Ovaj roman prvotno je objavljen 2006. godine i odmah izazvao veliku pozornost i iznimno snažne reakcije - od (pretjeranog) oduševljenja do žestokih kritika. Riječ je o ambicioznom, opsežnom (više od 900 stranica) i formalno kompleksnom djelu koje pokušava rekonstruirati Drugi svjetski rat iz perspektive fiktivnog nacista, SS-časnika Maximiliana Auea.

Ovdje ću navesti nekoliko ključnih točaka za procjenu ovoga romana Jonathana Littella, koji je šokantan već po samoj početnoj premisi - pokušaju da se rat, genocid i zločini holokausta ispripovijedaju iz “unutarnje” perspektive jednog dobro obrazovanog, intelektualnog, ali moralno i psihološki izopačenog pripadnika SS-a. To nužno otvara jedno od najvažnijih moralnih pitanja današnjeg svijeta - može li književnost doista zaroniti u um zločinca a da ga ne opravda? Littell ne traži empatiju, ali njegovo inzistiranje na realizmu i hladnoj detaljnosti izaziva nelagodu, koja proizlazi iz činjenica da iznimno vješto kombinira dokumentarne preciznosti, eksplicitne scene seksa i nasilja te pokušava nacističke zločine ispripovijedati “iznutra”, bez ikakvog moralnog odmaka. Ne treba ni reći da je to i jedan od autorovih najvažnijih ciljeva.

Roman Les Bienveillantes (”Dobrostive”, Fraktura, 2025., prijevod Lea Kovács) pisan je u obliku memoara, klasične “konfesije”, s mnoštvom digresija, filozofskih pasaža i historijskih točnosti. Littell, iako Amerikanac, piše na francuskom i pokazuje izvanrednu erudiciju i lingvističku preciznost. Struktura je djelomično inspirirana grčkom tragedijom (poglavlja nose imena iz klasične drame: Furije, Eumenide, itd.), što dodatno pojačava osjećaj sudbinske neizbježnosti i unutarnje dekadencije lika. On koristi modernističke narativne strategije (nešto poput M. Prousta ili W. Faulknera), ali kada je u pitanju naracija o holokaustu, onda su takve strategije prilično upitne, pa nije neobično što su neki kritičari u ovome romanu prepoznali “estetizaciju zla”! Naime, pisanje iz pozicije počinitelja zločina doživljeno je kao radikalni književni eksperiment, ali i kao moralno upitan čin.

Ovaj je roman, ponovimo, izazvao burne reakcije, jedni su ga hvalili kao remek-djelo, drugi su Littella optuživali za pretjeranu brutalnost, eksploataciju nasilja, pa čak i za estetizaciju zla. Seksualni aspekti (incest, sadomazohizam) kod mnogih čitatelja izazvali su dodatnu odbojnost. Do gađenja! No teško je reći da neki od tih elemenata nemaju svoju (literarnu) funkciju. Naime, upravo ti elementi stvaraju dojam sveopće pokvarenosti sustava i dekadencije elita Trećeg Reicha, jer nacizam je organsko zlo.

Jonathan Littell detaljno je proučio arhive i povijesne izvore, pa je roman doista impresivan u dokumentarnoj dimenziji. Ipak, povjesničari su podijeljeni - dok jedni hvale preciznost, drugi zamjeraju preveliku slobodu i konstrukciju glavnog lika koji, iako “realan”, ipak na trenutke djeluje kao parabola ili literarni eksperiment. Doduše, čak i jedan Claude Lanzmann rekao je da ga je apsolutna egzaktnost zapanjila, kojom je postignuta dokumentaristička uvjerljivost. Istodobno, ni radnja ni protagonist nisu historiografski potvrđeni, štoviše, kako naglašavaju glazbeni naslovi poglavlja i mitološki zaplet na koji upućuje naslov, bezbrojne su pomno rekonstruirane pojedinosti smještene u okvir koji upravo njihov status činjenica dovodi u pitanje (T. Brlek).

“Dobrostive” su svakako djelo koje nas neće ostaviti ravnodušnim. Radi se o ekstremno zahtjevnom, ali i duboko uznemirujućem romanu koji pokušava tematizirati ne samo povijesni zločin nego i pitanje osobne odgovornosti, birokratizacije zla i moralne indiferencije. Nije to roman koji se previše “voli”, ali nema nikakve dvojbe, ovaj roman dugo će se pamtiti poslije (strpljivog) čitanja. Nije nimalo lako svladati toliki broj stranica u kojoj svaka rečenica ima neki dublji smisao. Gotovo da svaka priča od nas traži da zastanemo i dobro razmislimo što smo to pročitali. Što sve to, u konačnici, znači. Ovaj se roman mora čitati polako, pozorno i s razumijevanjem! Bio bi neoprostivi grijeh ovaj roman čitati površno.

Ako vas, dragi čitatelji, zanima ozbiljna fikcija koja ne bježi od najmračnijih tema 20. stoljeća, “Dobrostive” zaslužuje vašu pozornost, ali nikako bez zadrške i kritičkog otklona prema tom “literarnom prenapuhavanju, manirizmu i opscenosti”, kako ovo djelo vide neki kritičari. Stoga je i logično što se autor poslije ovoga romana udaljio od fikcije i okrenuo esejistici, političkom reporterstvu i dokumentaristici.

Sve u svemu, Jonathan Littell ostaje iznimno izazovan pisac. Intelektualno provokativan, estetski radikalan, politički angažiran. “Dobrostive” su roman koji se čita s nelagodom, ali i divljenjem prema njegovoj ambiciji. Njegovo kasnije pisanje pokazuje duboku zabrinutost za svijet - kako ga ljudi uništavaju, i kako ga pisci mogu pokušati razumjeti.

Nažalost, format ove vrste recenzije ne dopušta da kompariram književno djelo J. Littella s književnim djelovanjem nekih drugih suvremenih pisaca, prije svih Davida Grossmana, W. G. Sebalda, Michela Houellebecqa, gdje bi jedna takva komparacija pokazala da se književno djelovanje J. Littella može shvatiti kao radikalna sinteza suvremene književne svijesti od Sebaldove melankolije, preko Grossmanove etičke borbe do Houellebecqovog beznađa. Ali ono što J. Littella čini osobitim jest spremnost da literaturu gurne do ruba (a neki put i malo dalje) moralne izdržljivosti, a da pri tome uopće ne ponudi mogućnost iskupljenja. No ova posebnost krije i onu drugu, mračniju stranu naše psihe...