Pad - rijeka vremena: Delta koja je oblikovala civilizaciju
Porječje rijeke Po (talijanski naziv) jedno je od najvažnijih područja u razvoju europske kulture...
Stari Dagado, područje između ušća rijeke Pad (latinski: Padus, talijanski: Po) i Venecije, najvažnije je za razvoj Jadrana u povijesti. I dok se o Veneciji raspredaju razne priče, malo se priča o nadasve zanimljivom ušću Pada u Jadransko more. Stoga nije naodmet ponoviti da je delta Pada zaštićeni park površine veće od šezdeset tisuća hektara, raspoređenih u dvije regije. Većina se nalazi u regiji Emilia-Romagna, između pokrajina Ferrara i Ravenna, a ostatak od približno 12 tisuća hektara smješten je u regiji Veneto u pokrajini Rovigo.
Delta Pada okružena je jednom od najvažnijih močvara u Europi i najveća je u Italiji. Nalazi se pod dvostrukom zaštitom UNESCO-a. Prvo je delta u okolici Ferrare bila uvrštena na popis mjesta Svjetske baštine, a zatim je i teritorij na području Veneta uvršten na UNESCO listu programa "Čovjek i biosfera". Proputovanje kroz ove iznimne krajolike započeli smo u Regionalnom parku Veneto Po Delta na plažama i sprudovima poznatim u Italiji kao "scanni". Stvorila ih je i oblikovala rijeka čija se delta širi brzinom od 60 hektara godišnje. Zbog takvog djelovanja Pada Adria, koja je u rimsko doba bila važna pomorska luka na delti, danas je tek simpatični gradić u unutrašnjosti. Slično je i s Ravennom, koja je zbog svoga položaja od 5. do 10. stoljeća bila glavno središte Jadrana. Grad se naime uzdizao okružen prostranom lagunom, na pješčanom pojasu samo 350 metara od mora, a danas je od njega udaljen 12 kilometara.
ODJEK BIZANTA
Pad je oduvijek najjače tlačio glavni grad delte Commachio, u kojem se nalazi uprava Regionalnog parka Delta Po Emilia Romagna, drevna katedrala San Cassiano, brojni mostovi i Muzej antičke delte, koji ilustrira stoljetnu evoluciju područja i ljudskih naselja. Južno od grada nalazi se kompleks močvara i bočatih laguna Valli di Comacchio. Glasovita tvrtka "Manifatturade i Marinati" tu je zaradila ozbiljan novac izlovom, preradom, mariniranjem i plasmanom skupocjene jegulje. Tradicija mariniranja jegulja ovdje datira iz srednjeg vijeka i ostala je gotovo nepromijenjena do danas. Jegulje prvo odabiru po veličini i režu im glave. Slijedi ručno nabadanje na ražnjiće, nakon čega ih se polako peče na velikim kaminima, gdje se vatra dobiva od hrastova ugljena. Ispečene se jegulje režu na komade, stavljaju u konzerve i mariniraju otopinom vode, soli i bijelog octa. Obično se na vrh stavi lovorov list prije zatvaranja konzerve. Marinirane jegulje iz Comacchia sada su dio slow-fooda i izjelice ih smatraju prilično rijetkom delicijom. Bit će još rjeđa jer su jegulje istrijebljene višestoljetnim izlovom te melioracijom zemljišta koje je dovelo do toga da je pokrivenost močvarama od Comacchia do rijeke Reno spala na trećinu prirodnog stanja. Unatoč tome tu obitava gotovo sto tisuća vrsta ptica, uključujući izuzetno rijetku kaspijsku čigru te vitkokljunog galeba, koji je gotovo potpuno istrijebljen iz močvare Camargue u Francuskoj
Veza s Francuskom su i najveća kolonija plamenaca delte Pada, koja se tu trajno naselila nakon suše na rijeci Rhoni dvijetisućitih godina. U laguni je trenutno 24 tisuće ovih karizmatičnih ružičastih ptica, koje neobičnu pigmentaciju zahvaljuju prehrani bogatoj račićima vrste morska solinarka. Iako je laguna Comacchio prekrcana plamencima nekada pripadala primarnom Padu, on ga zbog melioracije i eksploatacije više ne puni vodom. Sa sjevera ga vodom puni rijeka Reno, koju su u jezero za potrebe ratnih operacija preusmjerili francuski inženjeri u vrijeme Napoleonova pohoda na Italiju. Zaštićen močvarom, Comacchio je kroz stoljeća opstajao pokraj moćnih susjeda poput Etruščana, Rimljana, Ferrare i Venecije. Najviše je napredovao kao egzarh (u Bizantskom Carstvu upravitelj velike i važne provincije, s civilnom i vojnom vlasti) obližnje Ravenne za koju je talijanski antičar Arnaldo Momigliano izjavio: "Kada želim vidjeti mjesto koje personificira bit Italije, onda sjednem na vlak i odem u Ravennu".
Magične ljepote gradskih spomenika i veličanstvenih mozaika Ravenne koji evociraju bizantsko doba u kombinaciji s ostalim razdobljima očarale su nas, a Bazilika svetog Vitalea (San Vitale), zaštitnika grada, zaustavila nas je u vremenu i prostoru. Ova bazilika kao najraskošnija crkva Istočnog Rimskog Carstva nakon Svete Mudrosti u Konstantinopolu, izgrađena je u 6. stoljeću za vladavine cara Justinijana, posvetio ju je istarski sin, biskup Maksimijan Ravenski, a kasnije je na neko vrijeme postala dijelom benediktinskog samostana. Prostor crkve potpuno je ispunjen fantazmagoričnim sjajem žutog i zelenog svjetla zbog mnoštva dekoracija koje naglašavaju vrhunske mozaike bazilike. Portreti prikazuju bizantski ideal ljepote, visoke istanjene figure, ovalnih glava, prodornih očiju, povijenih obrva, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu prema veličini tijela te raskošno dizajnirane odjeće. Uz baziliku se nalazi neviđeno sućutan Mauzolej Gale Pacidije, u čijem sam ambijentu zaželio umrijeti da bih se ponovno rodio u raju majke Bazilike, kako to u Ravenni kažu.
BIJEG NA PLANINU
Da nas ne bi do kraja obmanula ljepota rajske bazilike i mauzoleja podzemnog svijeta i tako nam zarobila slobodarski duh, u vjerske okove i maštarije pobjegli smo poput revolucionara Garibaldija u Republiku San Marino, koju je prema legendi osnovao kamenorezac Marin s otoka Raba. Napustio je Rab u doba cara Dioklecijana i uputio se u Rimini u Italiji kako bi radio na izgradnji grada. Vjeruje se da je zbog općih progona morao pobjeći iz Riminija i potražiti utočište na planini Titano. Tamo je sagradio kapelu i samostan, što je postala jezgra državice koja je prozvana njegovim imenom. Moderni San Marino treća je najmanja republika u Europi i država s najstarijim ustavom na svijetu. Na čelu države nalaze se dva kapetana regenta, koji se biraju svakih šest mjeseci.
San Marino nekada je uživao ugled poreznog raja, a danas živi od turista, administracije, filatelije i trgovine. Šetali smo od podnožja brda preko povijesne jezgre, gdje se nalazi Trg slobode i Gradska vijećnica, do tri isturene obrambene kule na grebenu Monte Titana. Posebno nam se svidio vještičji prolaz, koji spaja prvu i drugu kulu jer s njega se pružaju panorame na sve strane, od kojih je najprivlačnija ona prema obali i našoj sljedećoj destinaciji Riminiju.
Grad ima15 kilometara širokih pješčanih plaža s pravilno poslaganim suncobranima i ležaljkama na kojima se ljeti izležava i do dva milijuna kupača. Kad smo se već stvorili u Riminiju, obišli smo Augustov slavoluk, Tiberijev most i mnoge crkve, od kojih nam je najzanimljiviji bio Malatestin hram, kao glavni simbol kulturnog procvata grada. Što se tiče kulture, Rimini je i rodno mjesto redatelja Federica Fellinija, u čiju je čast država izgradila muzej nacionalne baštine. Obišli smo sve tri lokacije muzeja u povijesnom središtu grada uključujući unutrašnjost srednjovjekovnog dvorca Castel Sismondo, palaču Fulgor, u kojoj se nalazi kino i trg Piazza Malatesta. Dan-dva poslije, svojevrsno renesansno kino gledali smo u palači Schifanoia (Bijeg od dosade) u Ferrari. Izgrađena između 1385. i 1391. godine kao prigradsko utočište "za bijeg od dosade" ("schifar la noia"), palača je poslije proširena pod Borsom d'Esteom (1450.-1471.), koji je oblikovao zgradu po svojoj viziji, čineći je raskošnom i jedinstvenom upravo kakav je bio visoki status Ferrare u to vrijeme.
SALON MJESECI
Kraj renesanse značio je kraj Schifanoe te ona gubi oblik i funkciju, sve dok ponovno otkriće Dvorane mjeseci u 19. stoljeću nije dovelo do transformacije ovog sjajnog prigradskog utočišta u gradski muzej Ferrare 1898. godine. Nakon potresa 2012. i arhitektonske obnove koja je uslijedila, Museo Schifanoia ponovno je otvoren za posjetitelje. Najveća vrijednost muzeja je Dvorana mjeseci (Salone deiMesi), oslikana oko 1469. godine. Slavi zaštitnika, vojvodu Borsa d'Estea i njegovu povezanost s bogovima i zvijezdama. Dvorana mjeseci čuva možda i najvažniji ciklus fresaka iz 15. stoljeća u Italiji. Njezini visoki zidovi podijeljeni su u 12 dijelova, po jedan za svaki mjesec, ali danas se mogu vidjeti samo mjeseci od ožujka do rujna. Svaki je mjesec pak podijeljen u tri horizontalna pojasa, u gornjem, koji se naziva Svijet bogova, nalaze se trijumfalne kočije poganskih bogova, okružene mitološkim ili običnim životnim scenama. Svijet čovjeka, na koji se primjenjuju božanski zakoni, naslikan je u donjem dijelu prikazujući aktivnosti dvora i građana, gdje je smješten i lik zaštitnika. Treći pojas smješten je između ljudi i bogova i prikazuje zapadne i egipatske znakove zodijaka, što svjedoči velikoj važnosti koju je astrologija imala na ovom dvoru.
Nakon razgledanja moćne Ferrare nastavili smo vožnju prema istoku putevima oko kojih su se vodile mnoge bitke za kontrolu nad deltom Pada i izlazom na Jadransko more. Najpoznatije su one između bizantske Ravenne i langobardske Ferrare, kod spomenutog Comacchia te najveća renesansna bitka na rijeci Pad kod Polesella (Roviga) između Ferrare i Venecije. U toj bitci veliku Mletačku riječnu flotu uništilo je moćno topništvo obitelji Este ukopano na obalama. Ferrarine trupe zarobile su 15 galija, nekoliko drugih plovila i 60 zastava. Mlečani su izgubili 2000 vojnika, koji su spaljeni zajedno s brodovima, utopljeni ili smaknuti. Od tada na rijekama u dolini Pada praktički više nije bilo sustavne upotrebe flota u vojne svrhe, osim za jednostavan prijevoz vojnog i pomoćnog osoblja.
MALA VENECIJA
Zamišljajući iscrpljene Mlečane kako se vuku prema starom Dagadu, završili smo putovanje u beskrajno zanimljivom gradiću Chioggia. Mala Venecija, kako ga zovu, smješten je na južnom uglu Venecijanske lagune. Od slavne "majke" Venecije stariji je najmanje tri stoljeća. Sredinom Chioggie prolazi kanal Vena. Devet mostova povezuje dva dijela grada, onaj iz kojeg se stoljećima vladalo i onaj u kojem je živio narod. Tu na zvoniku svete Agate nalazi se najstariji takav sat na svijetu. U desetom spjevu Božanstvene komedije spominje ga Ravenac Dante Alighieri, što znači da vrijeme pokazuje Ćozotima, kako su ovdašnje ribare zvali s naše strane obale, više od 700 godina bez zastoja.
Osim klasičnog obilaska Chioggie, prošetali smo i kilometar i pol po lukobranu Santamarine. Lukobran je izgrađen od blokova istarskoga kamena, što je još jedan od minijaturnih pokazatelja bizantske regije na Jadranskom moru koja je, kao što piše Egidio Ivetić, išla od Romagnie kroz lagunu i naselja Mletaka do Trsta, Poreča i Pule. Sjedinjena s Dalmacijom, činila je limes maritimus na Jadranu, koji je do danas jedno od najljepših prirodnih i ljudskih kreacija na zemlji.
