rad udruga na čijem se čelu kao uglednici nalaze.

Najeklatantniji primjer kršenja ustavne kategorije presumpcije nevinosti je činjenica da se takva osoba ne može zaposliti (osobito ako je to javna ili državna služba) jer poslodavac traži upravo tu potvrdu, premda je moguća vjerojatnost njegove nevinosti i oslobađajuće presude. S obzirom na to da takvu potvrdu ne može dobiti, ne može se javiti na natječaj za posao ni za financiranje realizacije nekog znanstvenog ili društveno korisnog projekta. Dakako, takva potvrda nije potrebna jedino našim političarima na svim razinama vlasti. Postavlja se pitanje gdje je tu kategorija presumpcije nevinosti i jednakosti svih građana. Ovo zavređuje pokretanje ustavne tužbe, pa se čudim pravnim stručnjacima za ustavna pitanja da to ne učine!