Kao i u drugim državama, porezni je sustav kod nas vrlo kompliciran, bar za nas ekonomske laike. Govori se o porezu na dobit po stopi od 10 ili 18 %, o porezu na dohodak od kapitala po stopi od 10 %, o porezu na dohodak po stopi do 35 % i o porezu na dodanu vrijednost po stopi od 25 %, odnosno 13 % za npr. dječja kolica i potrepštine žena vezane uz menstruaciju te o najnižoj stopi od 3 % za kruh, knjige, mlijeko, lijekove i sl. Ovaj posljednji porez poznat je kod nas po kratici PDV i plaćaju ga svi stanovnici Hrvatske, ovisno o onome što kupuju ili kakvom se uslugom koriste - navodi prof. dr. sc. Darko Ropac te u nastavku svog priloga piše:

- Gotovo da čovjek ne povjeruje da postoji i porez od 0 %, što se odnosi na isporuku i ugradnju solarnih ploča (čime država podupire zelenu tranziciju i korištenje obnovljivim izvorima energije). A uvedeni su novi, poput poreza na nekretnine, za koji ministar tvrdi da ga imaju sve države unutar EU-a, što nije točno, jer je, primjerice, pokušaj uvođenja tog poreza u Sloveniji neslavno propao nakon odluke Ustavnog suda. Vladajući taj porez nisu željeli uvesti prije izbora za predsjednika države, vjerojatno iz bojazni da te izbore ne izgube. Ipak, to nije pomoglo njihovu kandidatu, koji nije uspio pobijediti sadašnjeg predsjednika. Očito, najava uvođenja novog nameta na građanima je ostavila negativnog traga.

USTUPLJENA

Državna taktika

Kako bi država imala svakoga časa uvid u novac koji joj porezom pripada, prije više godina kod nas je uvedena fiskalna blagajna, s čijim računom prodavači ili pružatelji neke usluge kupcu te robe ili usluge obavljaju naplatu. Naravno, nije to uvedeno kako bi kupci imali potvrdu o kupnji, nego kako bi država tog trenutka uzela svoj dio kolača od tog računa. Radi se o milijunima eura koji se slijevaju svaki dan u državnu blagajnu. I to je u redu ako znamo da od tog novca država financira školstvo, zdravstvo, socijalnu djelatnost, vojsku, policiju, sport, kulturu, političke stranke, umirovljenike, predimenzionirani državni aparat i sve druge djelatnosti važne za njezino normalno funkcioniranje. A treba osigurati i visoke plaće za političke uhljebe u raznim državnim firmama koji s radnim mjestom na koje su postavljeni nemaju baš nikakve veze, osim jakih političkih. Od svih koji naplaćuju neku robu ili uslugu traži se da izdaju fiskalizirani račun, pa to uredno čine i neki prodavači voća i povrća na našim tržnicama (što nisam vidio nigdje drugdje u Europi). Znajući da se to ne čini redovito, država od građana očekuje da prijavljuju one koji ne čine tako. Zapravo, država od svojih građana u raznim situacijama očekuje da budu denuncijanti.

Svakodnevno smo kao kupci suočeni s brojnim situacijama u kojima se ne izdaje takav račun. U salonima za uljepšavanje u pravilu se račun ne izdaje, osobito ako se ne dolazi prvi put u isti salon, pa vlasnik vjeruje da osoba nije porezni inspektor. Ponekad i kupac kaže da mu račun nije potreban, čime sebi čini štetu jer smanjuje novac koji bi mu se mogao na neki način vratiti. Gotovo ni u jednoj vrsti obrta račun se u principu ne izdaje, ili se izdaje sporadično, što me, iskreno, začuđuje. A privatnici redovito tvrde kako im je promet slab, kako nema kupaca i sl. Kako bi izbjegli gužvu u svojem biznisu, korisnike pozivaju tako da nikada istovremeno nema više ljudi kojima se pruža usluga, navodno da ljudi ne bi dugo čekali. Odvedite svog ljubimca na šišanje, kupanje, podrezivanje pandži i slično. Vrata salona su zaključana i otvaraju se tek po dogovoru kako biste ostavili svog ljubimca. Tako je to i u drugim privatnim firmama, poput odvjetničkih ureda, poliklinika i ordinacija. Time pružatelj usluge ne vara samo državu nego i sve njezine građane.

Nedavno je moj znanac, inače privatni stomatolog, otišao u mirovinu. Žali mi se kako mu je mirovina mala. Pritom zaboravlja, odnosno ne spominje, da je tijekom rada zgrnuo velik novac, putovao diljem svijeta, kupio nekoliko nekretnina, vozi luksuzan auto, a djecu je školovao u inozemstvu. Pa i nije čudo što mu je mirovina mala kad je prijavljivao minimalne godišnje prihode. A to čini većina privatnika, uz časne izuzetke, na koje se to ne odnosi, pa ih molim za oprost zbog ovih mojih riječi.

Pravda i nepravda

Država se ne upušta u rješavanje tog problema. Žmiri na opće poznatu činjenicu svakom kupcu. A ne bi državi trebalo biti teško razotkriti prijevaru. Ima uvid u prijavljena primanja svakog od nas, iz takozvane porezne kartice. Ima uvid u vlasništvo nad nekretninama i automobilima. Lako je usporediti te dvije stavke i shvatiti da je netko zadržao dio novca za sebe. Nekada, u onom bivšem sustavu, postojala je komisija za ispitivanje podrijetla imovine. Vrlo jednostavno rješenje, premda tada država nije imala tako precizan i aktualan uvid u financijsko i imovinsko stanje svojih građana. Mnogi su na taj način ostali bez bespravno stečenog bogatstva i kazneno odgovarali, premda je tada ovakvog oblika varanja države bilo znatno manje.

Danas se ne radi tako jer bi i mnogi dužnosnici na svim razinama vlasti bili u velikim problemima - kako objasniti odakle im novac. Tek kad nekoga od njih prozovu zbog nekog drugog kaznenog djela, a to obično ide nakon gubitka političkog i rodjačkog utjecaja, na vidjelo izlazi bespravno stečena imovina. Naravno, to se ne odnosi na običnog čovjeka, kojem će sustav (najčešće banke) oduzeti imovinu i staviti je na bubanj, te time naplatiti dug svog klijenta koji nije uspio vratiti posuđeni novac, a obitelj izbaciti doslovno na cestu. Pa gdje je tu jednaka pravda za sve?