I dok se situacija u Iranu polako smiruju i čini se da je režim preživio još jedne masovne demonstracije nezadovoljstva, Venezuela je i dalje vruća politička, sigurnosna i dakako medijska priča, uključujući i pravne aspekta, a najviše naftu kao glavni američki interes u toj južnoameričkoj zemlji.

Koliko je intervencija SAD-a u Venezueli i otmica Madura ozbiljan presedan u međunarodnim odnosima ili se radi o još jednoj Trumpovoj predstavi za javnost? Drugim riječima, komu ovim činom Trump upućuje poruku - pitali smo dr. sc. Nikolu Petrovića, višeg znanstvenog suradnika s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

USTUPLJENA

- Trump je intervencijom u Venezueli i izjavama koje su uslijedile pokazao kako mu je cilj uspostaviti američku dominaciju na američkom kontinentu, a što može imati velike reperkusije na međunarodne odnose. Kako se čini da neće ući u povijest kao dobitnik Nobelove nagrade, izgleda da je odlučio ući u povijest s Donroevom doktrinom, tj. njegovom verzijom Monroeve doktrine. James Monroe je kao američki predsjednik početkom 19. stoljeća upozorio europske sile da neće dopustiti njihovu ponovnu kolonizaciju američkog kontinenta. Iako je tek poslije postala priznata kao potpuna vanjskopolitička doktrina, postala je Monroev “izvor slave”, kako je to Trump u proljeće prošle godine rekao.

Trump je u drugom mandatu počeo razmišljati o svojoj povijesnoj ostavštini, pa se tako u svom inauguralnom govoru pozvao i na američkog predsjednika Williama McKinley, koji je bio poznat po uvođenju tarifa, ali i po ekspanzionističkoj politici. Intervencija je poruka američkoj javnosti, ali i Kini i Rusiji i ostatku svijeta da je SAD još uvijek moćan i da Trump može braniti američke interese na različite načine.

Hoće li se i u kojoj mjeri sadašnja situacija s Venezuelom odraziti na odnose Washingtona i Moskve te na profiliranje američke politike u odnosu prema Ukrajini, ali i na odnose Europske unije i SAD-a?

- Intervencija bi mogla potaknuti Rusiju da se više orijentira na svoju zonu utjecaja, to jest postsovjetski prostor i posebno na rat u Ukrajini. I zbog toga što je Maduro već drugi ruski saveznik u nizu, nakon Asada u Siriji, koji je prisilno uklonjen s vlasti. Ali i zbog toga što se čini da SAD pristaje na podjelu svijeta na zone utjecaja.

Gotovo sve članice EU-a u zajedničkoj su izjavi pozvale na poštovanje međunarodnog prava suzdržano prosvjedujući protiv upravo takve podjele svijeta na zone utjecaja, ali su rekli da Maduro nema demokratski legitimitet. Nastavljajući svoju politiku oponiranja ostatku EU-a, jedino Mađarska nije poduprla izjavu, a Orbán je pozdravio intervenciju i njezin mogući pozitivan utjecaj na cijene nafte, ponavljajući Trumpovu usmjerenost na naftu kao glavni objekt intervencije. Radikalna ljevica i socijaldemokrati u Europskom parlamentu bili su oštriji i tražili su osudu američkog napada. No ono što ponajviše utječe na odnose EU-a i SAD-a je prijetnja Trumpa i njegovih radikalno desnih suradnika kao što je Stephen Miller da će pripojiti Grenland SAD-u. Te najave pojačavaju zajedništvo EU članica i mogu voditi njihovu daljnjem približavanju.

Puno se govori i o novom obliku realpolitike u kojoj se raspodjeljuju (SAD, Kina, Rusija, pa i EU) ovodobne zone interesa i zone utjecaja? Možemo li govoriti i o nekoj novoj, zapravo staroj imperijalističkoj praksi velikih sila, prije svega SAD-a?

- Ova intervencija upravo je najbolji primjer realpolitike i podjele svijeta u zone interesa. Razlika od prijašnjih američkih intervencija je u tome što se Trump u napadu na Venezuelu nije pozvao na neke više vrijednosti poput ljudskih prava ili demokracije, već je inzistirao na nafti kao glavnom razlogu intervencije. To je u skladu s njegovim ekonomističkim i merkantilističkim pogledom na politiku koja je zapravo njegova misao vodilja i jedina konstanta. On je i ušao u politiku 1980-ih godina kako bi se borio protiv utjecaja uvoza iz Japana na američku ekonomiju. Nacionalistički ideolozi oko njega, poput već spomenutog Millera ili J. D. Vancea, usmjereni su na prekidanje transatlantskih odnosa i razbijanje Europske unije kao simbola drukčijeg razumijevanja politike: multilateralizma i liberalnog međunarodnog poretka.

S obzirom na sve što se događa, koliko je u tom širem i dubljem globalnom geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom planu ugrožena demokracija, stabilnost suverenih država...?

- Osim već spomenutog multilateralizma, demokracija je svakako najugroženija ovakvim opravdanjem intervencije. Bez obzira na sve neuspjehe, pa i sigurnosne katastrofe i kršenja ljudskih prava u izvozu demokracije, SAD je kao promotor demokracije sigurno utjecao na demokratizaciju diljem svijeta. Ako SAD prestane biti promotor demokracije, zasigurno će se nastaviti trend rasta broja autokracija.

Za kraj, gdje je u svemu tome Republika Hrvatska, kakva je sadašnja pozicija naše zemlje, možemo li ostati čvrsto uz EU i pritom balansirati u odnosima prema SAD-u?

- Što se tiče Hrvatske, to jest HDZ-ove vanjske politike, ona će vjerojatno i dalje morati balansirati između tradicionalnog savezništva sa SAD-om i sudjelovanja u izgradnji snažnije Europske unije koja bi trebala raditi na obnovi liberalnog međunarodnog poretka. Situacija se tu u posljednje vrijeme usložnjava, jer vlada HDZ-a dobiva potporu iz nekih američkih krugova bliskih Trumpu za jačanje nacionalističke politike prema Bosni i Hercegovini.

U vidu pitanja podjele svijeta na interesne zone i slabljenja multilateralizma, potrebno se osvrnuti i na ovu regionalnu podjelu na interesne zone. Bosna i Hercegovina kao otvoreno podijeljena zemlja na interesne zone njezinih susjeda bila bi velik sigurnosni rizik za cijelu regiju.