Je li kapitalizam i u kolikoj mjeri “izgubio svoj duh”, kao što je to zaključio Bernard Stiegler u svom glasovitom djelu The Lost Spirit of Capitalism objavljenom prije nešto više od deset godina, što je oprečno u odnosu prema stavovima koje je zagovarao Max Weber kad je pisao o usponu kapitalizma u ranoj modernoj Europi - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gorana Sunajka s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Između Weberova djela “Protestantska etika i duh kapitalizma” i navedena Stieglerova djela nešto je više od sto godina, pa je i pogled na kapitalizam sasvim drukčiji. Weber je o kapitalizmu pisao iz konteksta važnosti racionalizacije političkog i društvenog života koje najbolje posreduje ekonomija usmjeravajući aktere racionalnom društvenom djelovanju, poput onoga u robnoj razmjeni na tržištu. Protiveći se Marxovoj kritici kapitalizma, smatrao je da se takav oblik racionalizacije prirodno sljubljuje s protestantskim navikama asketizma, skromnosti i štednje koje su bile svojstvene sjevernim europskim narodima. Nije otuda slučajno da se kapitalizam od trgovačkoga preko agrarnoga do razvijenoga industrijskoga razvio prije svega u anglosaksonskim zemljama Velikoj Britaniji i SAD-u, koje su više od sto godina predvodnice kapitalističkoga načina života. Međutim, valja povezati kapitalizam kao ekonomski sustav s liberalizmom kao političkom ideologijom koja mu stoji u pretpostavci jer upravo su navedene zemlje ujedno i najveće zagovornice osobnog, političkog i ekonomskog liberalizma.

Možete li nam to malo šire pojasniti...?

- Da bi se kapitalizam razvio do značajnog oblika, mora se pretpostaviti radikalni oblik individualiteta koji proklamira liberalna politička ideologija prema kojoj svatko sam ima pravo tragati za vlastitom srećom i na tom mu putu ne smije stajati ni društvo ni država preraspodjelom bogatstva nastalog ekonomskim procesom. Upravo u ovoj distinkciji otkriva se Stieglerova kritika kapitalističkoga duha koja je vezana uz spoj kapitalizma i radikalnog političkog i ekonomskog liberalizma, poznatija kao neoliberalizam. Liberalizam i kapitalizam sjedinjuje stav da je u prirodi čovjeka žudnja za uvećanjem osobnog blagostanja. Stiegler je razumijevanje izgubljenog duha kapitalizma vezao upravo uz psihoanalitičke razloge takve žudnje i zadovoljenja ega te početak njegova sloma nakon studentskih nemira u Parizu 1968. godine kada su studenti udruženi s radništvom podignuli glas protiv kolonijalizma koji podržava i omogućuje kapitalizam te protiv kapitalističke logike upravljanja blagostanjem društava. Stieglerova kritika ne razlikuje se mnogo od Marxove. Umjesto blagostanja kojemu je bio usmjeren, kapitalizam je, smatra Stiegler, povećao nejednakosti te doveo do uništenja okoliša i do otuđenja ljudi, čime je izgubio svoj smisao doprinosa općem blagostanju, koje je u njegovim početcima vidio Adam Smith.

NOVO VLASTELINSTVO

Što se u međuvremenu dogodilo s kapitalizmom, unatrag desetak godina otkad je Stiegler pisao o “izgubljenom duhu” kapitalizma? Jesmo li u fazi kad digitalni kapitalizam može preuzeti vodstvo na karti globalne kapitalističke prakse?

- Najveća promjena u kapitalističkom načinu proizvodnje dogodila se rapidnom prevlašću uslužne nad proizvodnom (industrijskim) djelatnošću na kojoj je kapitalizam od druge industrijske revolucije počivao. Udružen s neutaživom ljudskom željom za osiguranjem egzistencije i bogaćenjem te novim načinom rada koji ne zahtijeva čitav kapitalistički proizvodni pogon, kapitalizam sve više živi u poslovima koji obavljaju pojedinci, freelanceri. Upravo u okruženju omogućenom novim digitalnim tehnologijama pojam radnika kao nositelja kapitalističke proizvodnje posve mijenja smisao jer on više ne radi za kapitalističkog privatnog vlasnika već se na temelju vlastitih znanja i vještina samozapošljava i zarađuje mnogostruko više od radnika koji sve manje čini radnu snagu u novim kapitalističkim sustavima nastalima posljedicom tzv. treće industrijske revolucije temeljene na kompjuterizaciji, robotizaciji i digitalizaciji. Otuda se može i postaviti pitanje govorimo li još uvijek o kapitalizmu i možemo li se još uvijek oslanjati na tradicionalnu kritiku kapitalističkoga sustava, onako kako je to činio Marx, a poslije nova ljevica i postmarksistički kritičari.

U knjizi “Tehnofeudalizam - što je ubilo kapitalizam?”, Yanis Varoufakis pak smatra da je upravo tehnofeudalizam zagospodario novim oblikom kapitalizma jer su digitalne platforme i algoritmi u vlasništvu unosnih korporacija uveli izvantržišni, zatvoreni model kojim upravljaju ekonomijom, politikom i medijima. Prema njegovu se mišljenju rađa postkapitalistički feudalizam temeljen na novom obliku vlastelinstva u kojemu korisnici usluga korištenjem digitalnih platformi postaju vazali, odnosno sluge sustava. Time je ukinuto tržište kao temelj kapitalističkoga sustava i uspostavljen nov izravan odnos eksploatacije kojemu više ne posreduje tržište u klasičnom smislu riječi.

Sudeći prema Gallupovoj anketi, tek nešto više od polovine Amerikanaca pozitivno gleda na kapitalizam, znatno manje nego u 2021. godini, ali velika većina i dalje podržava slobodno i malo poduzetništvo. Kakva je zapravo danas percepcija kapitalizma ne samo u SAD-u nego općenito u svijetu?

- Nekoliko je mogućih odgovora. Prvo, među mlađim generacijama postoji zazor od riječi kapitalizam koja fundira kao nešto negativno, kao beskrupulozni interes za bogaćenjem i time nosi pejorativno značenje. Drugo, na tragu prethodnoga pitanja sve više mladih samozapošljava se kao freelanceri i svoj posao ne razumijevaju kapitalističkim, premda on to zasigurno jest, samo je lišen kapitalističkoga tvorničkoga procesa koji asocira na tradicionalno razumijevanje pojma te ne uključuje eksploataciju radne snage koja se tradicionalno pripisuje kapitalizmu. Upravo to može biti odgovor na podržavanje poduzetništva koje se ne razumijeva toliko kao dio kapitalističkoga sustava koliko kao samostalan i slobodan put u privrednu djelatnost. O percepciji kapitalizma najkraće bih rekao da njegova snaga počiva u tome što će jedino kapitalizam podržati i vlastitu kritiku ako je profitabilna i ako u njoj pronađe svoj financijski interes. U krajnjoj konsekvenci i sam će je financirati kao ulaganje u dobru marketinšku strategiju.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

EKONOMSKE ZAKONITOSTI

Kad je započelo preispitivanje kapitalizma, može li se krizna 2008. uzeti kao neki orijentir? Koji su razlozi što je kapitalizam našeg doba u nekim zemljama na zlu glasu? Trebamo li umjesto otrcanog pojma kapitalizam početi više koristiti termin tržišna ekonomija, što ima jednako značenje, ali točnije opisuje ono na što se misli...? Yanis Varoufakis, ponovimo još jednom, piše o tehnofeudalizmu...

- Odmah valja uočiti kako je od svih ekonomskih sustava kapitalizam doživio najviše kritika, a jedini je preživio, pa i nakon recesije 2008. godine. Odgovor na pitanje koji su tomu razlozi ujedno je odgovor o njegovoj snazi. Socijalizam, točnije planska ekonomija, također je počivao na elementima kapitalističke logike, ali je pitanje alokacije i preraspodjele dohotka te upravljanja ekonomskim procesom bilo posve drukčije. I socijalističke zemlje su ekonomiju temeljile na proizvodnji, izvozu i stvaranju viška vrijednosti, ali je odlučivanje o dohotku bilo više usmjereno političkim, odnosno državnim odlukama, između ostalih i onoj temeljenoj na tome da slobodno tržište uvodi nejednakosti u društvu i kasno reagira na krize, pa je potreban utjecaj državne makroekonomske politike u slobodne tokove kapitala kako bi se prevenirale negativne tržišne eksternalije. Zamijenimo li pojam kapitalizam terminom tržišna ekonomija, nećemo dobiti nikakvu promjenu, osim što će potonji služiti kao eufemizam za isti sustav.

Podsjetimo, Marxova kritika kapitalizma u svojemu je temelju polazila od toga da je riječ o sustavu koji je doveo do toga da se odnosi među ljudima svode na odnose među stvarima (robama), čime se ljudski odnosi svode na odnose tržišne razmijene. Na taj način kapitalizam dovodi do otuđenja, eksploatacije radne snage te bogaćenja nekolicine i osiromašenja većine. Zbog tog su razloga ljudi skloni zazivati socijalizam kao alternativu, premda među takvima ima i onih, osobito među intelektualnom elitom, koji danas sasvim dobro uživaju u blagodatima kapitalizma, ali ga kritiziraju iz trendovskih razloga. Marxovo nastojanje na smanjenju radnog vremena i uvođenja osmosatnoga rada koje je stalo na kraj neograničenoj eksploataciji radne snage i danas je aktualno, osobito u prijedlozima nekih skandinavskih zemalja o smanjenju radnog tjedna i radnih sati kako bi ljudi efektivno bili produktivniji, a istodobno imali više slobodnog vremena. Kad spominjemo Varoufakisa, upravo je prijedlog novog zakona o radu u Grčkoj koji predviđa povećanje radnog vremena u privatnom sektoru na čak trinaest radnih sati suprotan primjer koji je natjerao Grke u demonstracije protiv eksploatacije radne snage.

PEXELS

Shoshana Zuboff je u knjizi “The Age of Surveillance Capitalism” (2018.) pokazala da tehnološke korporacije ne prodaju samo proizvode i usluge, već da one trguju s nama. “Nadzorni kapitalizam”, piše Zuboff, “tvrdi da privatno ljudsko iskustvo može biti pretvoreno u sirovinu za besplatnu ekstrakciju, predviđanje i prodaju”. Vaš komentar ovih zanimljivih teza?

- Njezini se uvidi posve slažu s Varoufakisovima, samo što ga za razliku od grčkoga kolege ona ipak naziva kapitalizmom. Nadzorni kapitalizam počiva na pohrani podataka kojima tehnološke kompanije, poput Amazona, Googlea, Facebooka itd, pohranjene podatke o pretraživanju koriste za komercijalizaciju dodatnih usluga. Uzmemo li u obzir staru makroekonomsku podjelu na ekonomiju ponude i ekonomiju potražnje mogli bismo zaključiti kako se danas radi o novom obliku ekonomije ponude koja funkcionira tako da ponuda stvara vlastitu potražnju nudeći dobra koja nam realno ne trebaju, ali smo ih spremni kupiti jer su ponuđena. Na isti način algoritam na temelju naših unosa i pretraživanja s našim pristankom ili bez njega stvara i nudi novi sadržaj koji prepoznajemo kao potreban, premda nam doista ne treba. Razlika u odnosu prema starijem modelu ekonomije ponude u tome je što algoritmi time ne stvaraju viškove roba koji se gomilaju na skladištima, pa kapitalističkoga vlasnika ne dovode u poslovnu krizu.

PEXELS

ISPRAVLJANJE NEPRAVDI

U svojoj knjizi “Kako biti antikapitalist u 21. stoljeću” Erik Olin Wright, pokojni američki sociolog poznat po radu o društvenim klasama i (ne)realističim utopijama, fokusirao se na moralnu kritiku kapitalizma... Ima li kapitalizam budućnost, moguću alternativu, i kakvu? Vaš završni komentar.

- U svojevrsnom priručniku za antikapitaliste Wright je razvio čitav niz alternativa kapitalističkom sustavu. Već spomen utopizma u pitanju sugerira da je kapitalizam samoodrživ sustav kojemu se možemo suprotstaviti samo utopijskim pokušajima. Svi sustavi koji su se kapitalizmu nudili kao alternativa nisu opstali jer su, vjerojatno suviše utopijski, snatrili o nekoj ljudskoj prirodi koja bi bila suprotna kapitalističkim vrijednostima.

Jedine alternative koje su opstale i pokazuju dobre rezultate vezane su uz europski socijaldemokratski i američki kejnzijanski model socijalne države nekad najrazvijenije u skandinavskim zemljama. Takvi modeli prihvaćaju kapitalizam kao nužnost, ali utjecajem državnih i društvenih odluka nastoje raditi na ispravljaju nejednakosti i asimetrije nastalih kao nužan kapitalistički nusprodukt. Drugim riječima, borba protiv kapitalizma ne vodi se pokušajem njegova ukidanja, nego kontroliranja i ispravljanja ekonomskih i socijalnih nepravdi koje izaziva.