U jednoj od svojih intrigantnih dijagnoza hrvatskog društva, izrečenoj u proljeće 1990., neposredno nakon prvih višestranačkih izbora, Vlado Gotovac konstatirao je da su Hrvati "zapušten narod". Uz godišnjicu smrti Vlade Gotovca, 9. prosinca, kako komentira tu njegovu izjavu pitali smo doc. dr. sc. Erika Brezovca s Fakulteta hrvatskih studija, Odsjeka za sociologiju.

Profesor Zlatko Kramarić kaže da Gotovčeva dijagnoza postaje još aktualnija danas...

- Shvaćam ideju u pozadini Gotovčeve izjave - i ona je, nažalost, u mnogočemu točna. Hrvatska je kroz velik dio svoje povijesti bila periferija tuđih carstava i kraljevstava, prostor na kojem su se ostvarivali tuđi interesi. U takvim okolnostima nikada nismo imali priliku razviti stabilnu, odgovornu i dugoročno orijentiranu elitu. Umjesto elita koje služe građanima, imali smo elite kojima su građani služili. Ta se naslijeđena struktura ponavlja i danas. Zato se slažem s profesorem Kramarićem da Gotovčeva dijagnoza "zapuštenog naroda" danas zvuči još aktualnije. Hrvatska je, preciznije rečeno, zapuštena država - ne zato što građani ne žele bolje društvo, nego zato što je fokus političkih elita u mnogočemu iskrivljen. Umjesto da se bave društvenom kohezijom, stabilnošću i dugoročnim razvojem, politički akteri često profitiraju od podjela, kratkoročnih borbi i parcijalnih interesa. Nerijetko su skloni pogodovati vanjskim centrima moći - dovoljno je prisjetiti se strateških tvrtki koje su, na štetu nacionalne ekonomske stabilnosti, rasprodane bez vizije i odgovornosti.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Riječ je o političkoj kulturi koja i dalje nosi obilježja povijesno formirane služanjske elite. Kao što se oštećena cesta ne može sama popraviti, tako se ni društvo ne može obnoviti bez jasne političke volje i konkretnih odluka. Akademska zajednica, civilni sektor i privatni sektor važni su resursi obnovljene društvene dinamike, ali bez koordinirajuće uloge politike - kao sustava koji preuzima odgovornost i određuje smjer - društvo ostaje dezorijentirano. U takvoj dezorijentaciji političari često pronalaze priliku za maksimiziranje vlastite koristi, a građani ostaju taoci nedovršene tranzicije. Gotovac je, zapravo, dijagnosticirao strukturalni problem: zapuštenost nije pitanje naroda, nego onih koji bi trebali uređivati, osmišljavati i štititi zajednički život. Ta je dijagnoza, trideset i pet godina poslije, nažalost, i dalje bolno aktualna.

U sad već 35 godina neovisnosti RH jesmo li kao društvo sazreli u demokratskom smislu ili još uvijek patimo od nekih "dječjih bolesti" demokracije u razvoju? Drugim riječima, kad sveobuhvatno analiziramo sadašnjost hrvatskog društva, do kakvih zaključaka možemo doći, koji su pozitivni aspekti, a koji negativni?

- Razdoblje od 35 godina može nam se činiti dugim jer ga mjerimo vlastitim životima, ali u procesima društvenog oblikovanja to je vrlo kratko vrijeme. Demokratska politička kultura ne nastaje u jednoj generaciji - ona se formira desetljećima, često i stoljećima. Ako povučemo paralelu s razvojem kapitalizma, koji traje gotovo četiri stoljeća, postaje jasno da je Hrvatska još uvijek u ranoj fazi demokratskog sazrijevanja. Istodobno, globalni kontekst danas ne ide u prilog demokraciji. Suočavamo se s izazovima koji dubinski potkopavaju njezine temelje: klimatskim promjenama koje će zahtijevati modele upravljanja izvan postojeće političke imaginacije; novim medijima i društvenim mrežama koje su stvorile iluziju demokratičnosti; te rastućom globalnom nestabilnošću i rizikom širokih geopolitičkih sukoba. U takvim uvjetima teško je predviđati kakva budućnost čeka demokraciju kao politički sustav i hoće li se ona razvijati u smjeru koji smatramo poželjnim.

Ako se, međutim, zadržimo na hrvatskom društvu, možemo prepoznati i slabosti i snage. Među slabostima su nedovoljno institucionalno povjerenje, politička kultura sklonija podjelama nego dijalogu, kao i spor proces učenja demokratske odgovornosti.

S druge strane, hrvatsko društvo pokazuje i važne pozitivne elemente. Unatoč političkim napetostima, još uvijek postoji snažan kapacitet zajedničarstva i solidarnosti. U trenucima krize - bilo da govorimo o humanitarnim akcijama, potresima ili drugim izvanrednim situacijama - društvo se zna ujediniti izvan logike stranačkih ili svjetonazorskih podjela. U takvim primjerima, pokazujemo da smo sposobni čak i bez političkih elita nadići podjele s kojima smo svakodnevno suočeni. Zbog tog razloga spreman sam vjerovati da Hrvatska nije društvo bez kapaciteta za demokraciju.

S obzirom na aktualna zbivanja, sve više tenzija i napetosti u društvu općenito, uključujući i politiku, stoji li teza da je hrvatsko društvo po mnogočemu još uvijek zarobljeno između 1945. i 1991., da su podjele sve izraženije i da zapravo postoje dva lica jedne države? Ako tako jest, kako se ta "zarobljenost" i podjele manifestiraju? S tim u svezi zatvaramo li se previše u prošlost, a premalo se otvaramo prema budućnosti?

- Nismo zarobljeni u tom razdoblju, ali se ponekad sami iznova u njega zarobljavamo. Te teme pojavljuju se u različitom intenzitetu već 35 godina i postale su svojevrsni obrazac našeg javnog života. Po meni stalno upadamo u paradoks: želimo razriješiti pitanja povijesnih istina kako bismo smirili javni prostor, ali da bismo uopće mogli doći do tog razrješenja, javni prostor prvo mora biti miran. To je klasična kvaka 22. U takvom okviru vraćanje u daleku prošlost ne vodi nužno prema društvenoj koheziji. Naprotiv, 20. stoljeće je toliko složeno i višeslojno da ga vjerojatno nikada nećemo potpuno razumjeti niti postići jedinstveno tumačenje. Umjesto stalnog vraćanja na 1940-e godine, korisnije bi bilo prihvatiti da su neka povijesna pitanja jednostavno trajno otvorena i nastaviti dalje s tom sviješću.

Zato mislim da bi društveni fokus trebalo snažnije preusmjeriti na razdoblje suvremene hrvatske države (od tranzicijskih procesa do izgradnje institucija i političke kulture), uključujući i Domovinski rat. To je razdoblje koje nosi vlastite traume, nerazriješene odnose i simboličke napetosti, a oni i danas oblikuju hrvatski javni prostor. Upravo te recentnije povijesne slojeve često nedovoljno argumentirano adresiramo (često samo ideološki), kao da su preblizu da bismo o njima govorili, a predaleko da bismo ih stvarno razumjeli.

I tu se opet vraćamo na kvaku 22: ta napetost ne može se riješiti isključivo društvenim procesima, već zahtijeva jasnu politiku koja je vođena etikom odgovornosti, a ne etikom uvjerenja (ideologijom).

Što Hrvatskoj nedostaje da bi postala društvo najviših demokratskih standarda, urednosti i uljuđenosti u svim aspektima, s argumentima koji nas vode prema razvoju i napretku, a ne prema nazadnosti i revizionizmu? Ili da pitanje ovako postavimo: Uz sve izazove i probleme s kojima se suočavamo, imamo li više razloga za optimizam ili pesimizam u godinama koje slijede?

- Zaključno, odgovor je zapravo vrlo jednostavan: Hrvatskoj nedostaje zrela i odgovorna politička elita. Dovoljno je pogledati sastav Hrvatskog sabora i način na koji se ondje oblikuje politički narativ. Naša politika još uvijek funkcionira po logici kratkoročnih dobitaka i simboličkih borbi umjesto dugoročnih strategija i modernizacijskih vizija. No odgovornost nije samo na političarima. Građani su ti koji takvu politiku iznova nagrađuju.

Ako želimo društvo viših demokratskih standarda, moramo se osvijestiti kao birači: kazniti nezrelu politiku, a nagraditi kompetentnu i odgovornu. To zahtijeva izlazak iz pasivnosti. Jedan od najvećih problema današnje Hrvatske jest to što se velik broj ljudi jednostavno povukao: ne izlazi na izbore, ne informira se, ne sudjeluje u javnim raspravama. Time prepuštamo politički prostor najglasnijima, a ne nužno najboljima.